Vest da se stara tvrđava Arza na ulasku u Boku kotorsku prodaje putem oglasa okačenog na samu tvrđavu uzburkala je crnogorsku javnost.

Na samom ulazu u Boku kotorsku nalaze se dvije austrougarske tvrđave. Jednima su prelijepe, drugima jezive. „Nevjestu Jadrana" i njena vrata nekada su čuvale tvrđave Arza i Mamula, tako da bez dozvole nije mogla ni ptica da proleti. Nenajavljenim brodovima je usko bilo.

Vremena se mijenjaju, koliko god otrcano to zvučalo. Ko se danas zaputi s otvorenog mora u Bokokotorski zaliv, bez obzira da li je krenuo iz pravca Albanije ili Evropske unije, naići će na čudo! Proći će pored tvrđava slobodno ali će vidjeti nešto nesvakidašnje. Nije to čudo prirode, već čudo bahaćenja investitora i svega što se trpa u definiciju valorizacije.

Na zidinama tvrđave Arza nalaze se ispisani neki brojevi, a prethodi im plus. Da, to je broj telefona. Ništa drugo ne piše na ceradi koju je neko metnuo na ovu austrougarsku građevinu. Samo broj i sve je jasno. Kakav advertajzing! Broj kao da je logotip, sam sebi dovoljan.

Jer, kad se kakav šeik zaputi jahtom ka Tivtu i Porto Montenegru, ili kad sa kruzera pogled baci novopečeni magnat, biće mu jasno da se tvrđava prodaje. Poruka je jasna svima iako ne piše ni „Prodaje se" ni „FOR SALE" ni „Nedvižimostь". Neko je riješio da unovči Arzu! Direktno, bez pardona. Žuri mu se.

Izliv žuči na internet

Narod se zgražava. Naravno, kao i kad se investitorska ruka nadvila nad Mamulu, sve se završava na izlivu žuči na internet. Narod iz dosade poziva taj broj i pišu se poruke. Niko ne odgovara. Toliko je akcija uzela maha da na društvene mreže kače skrinšotove poruka koje šalju na taj broj. Sprdaju se, što drugo i da rade?! Pitaju Podgoričani: „Može li Arza pola u odijela, pola čekovi?" Vjerovatno se vlasnik broja osjeća kao Rambov lik u njegovoj pjesmi „Glupi hit"

Čak je i ministar u crnogorskoj vladi Milojko Spajić izjavio da je pozvao taj broj ali se niko nije javio. Firma koja rukovodi „posjedom" na kom je Arza tvrdi da cerada i broj s njima nemaju ništa, da je sve tuđe maslo. 

Čudesan svijet privatluka

Kako su te dvije tvrđave završile u privatluku umjesto da su kulturno dobro, to je pitanje bez odgovora jer ga treba uputiti prethodnim vlastima. Ko je imao priliku i sreću da kampuje oko Arze i Mirišta, zasigurno pamti vrijeme kad je Arza privatizovana. Postavljena je ograda, ali se moglo proći, ako čuvara častiš flašu loze. Tad može i šator i veselje. Čuli su se samo šakali i čekalo da počnu šparoge da se beru.

Oko Arze su stijene sa lokvicama morske vode. Ljudi su išli tamo da se umivaju. Navodno je ta voda uljuljkana u stijene bila dobra za psorijazu. Potez između Arze i Prevlake je predivan u svako doba dana. Nije ni čudo što je neko požurio da ga privatizuje.

Ostaju samo sjećanja i sport u kome smo olimpijski prvaci - kuknjava.

Ostrvo na kom je Mamula razvaljuju mašine i nad tvrđavom se nadvijaju visoki žuti kranovi. Od nekadašnje austrougarske tvrđave koja je kasnije promijenila namjenu u zatvor, Mamula polako postaje luksuzno ljetovalište, a neki tvrde da će biti i kockarnica!

Mjesto zvanično nosi naziv Lastavica, a tvrđava je dobila ime po Lazaru Mamuli, austrougarskom generalu koji je zbog ratnih zasluga od cara dobio titulu „baron". Zanimljivo je da je Lazar Mamula bio i vjenčani kum knjaza Danila.

Kažu ljudi da su ostrvo Mamula od insvestitora u startu branili samo galebovi. Oni su se na ostrvu toliko odomaćili, da kad su investitori barkama došli prvi put da Mamuli uzmu mjere, aterirale su ptice na njih i šibali ih kandžama po glavama - kao kod Hičkoka. Nisu galebovi bili bespomoćni kao Bodlerov albatros, nego su se junački branili. Galebovi su branili Mamulu više nego ljudi. Kao da su znali da će da nikne nešto novo, nešto nakaradno lijepo.

Primijenjena je stara taktika valorizacije i privatizacije. Dozvoliti da se vremenom mjesto zapusti do granice užasa, a kad preovlada šiblje i nastane se zmije, narod počne da se zgražava. I kad se pojavi investitor kao mesija, svi će reći: „Bolje išta nego ono ruglo da je ostalo". Kad nikne šljašteća tvrđava za zgrćanje para, biće kasno za protest.

Kampo Mamula

Kad god je kakva nevolja pritisla, Mamula se koristila kao zatvor. Priče o zlostavljanju zatvorenika i muke koje su im udarali stražari inspirisala je čak i čuvenog scenaristu Ratka Đurovića da te priče pretoči u film koji je pod nazivom Kampo Mamula 1959. režirao Velimir Stojanović. Priča prati prelazni period okupatorske vlasti u Drugom svjetskom ratu, kad su Njemci zamijenili Talijane koji su kapitulirali.

Njemci su naravno bili mnogo stroži i gori. Zatvorenici su korišćeni kao demineri morskih mina. Za deset razmontiranih mina, puštali su na slobodu jednog zatvorenika. U filmu Kampo Mamula glumci su bili Pavle Vuisić, Dragan Laković i Ljuba Tadić. Oni su igrali političke zatvorenike, mučenike čijim su se životima kockali okupatori. Čudno je vidjeti insert iz filma, glumce u žici i vojnike koji trčkaraju po Mamuli. Muka i jad.

Pitanje je da li će za koju godinu elitni turisti koji budu uživali na Mamuli imati svijest da je, dok ih masiraju ili cirkaju mohito na ležaljci, na tom mjestu neko ispuštao dušu u čengelama. Neko je bio gladan i mučen tu na mjestu gdje oni jedu mušlje na buzaru. Ako se zavrti kuglica na ruletu, hoće li kockar imati u vidu da se neko na tom ostrvu kockao sa životom kad krene u pohod deminiranja. Obrnuli smo igricu izgleda.  

Na kraju krajeva, što turistu zabolje je li neko tamnovao tu gdje on uživa? Turistu zanima samo da tih desetak dana ne pada kiša. Ništa drugo. Nema mjesta na kugli zemaljskoj da nije neko krv prolio, a graditi se mora. To se zove prenamjena. Ne mora baš ovako bahato kao sa Mamulom i Arzom, ali para vrti đe bugrija neće. Nekad tvrđava, nekad zatvor, sjutra bahanalije.