Uroš Tošković: Linija koja prethodi vremenu

Ove riječi Uroša Toškovića sabiraju temeljne koordinate njegove umjetničke i egzistencijalne pozicije — odnos prema vremenu, prema materijalnom svijetu i prema umjetnosti kao ontološkom činu — i upravo iz tog čvora razvija se cjelina ovog teksta. Ova rečenica nije izjava o veličini. Ona je izjava o bivstvovanju.

Genije, u klasičnom smislu, nije onaj koji ima snažniju volju, već onaj koji uspijeva da se odmakne od njenog diktata. Artur Šopenhauer je tvrdio da genije svijet ne posmatra kroz interes, već kroz čistu kontemplaciju — oslobođenu volje. U tom smislu, Tošković ne učestvuje u igri uspjeha jer ga uspjeh ne određuje. On ne stvara da bi imao; on stvara da bi vidio.

Ali to „viđeti“ nije puko posmatranje. To je ogoljavanje bića stvari. To je pogled koji ostaje pred stvarima.

U vremenu u kojem je svijet organizovan kao sistem funkcionalnosti — gđe sve mora biti korisno, efikasno, optimizovano — čovjek prestaje da susreće biće, a počinje da upravlja resursima. Žak Elil je to opisivao kao autonomiju tehnike: sistem koji se samorazvija, mimo ljudske mjere. U takvom svijetu i čovjek postaje resurs.

Toškovićev crtež odbija tu redukciju.

Njegove figure nisu funkcionalne; one su ogoljene. Njegova linija nije sredstvo; ona je mjesto na kojem se nešto pokazuje. Papir nije podloga za proizvod, već prostor u kojem se nešto otkriva — naglo, bolno, bez garancije.

U društvu u kojem, kako je primijetio Gi Debor, slika zamjenjuje stvarnost, a predstava zamjenjuje iskustvo, Tošković ne proizvodi sliku koja umiruje. On proizvodi pukotinu. Njegovi crteži nisu spektakl; oni su prekid spektakla. Oni vraćaju pogled sa površine na ono što pulsira ispod nje.

A ispod površine banalnog glamura počinje ono što ne može biti uljepšano.

Tu je tjeskoba, bačenost u svijet bez sigurnog uporišta, krhkost tijela, rasutost identiteta. Čovjek nije gospodar svijeta; on je izložen. U toj izloženosti leži istina njegove egzistencije. Tošković to ne objašnjava — on to crta.

Ginter Anders je govorio o „zastarjelosti čovjeka“: o situaciji u kojoj je čovjek postao manji od sopstvenih proizvoda, nesposoban da moralno i imaginativno sustigne tehnološki svijet koji je stvorio. U tom raskoraku nastaje osjećaj inferiornosti i bijega u komfor, u spektakl, u potrošnju.

„Mogao si imati rols rojs…“

To je glas svijeta koji mjeri vrijednost kroz posjedovanje. To je ponuda integracije u sistem koji priznaje samo vidljivi uspjeh. Ali Tošković bira kršiće — sitne komade kamena koje skuplja po obali, ono što nema cijenu i što se ne može prodati. Bira ono što je izvan logike tržišta. Bira ono što ne ulazi u računicu.

To nije romantizacija siromaštva. To je odbijanje da se bivstvovanje svede na imanje.

Jer postoji razlika između imati i biti.

Kako je pokazao Erih From, u modusu „imati“ čovjek se identifikuje sa onim što posjeduje, dok u modusu „biti“ identitet proizlazi iz same aktivnosti življenja i stvaranja. U prvom slučaju vrijednost je akumulacija; u drugom — prisutnost. Tošković dosljedno stoji na strani bivstvovanja.

On stoji na strani onoga što se ne može akumulirati: intenziteta pogleda, dubine iskustva, vertikale duha. U tom prostoru, genije nije društvena titula, već usamljenost onoga koji vidi prije drugih.

„Tri put sam genije.“

To znači tri puta doći prerano. Tri puta izgovoriti istinu koju vrijeme još ne može da čuje. Sudbina genija, kako je mislio Šopenhauer, jeste da bude neshvaćen u sopstvenoj sadašnjosti. U društvu spektakla, rekao bi Debor, ono što ga raskrinkava uvijek kasni sa priznanjem. A u svijetu o kojem je govorio Anders — gđe je čovjek potisnut vlastitim proizvodima — onaj koji vraća pogled na golu egzistenciju postaje neugodan svjedok.

Tošković je upravo to — neugodan svjedok bića.

Njegova linija ne prikazuje svijet kao stabilnu strukturu; ona ga pokazuje kao napetost. Kao otvorenost. Kao ranjivost. Ona ne zatvara smisao; ona ga otvara. U njoj nema završene forme, jer ni čovjek nije dovršena forma. On je stalno na ivici — između autentičnosti i prilagođavanja, između istine i komfora.

Zato „nikad nećete stići tamo đe sam ja“ nije nadmenost. To je egzistencijalna udaljenost.

„Tamo“ je mjesto na kojem umjetnost nije produžetak sistema, već njegova negacija. Mjesto na kojem čovjek ne stoji kao proizvođač ni kao potrošač, već kao biće koje je svjesno vlastite konačnosti — i uprkos tome stvara.

U vremenu u kojem je sve pretvoreno u funkciju, Tošković vraća beskorisnost kao dostojanstvo.

U vremenu u kojem je sve pretvoreno u sliku, on vraća prisutnost.

U vremenu u kojem tehnika oblikuje horizont mogućeg, on otvara prostor onoga što se ne može programirati.

Ova izložba nije pogled unazad. Ona je suočavanje.

Jer pred ovim crtežima ne pitamo šta oni predstavljaju —

nego šta smo mi postali.

I možda je upravo tu njegovo „tamo“:

u prostoru gđe umjetnost ne služi životu —

nego ga razotkriva do tačke u kojoj više ne možemo pobjeći od sebe. I tu počinje odgovornost.

Dr Vladislav Šćepanović

redovni profesor FPU, Beograd

direktor MSUCG

Katalog možete preuzeti ovde.