I ja sam zbog škole umalo pobegla od kuće

Moj razgovor s mamom od pre par dana završio se prisećanjem na jedan daleki jun. Imala sam isto 13 godina kao devojčica iz Niša i sjajan plan da upišem Jezičku gimnaziju (ili srednju školu kako se tad zvala). Engleski mi je išao odlično, rekla bih, možda neskromno, mnogo bolje nego ostalima u razredu.

Jesi li čula da su pronašli onu nestalu devojčicu iz Niša?

- E, hvala bogu! Pa gde, šta se desilo?

- Nećeš verovati, nisam ni ja, ali otišla je tajno od kuće da bi polagala prijemni test u Matematičkoj gimnaziji u Beogradu.

- O bože, stvarno da čovek ne poveruje!

- Hm...možda je trebalo da i ja pobegnem od kuće kad mi niste dali da upišem Jezičku gimnaziju...

- Ha-ha...Drugo je to vreme bilo...ali hvala bogu da nisi.

Moj razgovor s mamom od pre par dana završio se prisećanjem na jedan daleki jun. Imala sam isto 13 godina kao devojčica iz Niša i sjajan plan da upišem Jezičku gimnaziju (ili srednju školu kako se tad zvala). Engleski mi je išao odlično, rekla bih, možda neskromno, mnogo bolje nego ostalima u razredu.

Imala sam sjajnu nastavnicu koja mi je otvorila tu magičnu kapiju i, na ponekad neobičan način, naučila me osnovama tog jezika. Čini mi se da i danas suštinu mog poznavanja engleskog čini ono što sam naučila baš od nje. Tada se osnovnoj školi nije učio drugi strani jezik, ali ja sam samostalno pokušavala da naučim bar nekoliko reči francuskog, italijanskog, španskog...

Kako se bližio osmi razred i prva važna životna odluka, bila sam sve sigurnija da su jezici moja budućnost. Želja je, međutim, bila jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Živela sam u malom gradu, a u našem "Centru usmerenog obrazovanja" nije bilo škole o kojoj sam sanjala. Od nje me je nažalost delilo čak 200 kilometara. Toliko je, naime, bio udaljen grad u koji sam tada želela da se preselim i ostvarim svoj san.

Kad sam, tog juna na kraju sedmog razreda, to saopštila roditeljima prvo me nisu ozbiljno shvatili. Ipak, poznavajući moj karakter, ubrzo su jasno i sasvim odlučno rekli NE!

Dete od 13 godina ne bi trebalo da živi toliko daleko od roditelja, u učeničkom domu ili nekom iznajmljenom "sobičku", bez pravog nadzora, od svih škola koje imamo ovde kod nas ti si izabrala baš tu, ti si sad u osetljivim godinama...Ređali su se njihovi razlozi, a gasila moja nada.

Posle malo suza i onog dobro poznatog tinejdžerskog durenja, odustala sam. Upisala sam Pedagošku školu, a posle samo tri godine, gle ironije, morala sam da nastavim školovanje i život daleko od roditelja.

Moram da priznam da se često setim moje neostvarene želje i još češće žalim što nisam bila odlučnija. Možda bi roditelji popustili, možda bi našli neki način...

Baš zbog ovih pitanja, rasplet slučaja sam doživela tako emotivno. U onim radoznalim očima videla sam sebe, trideset godina mlađu, punu ideja, nade, očekivanja. Prepoznala sam onaj isti sjaj i želju da i sebi i drugima dokaže da može, da sme, da je dovoljno odrasla da odlučuje o svom životu i budućnosti.

Ipak, za razliku od mene, T. je preduzela taj rizični korak. Otišla je krišom od kuće i pokušala da upiše željenu školu. Neću da ulazim u to da li je njena odluka bila posledica roditeljskog protivljenja, ali rezultat je, nažalost, mogao da bude tragičan. Ne smem ni da pomislim šta je sve moglo da se desi devojčici od 13 godina koja je sama doputovala u Beograd.

Srećom, sve se dobro završilo, ali mnogo pitanja je otvorila ova avantura.

Kao što reče moja mama, vreme jeste drugačije nego pre tridesetak godina. Možda je to razlog zbog kojeg ja nisam, a T. jeste otišla samovoljno od kuće. Možda su deca danas slobodnija, odlučnija ili neposlušnija, a možda smo samo nas dve drugačijih karaktera.

Ipak, koliko god vremena bila drugačija, neki odnosi i problemi su izgleda večni.

Roditelji su i danas ubeđeni da znaju šta je najbolje za decu. Često zaboravljaju na njihove želje, interesovanja i isklonosti. Nameću im ono što oni doživljavaju kao racionalno i realno, veruju da im životno iskustvo daje pravo da deci biraju zanimanje, hobije, društvo.

Deci, posebno tinejdžerima, i trebaju pomoć i saveti, ali im sigurno ne trebaju roditelji koji ih ne slušaju i koji umesto njih donose odluke.

Pričajte sa svojom decom, negujte njihova interesovanja i ne očajavajte ako se "ne uklapaju" u vaše i društvene kalupe. Ne moraju svi da budu IT stručnjaci, zubari ili inženjeri, ne moraju svi da izaberu zanimanja koja se trenutno traže. Život će im verovatno biti teži ako budu arheolozi, slikari, muzičari ili možda novinari, ali to je njihov život. I, verujte, bez obzira na novac koji će zarađivati, važno je da ga provedu radeći ono što vole!

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
16° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво