Denis Kuljiš: Čovjek od teflona

Uvijek sam spreman toliko riskirati da kažem kako je Boris najznačajniji pozitivni lik na srpskoj političkoj sceni u tih zadnjih sto godina, najbolje što je dorćolski građanski esprit uopće mogao kreirati, a tko ne misli tako, eno mu ga Koštunica koji se rodio iz iste morske pjene...

O Borisu Tadiću nema tko da piše - zaviriš u Akademijin izlog na Knez Mihailovoj i vidiš - stigla nova biografija vojvode Mišića, kao da već tri nismo pročitali pa i u snu mogu nabrojiti sve dispozicije na Ceru te opisati strategijski doček na Kolubari, manevar zaista napoleonovski koji podsjeća na bitku kod Rivolija gdje je drugi veliki srpski vojskovođa, austrijski maršal Petar Vid Gvozdanović, odnosno Peter Vitius von Quosdanovich, bio na drugoj, gubitničkoj strani.

Ali tako je to sa Srbima - zaljubljeni su u svoju mitsku prošlost, a kako ja nemam ništa protiv toga, nego sam, dapače, i sam aficionado, napunio sam kuću knjižurinama o balkanskoj ezoteriji i zavjerama, o udbašima i špijunima, te dovukao hrpe monografskih studija o tome tko je Gavrilu Principu predao pištolj, a tko Zvekiju Jovanoviću snajperiski Hekler und Koch... Stoga sam i sam sklon zanemariti bjelodanu činjenicu da se najvažnijim pitanjima suvremene političke povijesti Srbije u Srbiji nitko ne bavi.

Velika je iznimka Latinka Perović, koja u svojoj akademskoj keliji u onoj sramotno zapuštenoj Univerzitetskoj knjižnici gdje federi izbijaju iz tapecirunga fotelja u holu, samozatajno štrika jedan impozantan opus, koji će rasvijetliti većinu važnih pitanja o sudbinskim pitanjima srpskog devetnaestog stoljeća, a gotovo ništa o dvadesetom, iako su upravo ona i Nebojša Popov objavili jedinu zaista važnu knjigu o srpskom posrnuću i jugoslavenskoj autodestrukciji, monumentalni kompendij "The Road to War in Serbia".

Latinka je, međutim, jako ograničena svojom ideologijom komunističkog apostata, kojemu nije svanulo poslije kestlerovskog „pomračenja u podne". U biti, ne odustaje od ideje socijalizma, a ta apologetska pozicija koja te navodi da braniš sve promašaje historijskim kontekstom, podsjeća na Savkinu; obje su tragične figure partijskog liberalizma, odnosno dubčekovskog reformizma.

Nikad nisu izustile nešto zbilja odvratno o Titu, a u njihovu promišljanju „modernizacija" je uvijek prethodila „demokraciji". To je bila fatalna greška lijeve inteligencije, jer je zastavu slobode prepustila krajnje sumnjivim likovima poput Vuka Draškovića i ostalih pripadnika „demokratstvujušče" bulumente što se osamdesetih bila namnožila na beogradskom asfaltu, a i u nekim zagrebačkim birtijama i budžacima (gdje od toga ništa ne bi bilo da Sloba nije digao radnu temperaturu političke mašinerije).

Zato su stvarni protagonisti postmiloševićevske političke scene, likovi modernog srpskog populizma poput Zorana Đinđića i Borisa Tadića ostali na periferiji njenog vidnog polja, te izvan fokusa liberalne inteligencije iz „Peščanika" koja apsolutizira moralni stav u politici na neki jako neobičan način koji dopušta da se sve oprosti Čedi, a ništa ne prizna Borisu.

Čeda je Latinku uzbudljivo podsjećao na skojevce - tako mi je jednom bila rekla kad smo o tome razgovarali - a bila je skeptična oko Đinđićeva kapaciteta da donese društvene promjene, te nimalo impresionirana Borisovim pozitivnim svojstvima i inteligencijom.

Onda je Đinđić poginuo mučeničkom smrću pa je revidirala svoja stajališta: shvatila je da je postao i bio povijesni lik, „pozitivni mit" - znači, točno sto godina poslije ubojstva kralja Aleksandra ne možeš se kvalificirati u srpski svetački ešalon dok si ne poprimiš zagrobni izgled srpske ikone s onim tužnim očima koje kao da su obrubljene kolom, pa se grbiš na freski pod kolonadom neke zavjetne građevine, u doslovnom ili u metaforičkom smislu...

U jednom glasovanju o najvećim Srbima svih vremena u nekoć konzervativnom „Ninu" (sad pretvorenom u glasilo korporativne bezlične umjerenosti) Đinđić je za nozdrve pretekao Svetog Savu, što je bio fenomenalan proboj, trijumf srpske „modernizacije" i duhovne pretvorbe jer je toga mladog, energičnog žicara u sakou s uzorkom „riblja kost" i s nervoznim kretnjama nervčika, poput čovjeka koji osjeća da njegovo vrijeme brzo ističe, pretvorio u paragona jednog umornog društva, kojemu nedostaju upravo takve pojave visoke energije - ima ih, doduše, mnogo u podzemlju i u biznisu, ali premalo u politici.

Nevjerojatno, ali o Đinđiću također nema tko da piše - njegovim likom i djelom bavili su se tabloidi, nitko nije pokušao rekonstruirati osobu, koja je, zapravo, unekoliko misteriozna. Jedan moj prijatelj sa Zokijem je služio vojsku u JNA i pričao mi je kako je Đinđić ondje imao prijatelja, nekog klinca, mladog vojnika kojega je zaštićivao, a dečko je bio Albanac, što je vrlo interesantno, kao i to da je u Njemačkoj dugo živio s jednom Zagrepčankom, u doba dok je studirao kod Habermasa i bio na nekim ultralijevim, Crvenim brigadama bliskim idejnim stajalištima „salonskog terorizma". Ta cura ostala je jaka ljevičarka, posve uobičajno u njemačkom akademskom životu, gdje lijeva inteligencija apsolutno dominira.

Zoki je pak prošao neku transformaciju, počeo je strasno čitati Karla Šmita, desničarskog katoličkog teoretičara države i prava koji je, s pozicija zbog kojih su ga proglasili „velikim juristom Trećeg Rajha", dekonstruirao liberalnu demokraciju... Zapravo je taj Đinđićev interes posve očekivan uzme li se u obzir da je Šmit podjednako utjecao na postkomunističke radikalne teoretičare poput Žaka Deride, Antonija Negrija ili Slavoja Žižeka, pa je Negri, štoviše, uhićen i optužen za sudjelovanje u organizaciji otmice Alda Mora.

Idejni vođa „Radničke autonomije", on je naposlijetku dobio trideset godina za poticanje na ubojstvo prilikom pljačke banke - bolji revolucionarni pedigre zaista nije imao ni drug Staljin! U genezi Đinđićevih političkih stajališta lijevi radikalizam posve je logičan - profesor koji je na nj formativno djelovao bio je, naravno, praksisovac Ljubomir Ljuba Tadić, profesor beogradskog Filozofskog fakulteta koji je vodio studentske demonstracije 1968. godine. „Ja ću, deco, poći prvi", rekao im je (ispričala mi je Tanja Petovar koja je ondje vodila organizacioni komitet), „pa kad ja padnem pod mecima milicionara, vi idite napred preko moga tela..."

Samo je Vuk Drašković s prava bio radikalniji (ali on je odmah poslije tih događaja kao pouzdan čovjek upućen u Najrobi kao dopisnik Tanjuga).

Potonji akademik i nacionalist memorandumovske provenijencije, Ljuba Tadić bio je u tom času pravi Crnogorac hercegovačkog plemena iz poriječja Pive - u čas spreman za „historijsko djelovanje" i da se pretvori u vlastiti spomenik, hipnotiziran nekom radikalnom idejom koju momentalno treba dovesti do paroksizma.

Zoki Đinđić postat će njegov asistent i na teoretskom polju emulirati njegov radikalizam u frankfurtskoj epizodi, a to što se u Njemačkoj od Habermasove veberovske sociologije okrenuo Šmitovoj teoriji države i prava puno je manje važno od uočljivog kontinuiteta interesa za radikalno politiziranje koje uključuje izravnu uličnu akciju. Što se može na temelju tih uvida shvatiti o naravi i intelektualnoj konstituciji toga apartnog lika novije srpske povijesti? Nemam pojma, ali osjećam da taj zadatak ionako pripada nekome s većom akribijom i, uostalom, nekom srpskom piscu.

Kad se uoči sloma Jugoslavije vratio u domovinu, Đinđić je, držim, bio zahvaćen nacionalističkom klimom, privlačila ga je čista akcija, kad su se stvorile neograničene mogućnosti političkog djelovanja prilikom propasti stare i nastanka nove države. Pokazao je sklonost političkoj avanturi, a avanturizam ga (u boljem, ali i u lošijem smislu) poslije nikad nije napustio - Voja Koštunica fotografirao se s kalašnjikovom, ali taj je spoj inkongruentan jer na prvi pogled vidiš da je to štreber, nerd, dork ili geek, te da samo koketira s oružjem, dok je Zoki Đinđić i bez džeferdara uvijek bio puno opasniji lik, kao neki politički Brus Li, majstor "jeet kune do", „šake koja izravno udara".

Zoki je tu važan jer on je za Borisa Tadića bio ono što je Ljuba Tadić bio za Zokija - prvo mentor, a zatim očinska figura koju treba nadvladati, u sebi ubiti, kako to već ide u mitskom ciklusu kad mladi kralj ritualno svrgava staroga, u ritmu mjene koju Frejzer opisuje u „Zlatnoj grani". Đinđić je odbacio lijevi radikalizam, ali je ostao radikal, a Boris koji se odmah duhovno emancipirao od oca, nikad nije bio ljevičar, nego liberal i demokrat, nikad u partiji, nego u radikalnoj opoziciji komunističkom režimu, ali od oca je, preko Đinđića, primio dovoljno strasti za radikalnu političku akciju, koja će ga učiniti efektivnim liderom u doba postkomunističkog populizma.

No, ni to nije došlo linearno, odnosno paterilinearno, nego kroz otpadništvo, pobunu, transgresiju, s kojom je kod Đinđića zamalo ispao iz političke igre...Možda bi ovdje trebalo umetnuti nekoliko riječi biografije što prethodi priči o Borisovu političkom angažmanu, ali tu jedva da ima štofa: u toj familiji, koliko god bio intiman ugođaj za obiteljskim stolom koji je možda stvarala majka, profesorica psihologije - zanimljivo, Boris je odabrao majčino, a ne očevo znanstveno područje - politika je bila glavno jelo, a budući predsjednik imao je deset godina kad se otac spremao poginuti na čelu demonstranata koji su tražili povratak u egalitarni socijalizam.

Još komunizma, još revolucije, zahtijevali su u času kad je cijela Istočna Europa pokušavala stresti mrtvački pokrov sovjetizma. No, Boris je odrastao na Dorćolu, na pet minuta od „Supermarketa", u istim onim blokovima građanskih kuća nekadašnje židovske četvrti gdje su kao klinci živjeli Koštunica i Dinkić. Tu nikad nije prodrla šezdesetosmaška revolucija, a maoizam tek kad je nedavno otvoren kineski takeaway „Mali Mao".

Boris je bio građanski liberal, komunizam ga nije dotakao, demokrat, ali radikalni. S prvom ženom s kojom se upoznao na faksu uključio se odmah u antirežimske demonstracije, a ona je bila još radikalnija od njega, pa uopće ne treba pogađati što ga je k njoj privuklo - zatvarali su ih, uz ostalo i zato što su kolportirali „Polet" (čovjek je danas sklon zaboraviti koliko je stupidnosti bilo u tadašnjoj represivnoj klimi). Borisova prva žena nije se nikad ohladila - vruća kao Ljuba, koji je iz praksisovštine sa svim ostalim beogradskim radikalnim filozofima otišao u tabor nacionalista (za razliku od pristojnih zagrebačkih gnjavatora poput Kangrge i Šuvara koji su imali dovoljno građanske pristojnosti da ostanu nepopravljive komunjare), ona je završila kao monahinja u Pećkoj patrijaršiji koja, kao gotovo najmlađa, na svojim leđima nosi cijelu tu redovničku zajednicu.

Već po tome bio bi Boris filmski lik, s takvim ocem i tom ženom, ali, srećom, njegov se značaj ne iscrpljuje u faci, šarmu i figuri srpskog Klunija (kako ga je vispreno prozvao Berluskoni), nego je istodobno najučinkovitiji srpski političar u moderno doba, koji je gotovo sam popravio sve ono najgore što je, s historijskim vjetrom u leđima, zlo postigao Milošević.

Naravno, o tome se lakše sudi iz veće daljine, iz neposredne blizine čovjeka dekoncentriraju strahote srpske tranzicije. Da moram svakoga dana živjeti u Beogradu, da mi ondje djeca idu u školu, a žena na posao onim rasklimanim trolejbusom, da u kafani listam „Kurir" i „Pravdu" pa se dnevno obavještavam o tome da „nema mleka", drugu bih pjesmu pjevao, umjesto da točim „sunčani ditiramb" pošto me zahvati zanos kad prijeđem mostove, uronim u beogradsku vrevu i obuhvati me taj naš balkanski Njujork...

Lako je s distance razlagati povijesni okvir i ukazivati na političke trendove, upozoravati na okolnosti i pondere, pa ipak, pa ipak, uvijek sam spreman toliko riskirati da kažem kako je Boris najznačajniji pozitivni lik na srpskoj političkoj sceni u tih zadnjih sto godina, najbolje što je dorćolski građanski esprit uopće mogao kreirati, a tko ne misli tako, eno mu ga Koštunica koji se rodio iz iste morske pjene...

Borisova biografija političara počinje novicijatom u Đinđićevoj Demokratskoj stranci, akcionoj frakciji Mićunova velikog narodnog poduzeća za izgradnju srpske demokracije, koje se pod režimskim pritiskom i u„konkretnim političkim okolnostima" koje definiraju aspiracije političara i njihove liderske ambicije, brzo pocijepala, pa je ekipa mladolikog nemirnog filosofa dr. Zokija zapremila samo marginalni segment opozicione scene. Miloševićeva tajna policija penetrirala je ili osnovala većinu opozicionih grupa na sceni, jer proliferacija srodnih pokreta diskreditira i razbija oporbu (identično je u Hrvatskoj postupao Tuđman).

U Zokijevoj ne osobito značajnoj stranci, Boris je imao ne osobito značajno mjesto, na samom kraju stola Predsjedništva. Đinđiću se (kao i Latinki) zapravo sviđao Čeda, uz Čedu je u kompletu dolazio Beba, tu je zatim bio zamjenik, izvanredni Zoran Živković, poslije jako potcijenjen tip visoke energije i stvarne karizme, rođeni političar, pa Gordana Čomić, zadužena za Vojvodinu i tek onda Boris Tadić s kojim Zoki kao da nije znao što da radi...

Boris je bio terenski organizator, nikakav beogradski fićfirić, nego jedan od ljudi na kojima je počivala kampanja „mreža milion" kojom se demokratska opozicija poput neke subverzivne organizacije povezala i mobilizirala u doba kad nije imala nikakav pristup medijima. Pa ipak, usprkos svim naporima i opasnostima kojima se u toj kampanjskoj agitaciji izlagao, osjećao je da ga Đinđić nekako zanemaruje, čak se na to otvoreno žalio nekim novinarima u koje je mogao imati određenog povjerenja.

Zoki ga je držao po strani. Zašto? Ne bih znao kasti zašto ga je držao po strani, što bi rekla ona legendarna mršava gospođa s jakim lalinskim naglaskom (koju je zapravo glumio preodjeveni Dragan Zarić u besmrtnoj dječjoj seriji „Neven"). To je naravno krucijalno pitanje, iz kojega se može očitati cijela potonja povijest Demokratske stranke. Moja je hipoteza da je Zoki u svom radikalizmu došao do točke kad nije prezao od sredstava izravne ulične akcije koja uključuje volšebnu magiju i aplikaciju mračnih sila (što bi rekli na Poterovu veleučilištu u Hogvortsu), za što mu je bio korisniji Čeda, odnosno Beba, nego civilni Boris, profesorsko dete iz bolje kuće.

Uostalom, prevrat nije bio laka stvar - trebalo je preplivati ocean govana, demobilizirati Legiju i Generalštab, dići bageraše i NGO-delije, napraviti kombinacije, sklopiti privremene sporazume i saveze, a za tu radikalnu meštriju potreban ti je militantni um, netko poput svetog Pavla ili Lenjina, ali, naravno, u odgovarajućim manjim lokalnim i balkanskim razmjerima - ergo, Habermasov najbolji učenik dr Zoki Đinđić, koji je rubno koketirao s ideologijom Crvenih brigada, Karlom Šmitom i srpskim nacionalizmom.

Đinđić je ubijen da se zaustavi srpska revolucija koja je ugrozila sve sastavnice bivšeg poretka- nije bilo bitno što se Miloševića otprema u Hag, nego što s takvim tipom koji razmišlja dijagonalno, a sve menadžira krizno, ne znaš kad će i gdje udariti na samu infrastrukturu, novčane tokove, službe pa i na samo - sanctum sanctorum - ultimativno uporište beogradskog kozmodemonskog ustroja, na generalsku kabalu, odnosno KOS. A osim toga, što da radi čestita Slobina služba s osamsto kila heroina koje više ne može sigurno čuvati ni u sefu državne banke, a još joj nekim prozirnim trikom žele oteti Telekom koji su uspješno prebacili u Moskvu gdje je frontmen registrirao poduzeće s temljnim kapitalom od petsto njemačkih maraka?

Premijera je zato ustrijelio potpukovnik policije, a nitko neće ni pokušati istražiti kako su službe mjesecima unaprijed pribavile stan iz kojega se može nišaniti u dvorište Vlade. Živković, Čeda i Beba proglašavaju izvanredno stanje i udaraja na podzemlje i Miloševićevu režimsku ilegalnu mrežu, ali to se provodi s beskompromisnošću koje se ni Đinđić ne bi postidio, ali bez i malo njegova smisla za realnost političkog procesa - Čeda nije Zoki, definitivno...

Kad je Boris na kongresu stranke odlučio preuzeti vodstvo, Čeda i Beba isturili su Živkovića, ali on je bio ranjen neuspjehom na parlamentarnim izborima i, malo kasnije, novi je lider svih njih marginalizirao ili udaljio iz stranke. Iako je bio dugogodišnji operativac Demokratske stranke, Borisova je pojava bila nešto sasvim novo na srpskoj političkoj sceni.

Tu novost novog lica, karizmu jednog potpuno čestitog mladog čovjeka "con il bella figura", što bi rekli Talijani, demokrata besprijekorne prošlosti, a, liberala, antikomunista i intelektualca Srđan Šaper brendirat će kao vrhunski proizvod srpske politike. Ono što je učinio za „Lav" pivo, Srđan je napravio za ovog svog druga, pravog lafa, honorarnog člana „Idola", koji je u prvi mah djelovao kao previše slaba medicina za izliječenje hereditarnih boljki srpske politike, mračnog nacionalizma i crnorukaškog balkanskog imperijalističkog atavizma. Što može, dakle, taj lakogategornik protiv mračnoga teškaša Šešelja, ili njegovoga namjesnika na zemlji, Tomice Nikolića zvanog Grobar praćenog avetinjskim adeptom arhajskog osmijeha, Dart Acom Vučićem?

Ta rukovodeća ekipa koja kao da je izašla iz romana Dejana Stojiljkovića „Konstantinovo raskršće", vodila je pod crnim zastavama po zemlji Srbiji povorke očajnika, gubitnika tranzicije poraženih u nekoliko Slobinih ratova... Po ambasadama spaljivali su šifre (ili bi tako bilo u filmu koji bih ja kao političku fikciju snimio po svom scenariju). Pobjeda Demokratske stranke na parlamentarnim izborima koja joj je omogućila da formira vladu bila je čudo poput Mišićeve kontraofenzive u kolubarskoj bici.

Boris je na emanaciju čiste pozitivne energije digao umorne, deziluzionirane građane devastirane zemlje koje su godinama uredno voštili Slobini seljački policajci, te bombardirali avioni zapadnih saveznika jer su protiv Slobe bili u manjini, a zatim, kad je granulo sunce demokracije, ostali bez posla i nade, dok je u društvu trijumfirao kapitalizam predatorskog tipa utemeljen na kapitalu nesumnjivo sumnjivog podrijetla. To Borisovo političko čudo trajna je tekovina srpske politike. Poslije nje više ništa ne može biti kako je bilo.

Kad je demonstrirao čudesni učinak naprednjaštva i radikali su se transfigurirali u naprednjake, a Voja Koštunica, čini se, ne može prijeći ni prag izbornog cenzusa! Je li Tadić ostvario sve što je mogao i je li učinio sva najbolja djela koja je bilo potrebno učiniti? Kosovo mogao je odigrati drukčije, to je sasvim sigurno. Stranka se mogla isprofilirati kadrovski, a ne liderski, nije sasvim pametno što ga kabinet tretira, kako reče jedan bliski poznavatelj, kao „kombinaciju Džona Kenedija i Isusa Krista", bez obzira što je on glavni politički asset europske Srbije.

Njegovu režimu nedostaje vizija za "society building", „društvenogradbena svijest", ali to je mana svake vlasti - uvijek djeluješ krizno, suzbijaš otvorene krize, a programski oslanjaš se na ono što si pripremio dok si bio u opoziciji, samo što Demokratska stranka nikad nije imala to vrijeme na raspolaganju jer je u oporbi morala djelovati gerilski, a ne politički.

Uostalom, dobro bi im došao jedan đir bez odgovornosti vlasti, ali na to će teško pristati povezani interesni lobiji pa i „inozemni faktor"- ta možeš li ovim naglo europeiziranim likovima koji se sad busaju u demokratske grudi kao da nikad nisu čitali Šešeljevu knjigu „Evropska unija satanistička tvorevina" (2006) ili „Rimska kurija večito žedna srpske krvi" (2006), može li se njima, dakle, olako prepustiti Institut za bezbednost s obzirom na sve one zavrzlame na Sandžaku i Kosovu i u cijeloj zapaljivoj zoni Balkaniji?

Kad bi Boris zadržao predsjedništvo a izgubio vlast, stekao bi jako opasnog konkurenta u palači preko puta cvjetne aleje Pionirskog parka, beskonačno ambicioznog gradonačelnika Đilasa koji, pretpostavljam, misli: „Dečki, mlađi sam od vas deset godina..." (ili nešto slično vrti se na njegovu zemunskom idiomu u njegovoj zemunskoj vijugi).

U politici nema ništa gore od nezamjenjivosti, to porazno djeluje na čovjeka i na društvo. S druge strane, politika je praktična djelatnost, vizionari su najčešće opsjenari i bolja je svaka tehnokratska vlast, svaka oportunistička kalkulacija od bilo koje moralističke kombinacije skupčane sa sigurnim izgledima na poraz - uvijek mi se činilo da je kosovski sindrom najgora stvar, jer čovjeka oslobađa odgovornosti za uspjeh. Kao što je Milan Panić bio dobacio šešeljevcima u Skupštini, pa su mu zamalo odšarafili glavu: „Šta Kosovo, Kosovo?! Da su barem Srbi pobegli u šumu, bilo bi ih sad trideset miliona!"

U svakoj kalkulaciji, Boris je ključno uporište s takvom političkom otpornošću da se doima kao čovjek od teflona - može otići u Sarajevo i u Vukovar, sklopiti strateški savez sa Slobinom partijom, a može ga i razvrgnuti pa sve to preživjeti i iz svega izaći s onim njegovom neodoljivim osmjehom...

Izdržao je u velikoj ekonomskoj krizi u zemlji razorene ekonomije koja u znatnoj mjeri ovisi od angažmanu stranog kapitala. Najjači srpski oligarh pritom se povukao a najjači klan u podzemlju, pao je.

Ostao je Boris, viši za glavu od svih regionalnih lidera, s kojim Ivo Josipović jedva hvata korak za pomirbeni boogie woogie... Da su svi moji prijatelji iz sfere politike takvi, mirno bih spavao.

Autor je vodeći žurnalist iz Zagreba

broj komentara 32 pošalji komentar
(petak, 07. jan 2011, 07:43) - Joovica [neregistrovani]

prevodilac

Kad smo vec kod prevodjenja sa jezikom rs na srbijanski, pre bi trebalo prevoditi sa dalmatinskog na zagorski, ali se oni savrseno razumeju za razliku od nas.

(četvrtak, 06. jan 2011, 09:50) - anonymous [neregistrovani]

Citaj kao sto pise...

...al` nemoras da mislis tako.

(sreda, 05. jan 2011, 19:05) - anonymous [neregistrovani]

jevropljanin

E da je gospodin Kuljiš pisao o Nataši Kandić, koji bi to tek hvalospev bio.

(nedelja, 02. jan 2011, 14:29) - anonymous [neregistrovani]

Kuliš

Skoro je u intervjuu za Banjalučku privatnu ATV osuo lavinu komplimenata i na račun Dodika

(nedelja, 02. jan 2011, 12:00) - anonymous [neregistrovani]

@-@u nizu

Sudeći po pristiglim komentarima ispade da si ti u manjini i na svu sreču da je tako...

Uz božju pomić, tako će biti i posle izbora (vanrednih) ili redovnih, ne bitno...

(nedelja, 02. jan 2011, 09:49) - anonymous [neregistrovani]

blablabla

Cemu ovaj tekst na nivou kafanske price, a uvijen u bezuspesan pokusaj da zvuci intelektualno? Verovatno samo zato da se RTS malo uvuce povredjenom basketasu i da se doda jos jedna reklama u odbrani lika i dela. Jadno i bedno.
Medjutim, na kraju, o necijem liku i delu govori ono sto je uradio, govore plodovi njegovih akcija, a ne ovakvi tekstovi. Oni mogu trenutno da zavaraju, da se neko oseca lepse kada procita ovo o sebi, ali sustina ostaje ista i dugorocno ne moze da se sakrije.

(nedelja, 02. jan 2011, 06:28) - anonymous [neregistrovani]

ukradena ideja sa teflonom

amerikanci su ..angelu merkel titulirali tacno receno ,teflon angela.e sad je i boris tefloniran!koliko je to kreativno,to samo po sebi je jedna neotesana glupost.takve novinare treba poslati u pustinju,da nauce svoj zanat!.. dokon pop i jarice krsti.ostavite borisa da radi,vi teflonski novinari.

(nedelja, 02. jan 2011, 02:20) - anonymous [neregistrovani]

Tadić

Jeste promišljen političar ali ću konačan sud o njemu dati tek nakon mandaata. On izuzetno dobro zna da se u Republici Srpskoj ŽIVI nezavisna država, i njegov lik i djelo ću procjenjivati prema onome koliko nam je pomogao u tome nakon svog mandata.
Živjela nezavisna RS

(nedelja, 02. jan 2011, 02:10) - anonymous [neregistrovani]

Baš ste zabavni

Pamet u glavu dokle god je globalni raspored snaga ovakav Srbima neće biti dozvojen nikakav napredak samo neki zavisan položaj. Ovdje su predodređeni muslimani kao njihovi miljenici, prema tome ako nećemo sami biti mudri i štititi svoj nacionalni interes u Srbiji, CG i RS, oni ga sigurno neće zaštititi. Zar nevidite da otvaraju pitanje Sandžaka, nema Slobe ali su Srbi i dalje tu i to im smeta. Mitrebamo dostići EU standarde radi sebe, jer je bolji sistem nego naš a EU to nam ne treba biti nikakava preokupacija jer im je to izgovor da u kratkom roku dobiju ustupak od Srbije kako su naumili.

(nedelja, 02. jan 2011, 01:31) - Nyegosh [neregistrovani]

Преводилац

У тексту објављеном 30.12.2010. на страници РТС-а под насловом “Бањалука тужи Ешдауна” стоји изјава господина Милорада Додика:
"Крајем јануара или почетком фебруара суду у Британији поднећемо тужбу против Педија Ешдауна …”
Преводиоци РТС-а су превели ијекавски изговор на екавски.
И то је врло честа појава на РТС-у.
Изгледа да господин Кулиш заслужује веће поштовање јер када је у питању хвалоспев о Тадићу...