Stigmatizacija teža od same bolesti

U mnogim sredinama bolesnici od hronične epilepsije su stigmatizovani. Tome je, na žalost, dosta doprinela popularna kultura naročito u drugoj polovini dvadesetog veka. Setite se samo filma „Let iznad kukavičjeg gnezda“ gde je izazivanje epileptičkih napada putem puštanja struje korišćeno kao metoda kažnjavanja ili prevaspitavanja štićenika u instituciji u kojoj su oni zapravo bili zatvoreni na posmatranju. Mi kao društvo moramo u celini da se borimo protiv svakog oblika segregacije, pa i ove vrste etiketiranja ljudi jer stigmatizacija u velikoj većini slučajeva mnogo teže pada ovim bolesnicima nego sama bolest, kaže doc. dr Nikola Vojvodić, specijalista neurologije u Klinici za neurologiju KCS.

Ja bih na početku ovog razgovora pokušao da naparavim razliku između epilepsije i epileptičkog napada jer ljudi to često mešaju. Epileptički napad je jedan izolovani događaj, jedna iznenadno nastala izmena moždane aktivnosti usled nenormalne električne aktivnosti jednog dela moždane kore.

S druge strane, epilepsija predstavlja hroničnu bolest u okviru koje je jedna od glavnih manifestacija zapravo spontana pojava epileptičkih napada. Dakle, ljudi koji imaju izolovane epileptičke napade ne moraju da imaju epilepsiju. Ti napadi mogu da nastanu usled dejstva različitih provokacionih faktora, ali ljudi kod kojih se epileptički napadi javljaju spontano bez neke očigledne provokacije imaju epilepsiju.

Šta izaziva samu bolest i koji su to faktori rizika?

U narodu postoji neko ukorenjeno mišljenje da je epilepsija nasledna bolest. I vi kad saopštite nekome da ima epilepsiju jedna od čestih reakcija je: „Kako sad ja imam epilepsiju kad nema niko u porodici“. Stav o tome da je epilepsija nasledna bolest proistekao je iz opservacije da neki slučajevi epilepsije imaju porodičnu agregaciju, ali čak i u takvim slučajevima genetski faktori ne moraju da budu presudni za porodičnu pojavu epilepsije.

Epilepsija je jednostavno česta bolest, populaciona bolest, u velikim porodicama nije neobično da dobijete podatak da dva ili tri člana porodice imaju epilepsiju. Kod deset od sto odraslih bolesnika otprilike presudni su genetski faktori.

Znači, najveći broj odraslih bolesnika sa epilepsijom ima neki drugi uzročnik epilepsije, mimo genetskih faktora, najčešće se radi o razvojnim anomalijama mozga ili nekim stečenim oštećenjima moždane kore koja u jednom trenutku posle izvesnog vremena počinju da se ispoljavaju epileptičkim napadima. 

Da li se napad može predvideti, predosetiti?

Jedan broj obolelih od epilepsije ima predosećaj napada koji se naziva aura - to je već sam početak napada. Samo epileptičko pražnjenje je još uvek u jako maloj, ograničenoj zoni moždane kore.

Aura je za nas značajna iz više razloga. Prvo, u mnogim slučajevima na osnovu karakteristika aure možemo precizno da lokalizujemo epileptičko žarište. S druge strane, ljudi koji imaju predosećaj epileptičkog napada imaju vremena ili mogućnost da preduzmu mere da se zaštite od povreda ili različitih zadesa koji mogu da nastanu tokom gubitka svesti i pojave grčeva.

Dakle, aura je podjednako značajna i za lekare i za pacijente jer nam mnogo toga govori o epilepsiji.

Na koje se sve načine danas leči epilepsija?

Najvažniji, najosnovniji vid lečenja epilepsije jeste primena antiepileptičkih lekova. To su specifični lekovi koji svojim dejstvom smanjuju nadražljivost nervnog sistema i na taj način sprečavaju pojavu epileptičkih napada. Na žalost, najveći broj antiepileptičkih lekova ne može da deluje na sam proces koji leži u osnovi epilepsije.

Na svu sreću, kod dve trećine bolesnika sa epilepsijom primena antiepileptičkih lekova omogućava da se napadi drže uspešno pod kontrolom. Međutim, kod trideset odsto pacijenata patološki proces koji leži u osnovi epilepsije napreduje vremenom i u jednom trenutku antiepileptički lekovi nisu dovoljni da drže stvari pod kontrolom. Kod njih vremenom epilepsija postaje farmakorezistentna i uprkos primeni različitih antiepileptičkih lekova napadi se javljaju sa različitom učestalošću.

Da li se epilepsija može lečiti i hirurškim putem?

Bolesnici koji imaju takozvanu fokalnu farmakorezistentnu epilepsiju, znači kod njih epilepsija nastaje usled nadražaja jednog ograničenog dela moždane kore, predstavljaju potencijalne kandidate za hirurško lečenje.

Naravno, ne možete svakog bolesnika sa fokalnom farmakorezistentnom epilepsijom operisati na prvom mestu zbog toga što epileptični fokus može ponekad da bude u zoni mozga koja determiniše neku važnu funkciju pa bi pacijent jednom takvom operacijom izgubio neku važnu životnu funkciju što nikako ne bi smeli da dozvolimo. Dakle, hirurško lečenje epilepsije je moguće, ali kod jednog ograničenog broja bolesnika sa fokalnom farmakorezistentnom epilepsijom.

Te metode su dostupne i pacijentima u Srbiji?

U KCS već postoji duga tradicija hirurškog lečenja epilepsije. Ona je bila prisutna tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Onda je, sa odlaskom pojedinih lekara u penziju, ta metoda jedno vreme bila onako pritajena da bi poslednjih nekoliko godina mi započeli ponovo sa hirurškim lečenjem epilepsije ovoga puta po najsavremenijim principima kakvi se primenjuju svuda u razvijenom svetu.

Kada bolesnik uzima terapiju lekovima kako to utiče na njegove svakodnevne aktivnosti, kakav je kvalitet života pacijenata sa epilepsijom?

Uspeh lečenja epilepsije se u najvećem broju slučajeva meri kroz kontrolu napada. Međutim, uspeh lečenja epilepsije bi trebalo zapravo proceniti kroz kvalitet života obolelih od epilepsije. Epilepsija je nažalost, bolest koja prožima sve sfere života obolelog - školovanje, zaposlenje, zasnivanje porodice, dobijanje vozačke dozvole...

Za one koji planiraju potomstvo, mada bolest nije nasledna koje mere treba preduzeti u trudnoći?

Lečenje epilepsije ne samo kod trudnica nego i kod mladih žena je jedan od najvažnijih aspekata u lečenju epilepsije. Treba poći samo od činjenice da su oko 25 odsto svih obolelih od epilepsije zapravo devojke i mlade žene u generativnom periodu, dakle, epilepsija i trudnoća je čest problem i često pitanje.

Postoji ukorenjen strah u populaciji mladih žena da je primena antiepileptičkih lekova u trudnoći štetna. Često imaju dilemu da li smeju ili ne da piju lekove itd. Naš stav je da antiepileptički lekovi, bez obzira na potencijalno štetno dejstvo, moraju da se piju u trudnoći. Oni predstavljaju neku vrstu nužnog zla, iz prostog razloga što pojava velikih napada u trudnoći može da ugrozi i trudnicu i bebu.

Danas postoje antiepileptici koji imaju relativno mali stepen teratogenog dejstva i mi se trudimo da svim mladim ženama, bez obzira da li planiraju trudnoću ili ne, uvodimo takve antiepileptičke lekove sa ciljem da smanjimo rizik od pojave bilo kakvih štetnih efekata lekova u trudnoći a da, sa druge strane, i majka i beba tokom čitavog perioda trudnoće budu zaštićeni.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
18° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво