Zvao se Gavrilo Princip

Prema svedočenju istražnog sudije Prnicip je, u prvoj izjavi, rekao da je pucao u Franca Ferdinanda "jer je u njemu inkarnirana najveća vlast, od koje vlasti mi Jugoslaveni osjećamo strašan pritisake". Iz knjige istražitelja Pfefera objavljujemo deo koji se odnosi na sam dan atentata.

Dne 28. juna 1914, svanuo je lijep i vedar dan. Obukao sam svijetlo ljetnje lako odijelo, jer je bilo očigledno da će biti vrućine. Kanio sam posmatrati dolazak Prestolonasljednika kod Beledije.

Poveo sam sa sobom samo najstariju kćer, a ostalu djecu nisam htio povesti, jer sam nekako slutio da bi se moglo što dogoditi. Stanovao sam u Ćemaluša-ulici, te došavši na Korzo zakrenuo sam kod nove palače Okr. Suda na tzv. "kej" (obalu uz rijeku Miljacku). Na Korzu je šetao svijet kao obično; a po keju, kuda je imao stići Prestolonasljednik, gotovo da i nije bilo ljudi.

Objašnjavao sam si to time, da je nedjelja, i baš oko 10 sati, kada su katolici u crkvama, dok su Srbi slavili Vidovdan; a znao sam da i jedni i drugi, kao ni muslimani, nemaju naročita interesa da sudjeluju kod svečanog dočeka Franje Ferdinanda, jer u njima nije bilo razvijeno neko osobito dinastičko strahopoštovanje.

Čudno mi je bilo, da nema postrojene vojske; dok sam opazio kako, u povećoj udaljenosti, stoje redari, pa sam pomislio, da i sami redari priječe svijetu pristup na kej, da bi mogli lakše provoditi kontrolu. Kasnije sam se uvjerio, koliko je ta moja misao bila smiješna, budući da su na tom skoro praznom keju na šest mjesta atentatori dočekali Prestalonasljednika, a policija nije nijednoga sjetila!...

Kad sam došao s ćerkom na nekoliko stotina koraka do Beledije, te stajao na trotoaru s protivne strane Miljacke, opazili smo gdje projuriše kraj nas dva automobila prema Belediji: u prvom su se vozili policajni organi, a u drugom Načelnik i Komesar grada Sarajeva. Kad smo se ustavili, stigao je i treći automobil, koji je baš pred nama stao: u njemu su sjedili Prestolonasljednik Ferdinand, u svečanoj generalskoj uniformi, sa šeširom urešenim zelenim perjem, i kraj njega Nadvojvotkinja Sofija; a njima nasuprot poglavica Bosne i Hercegovine Potjorek, u istoj takvoj generalskoj uniformi, dočim je kod šofera sjedio grof Harrah, u paradnoj uniformi konjičkog časnika.

Čim se automobil zaustavio, ustao je Prestolonasljednik i pogledao pravcem prema keju, otkuda je došao, - i on i svi u automobilu bili su silno uzbuđeni. Pristupio sam bliže, prema cesti, i pogledao i ja dolje niz kej, pa ne znam da li sam u taj čas, ili čas prije, čuo detonaciju, kojoj u taj tren nisam pripisivao naročite važnosti, misleći da to pucaju topovi u počast dolaska Prestolonasljednika.

Međutim, opazio sam dolje nasred keja, na cesti, kao neki oblak dima, i tad mi je postalo jasno, da se nešto dogodilo. U to su pristigli i ostali automobili, koji su pratili auto Prestolonasljednika, pa su svi krenuli prema Belediji. Odmah sam uputio ćerku pokrajnim ulicama kući; a ja sam, opazivši gdje ljudi gledaju na protivnu obalu Miljacke, prešao preko ceste i vidio, kako redari s one strane Miljacke, opkoljeni masom svijeta, nekoga vode i brane od naroda, koji ga je htio linčovati. Pošao sam prema Belediji, pa su kraj mene redari proveli atentatora, koji je - kako sam tu čuo od ljudi - bacio bombu na automobil Prestolanasljednika.

Malo iza toga vraćali su se automobili sa Prestalonasljednikom iz Beledije prema keju, istim redom. Upalo mi je u oči, da grof Harah ne sjedi uz šafera, već stoji na stopalu izvan automobila s lijevog kraja i zaklanja svojim tijelom Franju Ferdinanda, do kojega je sjedila s desna njegova žena.

U zgradi Beledije nalazili su se uredi Gradskog Poglavarstva, Povjerenika za grad Sarajevo sa višim činovnicima policije, Državnog Odvjetništva, i Okružnog Suda, Velika dvornica Poglavarstva služila je ujedno i kao sabornica za Zemaljski Sabor.

Moja uredovna soba bila je prizemno, preko puta od zgrade policiiske straže; a u toj policijskoj zgradi prizemno, odmah s lijeva od ulaza, bila je liječnička ambulanta policije. Policijski liječnik bio je tada Dr. Satler, s 'kojim sam ranijih godina služio u Bos. Petrovcu, pa je on bio i moj kućni liječnik.

Atentatora su odveli u predsoblje te liječničke ambulante. Bio sam pripušten unutra, da ga vidim, i tu sam doznao da se zove Čabrinović, po zanimanju tipograf, koji je kao socijaiist imao petgodišnji izgon iz Sarajeva.

On, Čabrinović, sjedio je na klupi uza zid, te živim i nemirnim crnim očima gledao nekako prkosno, a usne mu se smješkale podrugljivim smiješkom. Bio je bijele puti, a lica crvenkasto obložena; imao je crne male brčiće, - bio je povisok, čvrst mladić. Na glavi je nosio športsku kapu, pa sam po svemu tome u prvi mah pomislio, da je on atentat počinio iz anarhističkih načela.

Kad sam izašao pred Policiju, sreo sam tu svog šefa, predsjednika Okružnog Suda Ilnickog, koji mi je saopćio, da ću ja tu istragu provesti, te da se odmah spremim za posao. Ali, još dok smo stajali ovako u razgovoru, proletio je kraj nas jedan olicajac i saopćio nam, da je taj čas izvršen ponovno atentat, te da je Prestolonasljednik ranjen. I odista, pogledavši prema keju, opazili smo, gdje policija opet nekoga vodi i rastjeruje narod, koji je štapovima udarao po onom kojega je vodila.

Kad je ta povorka došla do nas, vidilo se da policija vodi gologlava mladića krvave glave. I njega odvedoše u ambulantu Policije, i tu mu Dr. Satler odmah isprao i previo rane. Mladić je za to vrijeme više puta povraćao. To je bio Princip. A bili su prisutni, uz ostalu publiku, i Predsjednik Okr. Suda, te Drž. nadodvjetnik Holander, koji me uputiše da odmah pristupim preslušavanju oga mladića.

Pošto su se svi, osim perovođe, na moj zahtjev udaljili, izjavio mi je liječnik, da rane po spoljnim znacima nisu opasne, ali da nisu isključene komplikacije. Iz toga razloga proveo sam preslušavanje ukratko, zašavši odmah in medias res.

Uslijed zlostavljanja bio je ovaj mladić kao satrven, i napadno teško izgovarao je riječi. Mislio sam, da on teško govori uslijed boli od zadobivenih rana; ali se kasnije ustanovilo da je tomu bio drugi razlog. Mladić je bio malog rasta, slabunjav, odužeg žuto-blijeda lica, pa je teško bilo i zamisliti da bi se on, tako sitan, tih, i skroman, mogao odlučiti na ovakav atentat.

A tek njegove oči te svijetlo-plave, sjajne oči nisu nipošto bile divlje, zločinačke oči, već oči žive i prodirne, inače mirne, a iz njih je provirivala prirođena inteligencija, kao i neka sređenost i krajnja energija. Kad sam mu rekao da sam sudac-istražitelj, i upitao ga da li se osjeća dovoljno snažnim, odnosno sposobnim, za preslušavanje, on je - s početka slabim, a onda sve sigurnijim  jačim glasom, - odgovarao jasno na postavljena mu pitanja.

Zvao se Gavrilo Princip, sin Petra, rodom iz Oblaja kod Grahova, kotar Livno, 19 godina star, pravoslavne vjere, neoženjen, i do tada nekažnjen. Svršio je prije mjesec dana 8. razred gimnazije u Beogradu, a onda se vratio u Bosnu, te zadnje vrijeme stanovao u Sarajevu kod Stoje Ilić, u Oprkanj-ulici broj 3.

Ranije, prošao je u Sarajevu kroz tri razreda trgovačke škole, pa je u Tuzli položio ispit za 4. gimnaziju, i onda prešao u Beograd, gdje se zadržavao godišnje po četiri do pet mjeseca, dok bi inače boravio u Hadžićima kraj Sarajeva, kod svog hrata, sve dok nije svršio gimnaziju. Još prije dvije godine nakanio je bio, iz nacijonalističkih osjećaja, počiniti atentat na koju istaknutu ličnost, koja reprezentira vlast u Austriji; a prije mjesec dana došao je iz Beograda u Sarajevo, pošto je u Beogradu dobio od jednog komite, kojemu ne zna imena, broving-pištolj, u svrhu da izvede atentat na prestolonasljednika Ferdinanda - "jer je u njemu inkarnirana najveća vlast, od koje vlasti mi Jugoslaveni osjećamo strašan pritisake".

To isto jutro, oko 9 sati, došao je na kej i šetao sa gimnazijalcima Špirićem i Švarom (sinom Drž. odvjetnika), samo da ne bi upao u oči. Za pojasom je imao revolver, nabijen sa sedam metaka. Tako šetajući, čuo je za atentat bombom na Prestolanasljednika, - "pa sam se čudio ko je taj atentat mogao izvršiti jer sam ja već onda nakanio bio da izvršim atentat ..."

U uzbuđenju, nije ni opazio Prestolonasljednika, kad su automobili projurili pored njega prema Belediji. A iza toga, šetao se Latinskom Ćuprijom i neznajući zapravo šta se dogodilo.

Kad se nalazio preko puta Latinske Ćuprije, na uglu dućana Šilera, čuo je viku ,.Živio«. U automobilu je prepoznao Ferdinanda, po slikama što su ih u te dane donosile novine i ali kad je opazio da kraj njega sjedi jedna dama, stao je za čas predomišljati se bi li pucao ili ne - "U tome me je spopalo neko čudno čuvstvo, i ja sam sa trotoara nanišanio na Nadvojvodu, što mi je bilo utoliko lakše jer je automobil, kraj zaokreta, polaganije išao. Šta sam u taj čas mislio, ne znam i samo znam, da sam ciljao u njega. Držim da sam pucao dva puta, a možda sam i više, budući da sam bio vrlo uzrujani a da li sam pogodio žrtvu ili nisam, ne znam kazati, jer su me u taj čas počeli ljudi tući ..."

Dalje je iskazao, da ga niko na taj čin nije nagovarao, a ni skim je bio u sporazumu, niti je ikome rekao da će počiniti atentat; te da u zadnje vrijeme nije bio članom nikakova društva. Ljudi među kojima se je kretao držali su ga, kaže, slabićem i ovjekom koji je - uslijed silne literature - upropašten... "To sam ja, u stvari, simulirao, kao da sam stab čovjek, akoprem takav nisam bio ..."

Morao sam prekinuti preslušavanje, jer mi je saopćeno, da odmah krenem u Konak (rezidencija poglavice zemlje), gdje se nalazi ranjeni Prestolonasljednik. U predsoblju Policije našao sam suca Dra. Marčeca, gdje preslušava drugog atentatora, Čabrinovića. Pročitao sam još, na brzu ruku, taj zapisnik i ustanovio, da je i Čabrinović prije mjesec dana došao iz Beograda:  on je dobio bio bombu od jednog komite, kojega - reče zovu "Cigo", a izvršio je atentat iz anarhističkih načela. I on se već prije dvije godine odlučio bio na izvođenje kakova bilo atentata: pročitao je sve socijalističke i anarhističke knjige prevedene na naš jezik, i one su ga u tom duhu odgojile. Poznaje - reče - Principa, ali nije ni u kakovoj vezi sa njegovim atentatom, osim što im je možda veza bila - zajednička ideja.

Pred Policijom čekao me fijaker na kojem sam se odvezao u Konak. Putem u protivnom pravcu sreo sam, opet u fijakeru, zamjenika Drž. odvjetnika Štarka, koji mi je doviknuo da je Prestolonasljednik mrtav.

Leo Pfefer Istraga u Sarajevskom atentatu, Nova Evropa, Zagreb 1938. 

broj komentara 0 pošalji komentar
div id="adoceanrsvdcfhklggd">