Читај ми!

Ako vanzemaljci pronađu „Vojadžer 1“, hoće li razumeti poruku sa Zemlje

Pozdravi na 55 jezika, muzika iz različitih krajeva sveta, slike Zemlje i uputstvo kako pronaći našu planetu – sve je to stalo na zlatnu ploču koja već gotovo pola veka putuje kroz svemir. Sonda „Vojadžer 1“ sada je dostigla udaljenost od jednog svetlosnog dana od Zemlje, ali ostaje pitanje da li će poruku ikada neko pronaći i razumeti.

Ако ванземаљци пронађу „Војаџер 1“, хоће ли разумети поруку са Земље Ако ванземаљци пронађу „Војаџер 1“, хоће ли разумети поруку са Земље

U dubokom svemiru nalazi se poruka naše vrste namenjena svakoj drugoj vrsti koja bi mogla da je dešifruje. Ona objašnjava ko smo i kako se može pronaći naša planeta.

Ove informacije zabeležene su na dve zlatne ploče, nalik vinilskim gramofonskim pločama, pričvršćene za sonde „Vojadžer 1“ i „Vojadžer 2“, koje je NASA poslala u svemir sedamdesetih godina prošlog veka.

„Vojadžer 1“ ostvario je još jedan podvig. Objekat koji je napravio čovek i koji je stigao najdalje u svemir, posle 50 godina dostigao je udaljenost od Zemlje koja odgovara jednom svetlosnom danu – razdaljini koju svetlost pređe za 24 sata, odnosno oko 26 milijardi kilometara.

Ploče su projektovane tako da traju milijardu godina. Zbog toga će njihov sadržaj nastaviti da putuje ka zvezdama, bez obzira na to da li će naša vrsta i dalje postojati na Zemlji.

Ono što se ne zna sa sigurnošću jeste kako bi neka hipotetička vanzemaljska vrsta mogla da dešifruje sadržaj ploča, ukoliko ih ikada neko pronađe.

Na ramenima divova

Svemirske letelice „Vojadžer“ imale su sedamdesetih godina prošlog veka do tada neviđenu misiju. Trebalo je da postanu prvi objekti koje je čovek napravio, a koji će napustiti Sunčev sistem.

Profesorka fizike i astronomije Prijamvada Nataradžan sa Univerziteta Jejl u Sjedinjenim Američkim Državama objasnila je za     da je za to bilo neophodno prevazići tehnološka ograničenja tog vremena.

„Jednostavno nismo imali dovoljno snažnu raketu da napustimo Sunčev sistem. Rakete nisu mogle da dostignu brzine neophodne da se oslobode gravitacionog privlačenja Sunca“, objašnjava Nataradžanova.

Međutim, postdiplomci Majkl Minovič (1935–2022) i Gari Flandro pronašli su rešenje. Predložili su korišćenje gravitacionog ubrzanja planeta, odnosno „krađu“ energije iz njihovog orbitalnog kretanja.

Na taj način sonde bi dobile dodatni podsticaj za ubrzanje, bez potrebe za trošenjem dodatnog goriva.

Ipak, jedna ili dve planete ne bi bile dovoljne. Bilo je neophodno iskoristiti gravitaciono ubrzanje prilikom prolaska pored više planeta Sunčevog sistema kako bi letelica dostigla brzinu dovoljnu da se oslobodi Sunčevog gravitacionog privlačenja.

Za to je bilo neophodno da planete budu u odgovarajućem međusobnom položaju.

„Ovakvo poravnanje planeta, koje omogućava izuzetno efikasno korišćenje gravitacije, dešava se samo jednom u 175 godina“, objašnjava Nataradžanova.

„Zato je 'Vojadžer', na neki način, dobijao ubrzanje prelazeći iz zone gravitacionog uticaja jedne planete u zonu uticaja sledeće“, dodaje profesorka.

Komunikacija sa svemirom

Astronomi Karl Segan (1934–1996) i Frenk Drejk (1930–2022) smatrali su da ovo jedinstveno putovanje u duboki svemir predstavlja izvanrednu priliku za pokušaj komunikacije sa mogućim vanzemaljskim civilizacijama.

Okupili su malu grupu ljudi i poverili joj veliki zadatak – da osmisli poruku za vanzemaljce, ispričao je za Bi-Bi-Si direktor projekta zlatne ploče Džon Lomberg.

„Bilo je to ludilo. Imali smo samo nekoliko nedelja, nikakav budžet i gotovo nimalo ljudi. Bila je to neverovatna trka s vremenom, gotovo da nisam spavao“, priseća se Lomberg.

To nije bio prvi pokušaj NASA da uspostavi komunikaciju sa mogućim vanzemaljcima. Već su postojali pokušaji slanja radio-talasa, a prethodna misija „Pionir“ nosila je metalnu pločicu sa ugraviranim prikazima.

Međutim, zlatne ploče imale su mnogo veći potencijal, prema rečima autorke naučnih dokumentaraca i Sejganove udovice En Drujan.

„Pločica na 'Pioniru' predstavlja neku vrstu automobilske registarske tablice, revolucionarne za svoje vreme“, objašnjava Drujanova za Bi-Bi-Si.

„Ali na ploču, gramofonsku ploču, moguće je smestiti ogromnu količinu slika, muzike i informacija. To je bio idealan način za slanje informacija koji nam je u tom trenutku bio dostupan“, ističe Drujanova.

Povećanje kapaciteta za prenos podataka značilo je da je glavni zadatak postao osmišljavanje poruke koju je trebalo kodirati.

Poruka

Prva dilema sa kojom se suočio tim zadužen za projekat zlatnih ploča bila je kako komunicirati sa inteligencijom za koju ne postoje nikakvi dokazi da zaista postoji.

„Ljudska bića su romantična“, izjavila je za Bi-Bi-Si astrobiološkinja Betul Kačar sa Univerziteta Viskonsin u Medisonu.

„To je poruka poslata u svemir, a da ne znamo da li će je iko primiti. Stvorili smo poruku za primaoce za koje čak ne znamo ni da li postoje“, kaže Kačarova.

Postojao je i problem kako takvoj mogućoj inteligenciji objasniti način reprodukcije ploče.

„Prednja strana ploče zapravo sadrži niz uputstava o tome šta treba uraditi sa tim predmetom“, objašnjava Lomberg.

„Uz ploču smo priložili i zvučnicu i iglu kako bi mogla da se reprodukuje“, dodaje Lomberg.

Tvorci ploče verovali su da bi fizika i matematika mogle biti zajednički jezik ljudi i neke druge vrste sposobne za putovanje kroz svemir, budući da njihovi zakoni važe u svim delovima univerzuma.

Projektanti su upotrebili dijagram strukture atoma jednog od najjednostavnijih i najrasprostranjenijih elemenata u univerzumu – vodonika – kako bi prikazali prelaz između dva energetska stanja, koji može da posluži kao vremenska jedinica. Taj proces odvija se na isti način bilo gde u kosmosu.

Nadali su se da bi moguća vanzemaljska inteligencija koja presretne sondu mogla da protumači taj prelaz kao jedinicu vremena.

Koristeći tu vremensku jedinicu, pomnoženu vrednostima zapisanim binarnim kodom na omotu ploče, vanzemaljska inteligencija mogla bi da utvrdi brzinu neophodnu za njenu reprodukciju.

Ako uspeju sve to da dešifruju, mogli bi da čuju kako im govorimo „zdravo“ na najmanje 55 jezika.

Zatim bi čuli kolekciju zvukova sa naše planete. A prema rečima En Drujan, bilo bi nezamislivo napraviti takvu ploču bez muzike koja odražava našu raznolikost.

„Želeli smo da uključimo muziku javanskog gamelana, japanske flaute šakuhači, peruanskih flauta i senegalskih udaraljki“, priseća se Drujanova.

„To nas je potpuno zaokupljalo i bili smo toga svesni. Zato smo se obraćali velikom broju kompozitora, muzičara i etnomuzikologa“, dodaje Drujanova.

Šta je izostavljeno

Još jedan fascinantan deo sadržaja ploča čini 116 slika.

One će moći da budu prikazane samo ako onaj ko pronađe ploče shvati da su neki od snimljenih zvukova zapravo podaci. Svaki vrh zvučnog signala odgovara određenoj nijansi sive boje, a zajedno formiraju fotografiju.

Lomberg je bio zadužen za izbor slika – dijagrama iz biologije i ljudske anatomije, pejzaža, tehnologije i životinja. Ipak, priznaje da je bilo nemoguće napraviti potpun izbor.

„Ne možete predstaviti Zemlju sa 100 slika“, izjavio je za Bi-Bi-Si.

„Čak ni sa hiljadu. Kako smo mogli da izostavimo piramide? Pećinsku umetnost? Mačke?“, pita se Lomberg.

En Drujan je zatražila od Segana da na ploču uključe nešto mnogo ličnije – snimak njenih moždanih talasa, zabeleženih tokom meditacije.

Segan i Drujanova su neposredno pre toga jedno drugom priznali ljubav, a nadala se da bi neka daleka civilizacija jednog dana mogla da dešifruje šta su osećali.

„Karl mi je uputio svoj blistavi osmeh i rekao: 'Pa, milijardu godina je veoma dugo, Eni. Možeš to da uradiš'“, priseća se Drujanova.

Omot ploče ima još jednu funkciju – da pokaže gde se nalazimo u univerzumu.

Linije prikazuju položaj naše planete u odnosu na 14 pulsara, zvezda koje se veoma brzo okreću, od kojih svaka ima jedinstven ritam i koje bi mogle da posluže kao svetionici za određivanje našeg položaja.

Kritičari su isticali da je prikaz čovečanstva preterano optimističan. Na pločama nema ratova, genocida ni gladi.

„Želeli smo da nas pamte po Mocartu, a ne po Hitleru“, objasnio je Lomberg.

Ipak, napetosti tog vremena našle su svoje mesto na ploči. Tokom meditacije, En Drujan nije mogla da prestane da razmišlja o Hladnom ratu (1947–1991) i nuklearnoj pretnji.

Kada je Seganu priznala šta se dogodilo, smatrao je da je to savršeno. Astronom je verovao da bi priznavanje neuspeha naše vrste učinilo da u očima vanzemaljaca delujemo manje preteće.

Naravno, ništa od toga nije važno ako niko nikada ne pronađe ploče.

„Ja sam astrobiološkinja, tragam za životom u univerzumu“, izjavila je Kačarova. „Moguće je nadati se.“

„Ali sasvim drugo pitanje jeste da li će neka vanzemaljska vrsta uspeti da razvije tehnologiju i koristi je na isti način kao mi, kako bi dekodirala ono što smo poslali“, ističe Kačarova.

En Drujan radije razmišlja na duže staze.

„Za milijardu godina Zemlja će biti neprepoznatljiva. Sve što volimo će nestati. Ali 'Vojadžeri' će nastaviti da pevaju u naše ime.“

петак, 20. новембар 2026.
13° C