Dva naučnofantastična ostvarenja bazirana na klasičnim delima ovog žanra obeležila su ovogodišnju filmsku i televizijsku jesen. To su nova ekranizacija romana "Dina" Frenka Herberta koju potpisuje kanadski režiser Denis Vilnev i čija se bioskopska distribucija uskoro očekuje, i serija "Zadužbina" po romanima Isaka Asimova. Šta im je zajedničko?

Prije neki dan se desila neobična situacija u mom komšiluku. Djevojčica je čula ječanje iz podzemnog kontejnera (onih koje navodno postavljaju da bi se neprijatni mirisi manje širili). Kada je njen otac, zubar, došao da izvidi, očekujući da su neka obijesna djeca ubacila mačku unutra, shvatio je da se radi o čovjeku koji je, nejasno kako, bio zaglavljen između kontejnerske kese i zidova tube koja vodi ka smeću. Vatrogasci su se veoma brzo pojavili i spasili nevoljnika. Čovjek, čije ime i dalje niko ne zna, posle ko zna koliko vremena našao se na sigurnom, ali nije rekao ni riječ nego se okrenuo i otišao svojim putem, kao da se radi o nečem svakodnevnom, uobičajenom. Prisutnima nije ostalo ništa sem da pogledom isprate čovjeka, nijemo gledajući jedni u druge, razmišljajući da li se ono čemu su prisustvovali stvarno dogodilo, ili su bili podvrgnuti eksperimentu, masovnoj hipnozi.

Ovaj događaj me je podsjetio na priču iz Jerusalemskog Talmuda. Izvjesni seljak je shvatio jednog jutra da mu je stoka pobjegla sa imanja. U paničnom strahu, zabrinut za preživljavanje svoje porodice, seljak kreće u potragu, mahnito tumarajući okolinom. U tom traganju, slučajno otkriva skriveni prolaz kojim za sekund iz Izraela stiže u Vavilon. Štaviše, Talmud navodi da su tri osobe (od kojih je najpoznatiji Jakov) u Starom zavjetu takođe ovako „skratile put", odnosno izvele kefizac hadereh (קְפִיצַת הַדֶּרֶךְ - Qəfiẓat haDéreḫ). Pitam se da li je i naš nevoljnik dospio u podzemni kontejner slučajno skrativši put negdje, prošavši kroz portal, dimenzionalnu kapiju ili crvotočinu, da pređemo u domen naučne fantastike. 

Čekajući Dinu

Filmski događaj ove jeseni je nova ekranizacija romana Dina Frenka Herberta, djela u čijem središtvu je „skraćenje puta", kefizac hadereh ili kako ga Herbert prekrstio kvisac haderah (kwisatz haderach).

Ovo je treća ekranizacija djela, koju ovaj put potpisuje sjajni kanadski režiser Denis Vilnev, autor kom sci-fi nije stran, jer se u žanru već dokazao filmovima Istrebljivač 2049 (Blade Runner 2049) i Dolazak (Arrival). Nije ni čudo što su fanovi serijala, kao i svi poštovaoci naučne fantastike, da ne kažem zaluđenici, nestrpljivo očekivali bioskopsku premijeru.

Ovo iščekivanje je dodatno začinjeno jednogodišnjim odlaganjem premijere filma, učinivši tako ovaj blokbaster svojevrsnom žrtvom pandemije koronavirusa. Dina je trebalo da startuje oktobra 2020, ali je produkcijska kuća, suočena sa mnogobrojnim zatvaranjima bioskopa, film prebacila za ovu godinu, planirajući tako da maksimalizuje prodaju bioskopskih ulaznica. Tako se premijera, ispraćena ogromnim ovacijama, odigrala na festivalu u Veneciji ovog septembra, a kod nas dolazi krajem oktobra.

Serijal Dine, a naročito prva knjiga, vjerovatno je najreakcionarnije naučno-fantastično djelo. Možda je 10190. godina, ali o njoj ne slušamo iz usta prosvijećenih naučnika i hrabrih a odvažnih istraživača. Umjesto toga, stanje stvari nam predočava princeza Irulan, govoreći nam o svijetu koji više liči na feudalnu Evropu (i Aziju) umjesto na neku galaktičku utopiju. Planete se daju u feude grofovskim porodicama po dozvoli CHOAM-a (udruženja Esnafa) u saradnji sa Landsradom (svojevrsnim Domom Lordova), a nad svima predsjedava Car, koji je više figura za rješavanje potencijalnih sporova.

Populacija je izrazito religiozna, a u knjizi dominira vera zensuni, amalgam budizma i sunitskog islama, popularna kod nižih slojeva, izrabljivanih. Mesijanska proročanstva su na svim stranama, a jedna od veoma čestih riječi je „džihad", termin koji se u ovom univerzumu koristi u neutralnom ili pozitivnom kontekstu. Ključni spor se dešava oko planete Arakis, jedinog mjesta koje posjeduje „začin", ključni resurs, galaktičku naftu.

Biće jako zanimljivo kako će film prikazati Fremene, religiozni pokret otpora koji živi po pećinama i u borbi je sa tehnološki superiornijim neprijateljem. Uprkos tome što nisu fundamentalisti kao talibani, biće izazovno posmatrati kako to da ovi pješčani ljudi, skloni terorističkim i skrivenim akcijama, primaju u svoje redove glavnog junaka Pola Atreida, koji će ih, kao njihov mesija (Muad'Dib) povesti u borbu za oslobođenje od kolonizatora. Da li će publika u njima vidjeti Avganistance, Iračane, Libijce, a u Harkonenima, imperatoru Šadamu i njegovim elitnim Sardaukar jedinicama NATO i SAD? Saznaćemo.

Da li je uopšte Vilnev bio hrabar da upotrijebi riječ „džihad" u samom djelu, ili ga je zamjenio nečim društveno-prihvatljivijim? Možda bi Fremeni bili filmičniji u dobu u kom se i kraj Ramba 3 završavao posvetom mudžahedinima, ali danas su oni itekako medijski „opasni". 

Asimovljeva Zadužbina

Ovo nije jedina jesenja poslastica ljubiteljima naučne fantastike. Krajem septembra, u produkciji AppleTV, startovala je Zadužbina, adaptacija serijala knjiga Isaka Asimova koje s pravom smatramo jednim od temelja naučno-fantastične književnosti.

Ovo nije prvi pokušaj prenošenja Zadužbine na veliki ili mali ekran, ali sama priroda knjige, koja u sebi ima veliki broj likova koji se ne zadržavaju duže od nekoliko poglavlja, dok je u središtu istoimeni projekat koji se prostire na hiljadu godina, prosto je bila neuhvatljiva.

Ovaj poduhvat potpisuje Dejvid Gojer, koji je najviše uspjeha imao kao scenarista Nolanove Betmen trilogije i veliko je pitanje da li će uspjeti, makar u nekoj mjeri da prenese sagu sa kojom se u žanru mogu jedino mjeriti Klarkova ostvarenja iz ciklusa Odiseje i Rame.

Premisa Zadužbine je naizgled prosta - u dalekoj budućnosti čovječanstvo živi u blagostanju Galaktičke imperije, apsolutnom miru i tehnološkom razvoju. Ipak, Hari Seldon, osnivač psihoistorije, primjećuje da je imperija pred raspadom i da su se pukotine već pojavile, te je samo pitanje vremena kada će potpuno propasti, vraćajući čovječanstvo u varvarizam i milenijume ratova. Seldon, nažalost, tu propast ne može zaustaviti, ali Zadužbina, osnovana na njegov predlog, treba da osigura da period varvarizma traje mnogo kraće. Tako nas Asimov kroz nekoliko knjiga upoznaje sa različitim junacima koji kroz pet stotina godina prolaze mnogobrojne krize, nalik na događaje iz Rimskog carstva, Vizantije i Evrope u srednjem i novom vijeku.

Dosadno je više ponavljati, ali i ove adaptacije su pokazatelj da film i televizija 21. vijeka pate od nedostatka originalnih ideja, samo producirajući nastavke, rimejkove i adaptacije. Kada je već tako, lijepo je vidjeti da se pojavljuju adaptacije djela koja dolaze iz reda kompleksnijih i težih za obradu.

Potraga za crvotočinom

Dina je knjiga u kojoj se rasplet otkriva u prvih pedesetak strana, i ima u sebi jako izraženu notu grčke tragedije gdje su prepliću predskazanje budućnosti sa onim što se trenutno dešava (te se veći dio radnje odvija u umu glavnog junaka) i čiji kvalitet počiva na neuobičajenoj naraciji u kojoj je oslikavanje svijeta možda i bitnije od same radnje.

Zadužbina, s druge strane, nema glavnog lika, nema pravog antagonistu, ali ima mnoštvo kulturoloških referenci te analizu cikličnosti istorije pa ju je, u pogledu ekranizacije, teško uhvatiti i za glavu i za rep. Samim tim, fanovi moraju biti zainteresovani za uspjeh i filma i serije, nadajući se da će to dovesti do oživljavanja novog visokobudžetnog vala naučne fantastike. U poslednje vrijeme ovaj žanr je mahom bio osuđen na proizvodnu traku neinspirativnih superherojskih filmova „Marvel produkcije", kao i na još nemaštovitije svemirske blokbastere u čijoj se neinventivnosti posebno ističu Diznijevi Zvjezdani ratovi.

Osim vremena izlaska, ova dva ostvarenja imaju još jednu zajedničku crtu, koju dijele sa onim izraelskim stočarem (a možda i sa onim čovjekom iz podzemnog kontejnera). Iako nije u prvom planu, motiv „skraćenja puta" je važan za oba djela. U Dini „skraćenje puta" predstavlja genetsku manipulaciju koja treba da dovede do stvaranja izabranog kvisac haderaha, osobe koja će moći da vidi u prošlost svojih predaka, ali i u budućnost, koristeći pomenuti začin sa Arakisa. Skraćenje puta je tako način da se zagospodari univerzumom ne kroz vojna osvajanja, nego kroz osobu koja će prevazilaziti vremenska ograničenja, skraćujući u glavi put između onoga što se desilo i onoga što će nastati, vidjevši sve što je bilo i sve što će biti.

Zadužbina, u kojoj se „skraćenje puta" nigdje ne pominje, u stvari još očiglednije nosi taj motiv. Ideja romana i glavni zaplet se sastoje u tome da se Zadužbinom skrati period varvarizma i da se čovječanstvo oporavi za jedan, umjesto za trideset milenijuma. Asimov, poštovalac ideja Arnolda Tojbnija, tako je želio da u svojoj knjizi zamisli društvo koje prevazilazi ideju po kojoj je sva istorija ciklična i sastoji se od pravilnog rasta, opadanja i propasti civilizacija i po kojem se civilizacije ponašaju kao cvjetovi. Zadužbina tako nudi skraćenje puta, hiljadugodišnju prečicu ka oporavku, uz vjeru da su prosvetiteljski ideali uvijek mogući.

Postavljajući ovakvu misao u centar, Asimov i Herbert nisu usamljeni među piscima „svemirskih" romana. Knjiga koju identifikujemo sa žanrom, kao i film rađen iz njenog predloška, Odiseja u svemiru ima u svojoj suštini istu tematiku. Crni monolit, bilo da ga susreću čovjekoliki majmuni na početku, naučnici na Mjesecu ili astronaut Dejvid Bouman na kraju Odiseje, ono je što dovodi do napretka čovječanstva, što ga podiže na sledeću ljestvicu svijesti; evolucija nije proces koji traje eonima, nego skraćenje puta skokovima koje sprovodi misteriozni objekat (iza kog stoji vanzemljska rasa ili Bog, zavisno od toga pitamo li Klarka ili Kjubrika).

Ako idemo dalje, skraćenje puta ćemo naći najčešće u opisivanju svemirskih putovanja bilo da se radi o knjigama, serijama ili filmovima. Negdje se ta putovanja obavljaju pomoću vorp pogona, hipersvemira, skoka ili nekako drugačije, ali svi oni skraćuju putovanja junacima kroz beznađa svemira, omogućujući radnji da se odvija.

Ne treba zaboraviti ni putovanja kroz vrijeme, bilo da se radi o odlascima u prošlost ili budućnost, kao još jednim načinom skraćenja puta za Martija MekflajaDoktor Hua i bilo kog drugog Putnika kroz vrijeme (što je i ime protagoniste originalnog Velsovog romana Vremenska mašina).

Prečica ne postoji

Skraćenje puta je tako očito psihološki motiv, ali i duševni teg koji pritiska čovjeka i sa kojim se on svakodnevno bori, te nije ni čudo zašto je tako uobičajen u naučnoj fantastici. Ovaj žanr jeste eskapistički, ali te eskapade nisu nužno ignorisanje realnosti, već zapravo razmišljanja kako realnost prevazići, kako stvarnost bolje opisati, hiperbolom je prebacujući u daleka svemirska prostranstva i vremena buduća.

Osjećajući stege i okove realnosti, kakvog god aspekta one bile, postoji jedna koja ih sve ujedinjuje - prolazak vremena. Koliko god nam, iznova i iznova, prirodno bilo da vjerujemo u mesije i mesijanske događaje, nalazili ih u političarima, ideologijama, religijskim liderima ili organizacijama, na kraju se uvijek razočaramo, shvatajući da samo prolazak vremena podiže svijest i mijenja stvari, tjerajući ih napred.

Svaki pokušaj skraćenja puta tako biva osuđen na propast, ostavljajući nas da čekamo hegelovski „razvoj svijesti o slobodi". Samim tim, rekao bih da je skraćenje vremena, skraćenje puta, ultimativna naučna fantastika, fantazija koja se može činjenički potkovati ali je u praksi neizvodiva, lajt-motiv svakog futurizma i utopističkog narativa.

Nekad se put skraćuje osobom, nekada idejom, nekada naprednom tehnologijom. Zajedničko je svima da vjeruju da nam budućnost upravo to donosi - rješenje našeg glavnog straha i nemira, da možemo skratiti put i doživjeti daleko više od onoga što nam nudi kratak i prolazan život. Skraćenje puta je zapravo bijeg od dugog hoda ka smrti.

Treba istaći da su i sami autori žanra nerijetko bili svjesni ovoga. Serijal Zvjezdane staze imaju princip „Primarne zapovjesti" po kojoj oficiri Zvjezdane flote ne smiju da se miješaju u probleme vanzemaljskih rasa ako su one na nižem civilizacijskom nivou, čak ni u slučaju rata. Obrazloženje se nalazi u tome da bi uplitanjem u događaje primitivnijih od sebe, pretjerano uticali na njihov razvoj i dalji „rast", onemogućuvajući im posebnost i prije svega evoluciju. Prosto, ne može biti skraćenja puta.

Doktor Kelvin, glavni junak Lemovog romana Solaris, dolazi do turobnijeg zaključka - suočen sa planetom-okeanom, čije moći prevazilaze svijest kako čovjeka tako i čovječanstva uopšte, shvata da je pokušaj istraživanja nečeg tako vanzemaljskog, nečeg apsolutno stranog, samo čin beskrajne ljudske arogancije. Dokle god čovjek nije u stanju da shvati sebe, svoja htijenja, sve ono podsvjesno koje zapravo utiče na njega, ne može pretendovati da skrati put tako što će istraživati nešto tako različito od sebe. Misliti da možemo riješiti misterije univerzuma, postanka svijeta, vječnosti dok nemamo pojma o sebi samima, ozbiljno je zaluđivanje. Rješenja unutrašnjih dilema nećemo naći spolja, koliko god tragali.

Tužan zaključak je da skraćenja puta neće biti, da se samim tim ni od smrti ne može pobjeći. Uprkos tome što moramo ići dužom stazom, na toj stazi nas čekaju zanimljiva filmska i televizijska ostvarenja. Pa i ako nas razočaraju, naći ćemo zadovoljstvo u tome - da vičemo na njih kako su izdali original. I to je sportska disciplina za sebe.