Читај ми!

Markesov Kolumbijac ima brkove, petla za borbu, i svoju propalu revoluciju

Bio je prgav, drzak, u književnosti direktan; ličio je na talentovanog uličara koji se izdigao iz svoje sredine. Poznavao je ljude najpre po znoju i zabludama, a tek potom po idealima i vizijama. On je Gabrijel Garsija Markes, kolumbijski a pomalo i srpski pisac.

Juče bi - da je poživeo bestraga dugo kao njegovi pukovnici - Gabo proslavio devedeset četvrti rođendan. Umro je 2014. godine, i nije stigao do tako duboke starosti, ali ovaj pisac kao da je i dalje živ. To je zato što je živa njegova književnost, i to ne samo na maternjem španskom jeziku na kojem je napisana, već i na mnogim drugim, pa i na srpskom jeziku.

Kako je jedan običan čovek odrastao u kolumbijskom međurečju, uspeo da ispriča toliko bajki i legendi svog rodnog kraja, koje su obojene isključivo lokalnim koloritom, i da uprkos tome dođe do srca mnogih koji nikad nisu videli ni karipske reke, ni tamošnje životinje, niti gotovo ijedno od rastinja koje spominje u svojim knjigama?

To je pre svega zato što je Markes u središte svoje proze stavio ljude koje opisuje najpre po znoju i zabludama, a tek potom po idealima i vizijama. Niko se u novije vreme nije zato tako približio čoveku koji se zove junak romana, zavirio mu pod odeću, pomešao se s njegovom starošću, čuo njegove poslednje uzaludne misli, premerio nerealna očekivanja i na kraju konstatovao da srećnih izbavljenja u stvari nema, čak i kada Florentino Arisa i Fermina Dasa saznaju šta je ljubav u svojim poslednjim staračkim danima u romanu "Ljubav u doba kolere".

Markes je zato poeta tuge, poeta čekanja, poeta tišine, poeta usamljenosti, poeta depresije. Zašto ga čitaoci onda toliko vole? Ima nešto u toj kolumbijskoj "svetskoj tuzi". Zemlja ne napreduje, jer je okovana neprestanim ustancima koji planu kao šumski požar, da bi ih potom smenila diktatura koja smrdi na tupost i nečoveštvo; provincija ne napreduje jer joj ne dotiče dovoljno gradske krvi; prestonice nazaduju jer im fali provincijalne autentičnosti.

Markesov Kolumbijac ima brkove kao i njegov pisac, svog petla za borbu, svoju porodičnu nesreću uza se, svoju propalu revoluciju kao anamnezu hronične bolesti, svoje nevidljive epolete visokog vojničkog čina - i uz to, nade u sasvim neostvarivu budućnost.

Ali, uprkos tome što je usamljenik u središtu njegove proze, ovaj pisac svoje najlepše stranice ispisao je o ljubavi, a o toj ljubavi dvoje ljudi malo koji pisac je znao kao on. Ljubav i sve ono što se zove ljubav, defiluje na njegovim stranicama, pokazujući koliko je svakom čoveku očajnički potreban partner, čije prisustvo u njegovoj sredini truje upravo taj pojedinac kome je očajnički potreban partner...

I sve to - i ljubav i usamljeništvo - odvija se na Markesovim stranicama neverovatnom brzinom, gonjeno naracijom koja neobično podseća na filmski jezik. Slike, nebrojene slike koje je pisac prema njegovim sopstvenim rečima čuo i video u pričama njegove bake, neprestano se menjaju kao u filmu kratkih rezova.

Zbog toga je ovaj pisac sasvim pripravan za 21. vek, zato i nije umro, nego je živ kao da će upravo nešto da izađe ispod njegove pisaće mašine i danas. Ali pošto to autor realno više ne može da učini, čini se da neće proći mnogo, a njegovi junaci nastaviće u njegovo ime da porađaju nove junake...

Po svemu kako ga je u mnogim situacijama opisao, Markesov prekomerni junak stoga i dalje nalikuje mnogima, ne samo u Kolumbiji, ne samo u Latinskoj Americi, nego i u Evropi, pa i u Srbiji. To je razlog valjda što je Gabo i srpski pisac.

Zato je Markes inspiracija mnogim srpskim piscima: Vidosavu Stevanoviću, Miroslavu Josiću Višnjiću, Milisavu Saviću, što mu i kod nas osigurava mesto srpskog klasika.

петак, 29. март 2024.
24° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво