Читај ми!

Putevi proze

Elvedin Nezirović: Ono o čemu se ne može govoriti

U ciklusu Putevi proze, od ponedeljka, 17. do nedelje, 23. maja, možete pratiti delove romana mostarskog pisca Elvedina Nezirovića „Ono o čemu se ne može govoriti”.

Posle izuzetnih romana – Boja zemlje i Ništa lakše od umiranja – koja su snažno odjeknula u regionu – mostarski pisac Elvedin Nezirović vraća se motivima svog prvog romana Boja zemlje na način kakav se u književnosti ne susreće često. Umesto da, naprosto, ponovi uspešnu formulu i nastavi da priča priče o životima (i smrtima) ljudi s kojima je živeo, rastao i sazrevao (dalja i bliža svojta), te da sledi rukavce koji nas dovode do njegovih prijatelja, slučajnih susreta, ili poznanika, Nezirović razgrađuje svoju prethodnu knjigu tako što ispisuje, kako bi rekao veliki Peter Esterhazi, „poboljšanu verziju”. Da podsetimo, Esterhazi je, najpre, napisao veličanstven roman o svome ocu, Harmonia caelestis, da bi, nedugo po objavljivanju knjige, saznao da je njegov otac bio policijski doušnik u doba komunizma. Posle tog otkrića Esterhazi kreće da piše svojevrsni nastavak knjige o ocu, nazivajući tu novu verziju, s ne malo ironije, „poboljšanom”. Valja dodati, takođe, da se Esterhazi nije odrekao svog prvog romana. 

Nezirović nije došao do ovako spektakularnog otkrića, ali jeste mu se dogodilo nešto jednako snažno: počeo je da dobija (anonimne, naravno) pretnje smrću, pretnje upućene i njemu i njegovoj porodici, pre svega zbog nepristajanja na inerciju etničkog, religijskog i nacionalnog identiteta u svom javnom životu. Iz te i takve perspektive uslovljene nasiljem, Nezirović ponovo promišlja svoju prošlost, ali, ovoga puta, njegova prošlost jeste i njegova knjiga, te ne samo da uranja u sirovu prošlost, već se vraća i na onu prošlost koju je već obradio u knjizi. Ali to nije sve. U novom se Nezirovićevom romanu pojavljuje još jedan važan lik – grad Mostar, grad koji je, najpre, nestao u strahovitom ratu, da bi se, zatim, uzdigao iz pepela. No, taj grad koji toliko liči na grad Alekse Šantića i Veleža pod Bijelim bregom, ipak je potpuno drugačiji (iako je čak i novi most preko Neretve do u kamen isti kao i onaj iz 16. veka), razoren iznutra, pun nezaceljenih rana po kojima Nezirović, uz strašan bol, neustrašivo kopa.

Čita Aleksandar Božović
Urednik Ivan Milenković



Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво