Читај ми!

Opera – Luiđi Kerubini: Faniska

Premijera opere komik „Faniska” Luiđija Kerubinija, sa snimka koji je objavila poljska diskografska kuća Duks 2020. godine. Glavne uloge tumače: Natalija Rubiš kao Faniska, Kristijan Adam kao Rasinski, Katažina Belkius kao Jadviga, Robert Girlah kao Zamoski, Tomaš Rak kao Oranski, Justina Olov kao Moska i Pjotr Kalina kao Rasno. Kamernim horom i Filharmonijom iz Poznanja diriguje Lukaš Borovič.

Kerubini je u poslednjim decenijama XVIII veka i počekom XIX veka, bio jedan od najpopularnijih operskih kompozitora u Francuskoj, čija je reputacija prevazilazila granice ove zemlje. Cenjen zbog svoje muzičke efikasnosti i atraktivne dramaturgije, 1805. godine je dobio poziv da napravi dva nova dela za Dvorsku operu u Beču. Od predviđenih opera, Kerubini je jedino završio operu komik Faniska, koja je premijerno predstavljena bečkoj publici u Kerntnertor teatru 25. februara 1806. godine u prisustvu cara Franje II. Dve nedelje kasnije, Kerubini se iznenada vratio u Pariz, verovatno iz političkih razloga zbog narastanja tenzija između Austrije i Francuske, odnosno zbog ličnog poziva koji mu je uputio Napoleon.

Kerubini se posebno isticao u specifičnom tipu komične opere – takozvanoj "operi spasa" koju možemo opisati kao delo čija je tematika prepuna teškoća, pa čak i užasnih situacija, ali je krasi srećan i trijumfalan kraj. Ove opere karakterišu snažni dinamični kontrasti, emotivno povišena stanja, turobna atmosfera koja se smenjuje sa trenucima trijumfa i borbenosti, kao i moralno ispravni i hrabi glavni junaci, kojima se suprostavlja moralno korumpirani antagonista.

Luiđi Kerubini je još u revolucionarno vreme, 1791. godine napisao operu Lodoiska, koja će postati prototip za druge opere spasa, kako u njegovom opusu, tako i stvaralaštvu njegovih savremenika. Zanimljivo je napomenuti da je i Lodoiska, poput Faniske koju večeras predstavljamo, smeštena u Poljsku i da glavni junci nose poljska imena, stereotipno osmišljena da se završavaju na ska i ski. U pitanju je bila određena egzotizacija istoka Evrope, tog mesta "u sred ničega" iz tačke gledišta tadašnje Francuske - mesto dovoljno udaljeno da bi se u njega mogle smestiti sve one emocije karakteristične za post-revolucionarnu realnost evropskog Zapada. Sa druge strane, možemo reći i da je Faniska jedna vrsta "rimejka" popularne Lodoiske, s tim da je siže pojednostavljen, a akcenat stavljen na supružničku ljubav i vernost.

Libreto za Fanisku je napisao poznati bečki pisac operskih predložaka Jozef Zonlajtner, koji se poslužio melodramom popularnog dramaturga Rene-Šarla d Pikserekura čiji je naziv bio Tamnice Poljske iz 1803. godine. Opera je doživela veliki uspeh na premijeri i izvođena je tokom nekoliko sezona: do 1810. imala je 64 predstave, u više nemačkih gradova, kao i širom Austrijskog carstva. Takođe, beležena su i izvođenja u Sankt Peterburgu i Amsterdamu, ali je kasnije nestala sa repertoara. Poslednje dokumentovano izvođenje ovog dela je uprilično u Frankfurtu 1860. godine prigodom obeležavanja jednog veka od Kerubinijevog rođenja.

Sam siže se bavi sukobom poljskih magnata u okolini Sandomježa, u kojem Zamoski otima suprugu Rasinskog i potom ih zatvara u tamnicu svog zamka. S obzirom da se opera velikim delom odvija u kazamatu, Kerubini se odlučio da na muzički inovativne načine prikaže atmosferu mraka i laguma. Ovakve scene poznate pod italijanskim imenom za podzemlje "sotterraneo", bile su izuzetno popularne u operama post-revolucionarnog perioda, s kraja XVIII i početkom XIX veka. Većina njih dočarava negativne emocije protagonista – strah, užas, bes, očajanje i moguće ih je povezati sa društvenom i kulturnom imaginacijom revolucionarnih previranja i mitologizacijom vladavine terora. Zanimljivost opere Faniska leži i u paralelama sa Betovenim Fidelijom, ne samo zato što je libreto za obe napisao Jozef Zonlajtner, već i zbog Kerubinijevog, sa muzikološkog stanovišta, opravdanog uticaja na Betovenov vokalni izraz. Faniska i Fidelio takođe dele slični dramski siže, relativno redak u operi, o snazi supružničke ljubavi, vernosti i odricanja. Moralni i moralizatorski ton je sličan Betovenovom i posledica je etičke polarizacije protagonista – supružnici su prikazani u najpozitivnijem svetlu, a njihovi postupci su neupitni i ispravni. Sa druge strane, tiranin Zamoski je personifikacija pokvarene, prevrtljive i zle osobe, kao što je to i Pizaro u Betovenovom Fideliju. Iz današnje perspektive Kerubinijevu Fanisku treba revalorizovati kao važnog preteču Fidelija i kao delo koje svojim kvalitetima zaslužuje ravnopravno mesto uz Betovenovu jedinu dovršenu operu.

Urednica Ksenija Stevanović

Коментари

Prodajem
Ако пронађете ову новчаницу одмах идите код нумизматичара
C.T. Toraksa
Поштујте правила пре давања крви на анализу
Adaptacija
„Буђење пацова“ – ново рухо филмског класика Живојина Павловића
slobodan izbor ishrane
Главни град Финске избацује месо како би заштитили климу, осим у ретким изузецима
Prijava za kviz Slagalica
Пријавите се