Gost: Goran Đorđević, umetnik

Goran Đorđević se na našoj umetničkoj sceni pojavljuje sredinom sedamdesetih, kao jedan od protagonista tzv. „analitičke linije“ beogradskog konceptualizma.

Obrazovan u oblasti tehničkih nauka, krajem 60-tih priključuje se društvu oko Studentskog kulturnog centra i zahvaćen nadirućom konceptualnom umentošću počinje i sam da stvara. Ali veoma brzo zauzima stav da je umetnost istraživanje, čime je doveo u pitanje dotadašnje viđenje umetnosti kao čina stvaranja, otvarivši tako niz novih pitanja, od kojih su najvažnija ona vezana za autorstvo i originalnost dela. U tom smislu, Đorđević već od sredine 70-tih eksplicitni istupa protiv umetnosti, onakve kakvu je znamo i kako je shvatamo, problematizujući pitanja uloge i funkcije umetnika, originalnosti i kreativnosti umetničkog dela, status i svrhu postojanja institucija u umetničkom sistemu.

Razvijajući na ovim osnovama svoje viđenje umetnosti, Đorđević od 1979. počinje da kopira dela nekih od najznačajnijih majstora modernizma kao što su Maljevič ili Mondrijan, čime je stvorio jedinstveni opus u našoj umetnosti. Mnoga pitanja koja je tim kopističkim ciklusom otvorio, dobila su svoju razradu tek deceniju ili dve kasnije. Pa i sam njegov nestanak sa scene, pa i iz zemlje, usaglašen je s tim pitanjem o društvenoj ulozi umetnosti i umetnika, kao i njegovi kasniji nastupi u kojima govori o sebi u trećem licu (o bivšem umetniku Goranu Đorđeviću).

Đorđevićev umetnički gest nije bilo moguće svrstati niti u jednu od trendovskih odrednica s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina kojima je operisala tadašnja likovna kritika. Iz današnje perspektive, jasno je da se radi o projektu koji se kretao linijom mišljenja, a koji može da se uporedi sa njujorškim kopističkim aproprijacionizmom koji se simultano pojavio (Šeri Livajn, Majk Bajdlo, Ričard Prins i drugi). Međutim, Đorđević je u odnosu na ovaj trend samosvojan po tome što je kopiju proglasio "značajnijom od originala" i što je kopiranje shvatio kao "stav protiv umetnosti" - stav koji instituciju umetnosti anarhistički uteruje u besmisao, uključujući i vlastitu govornu poziciju "umetnika" koji deluje unutar sistema umetnosti.

Urednik i voditelj Znakova: Sava Ristović

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво