Miodrag Živanović: Dijalektika i njene utvare

Kako nas podseća Milorad Živanović, bili su potrebni vekovi da dijalektika, kao način razumevanja i tumačenja postojećeg, pokaže i zadobije meritornost (recimo, za Aristotela, dijalektički sudovi nisu imali kvalitet nečega što je izvesno, nego je tek verovatno). Shodno tome, autor iznosi kratak pregled razvoja dijalektičke misli počev od antičkih filozofa, preko Kanta i Hegela, do Marksa, uz pozivanje i na stavove najuticajnijih fuilozofa 20. veka - Hajdegera, Gadamera i drugih o ovoj temi. 

Kako piše Živanović: „Rekao bih da imati posla sa dijalektikom – znači ništa drugo do bivati ili živjeti u jednoj doista golemoj nevolji... Uobičajeno se kaže da povijest podrazumijeva dijalektiku, te da i dijalčektika podrazumijeva povijest. Unutar povijesti evropocentričke metafizike, oblikovan je jedan poseban model dijalektike u kojem se svekolike protivurječnosti, gibanja, promjene zbilje, pa i promjene nas samih, razumijevaju i tumače na temelju pretpostavke o istovjetnoj strukturi mišljenja i svijeta... Ipak, izgleda da filozofija, kao dijalektika, ima u sebi tek toliko sposobnosti da, bar donekle, misli prošlost – a vrlo teško ili gotovo nikako – sadašnjost i budućnost. Zašto je to tako? Razlozi pomenutom su višestruki, ali je onaj osnovni u tome što se, po sopstvenoj definiciji, logos (kao mišljenje, riječ, govor) nije, tokom višemilenijske povijesti, pokazao sposobnim za sabiranje, skupljanje, stavljanje u snop onoga što je još u toku, što nije završeno, a pogotovu svega što se – kao budućnost – još nije ni dogodilo”.   

Tekst je preuzet iz knjige Miodraga Živanovića Natrag ka Marksu, koju bi uskoro trebalo da objavi izdavač Grafid iz Banja Luke.

Čitao je Aleksandar Božović.
Urednici Tanja Mijović i Predrag Šarčević.