понедељак, 15.06.2020, 06:00 -> 06:01
Извор: РТС
Аутор: Александар Гаталица
Prijatelj Kolarac će dobiti terapiju
Mnogi su se zabrinuli, rastužili, setili se svojih iskustava i napisali dosta lepih reči u komentarima na prošlonedeljni tekst naslovljen “Ko bi da ubije mog prijatelja Kolarca”. Hvala svima, najviše na memoriji koju su ostavili u javnom internet prostoru. Naš prijatelj Kolarac to je zaslužio, pa i više od toga.
Lepa vest glasi: naš prijatelj Kolarac izgleda će početi da dobija terapiju od koje će mu biti bolje!
Za sada je sve još na rečima koje lepo zvuče, ali izgleda da će te reči pratiti i dela koja uvek izgledaju lepše. Možda svi mi koji smo učestvovali u zajedničkom sećanju na ovu ustanovu možemo da se opustimo. I pisac osnovnog teksta, ali i pisci komentara na našem sajtu od kojih su neki nalikovali malim člancima.
Zahvaljujem se najpre našem velikom kompozitoru Rajku Maksimoviću što je podsetio moju memoriju da je napravila mali lapsus: legendarni dirigent hora "Glinka" zove se Vladislav Černušenko.
Ivan Š. pitao me je kako se nisam setio Mladena Jagušta. Evo da ne propustim da napišem ono što sam ja upamtio u vezi s ovim legendarnim dirigentom i poznatim akvarelistom (imao nekoliko izložbi u Galeriji Kolarca). Jagušt nas je, naime, mlade studente učio kako se dami ljubi ruka. Naravno, na Kolarcu. Govorio je: "Kolege, samo prostaci ženu cmaču u koren šake. Čine dve greške: prvo ljube, što je nedopustivo, drugo promašuju mesto. Dami se samo prislanjaju suve muške usne uz treću članak prstiju desne ruke. Cmakanje je zabranjeno!" Hvala, Ivane, što ste me podsetili na Jagušta, koji je rođen 1926. i danas ima 96 godina! Od svih ovih godina i on je bar dve trećine proveo, stalno vezan za Kolačevu zadužbinu.
Hvala Olgi, Gordani, i onima koji su se potpisali kao Anonimus zato što su svoje emocije bez ustezanja poverili komentarima na moj tekst. Naročito hvala Jasmini Janković, pijanistkinji, koja je takođe odrasla i stasala na Kolarcu što je podelila svoja osećanja. Hvala Brankici Vasić Vasilisi što je priznala da su joj krenule suze: Kolarac je to zaslužio. Hvala Bobi Živković što se setila Beogradske filharmonije iz vremena Živojina Zdravkovića.
Da kažem u ime ovih sećanja i ovo. U vreme kada je maestro Zdravković bio pri kraju karijere, prvo violončelo svirala je u njegovom orkestru jedna neobično otmena gospođa koja je ličila na neku glumicu iz francuskih filmova. Imala je crnu kosu i jedan upadljivi sedi pramen po sredini kose na temenu.
Malo posle Živojina Zdravkovića, otišla je i ona u penziju. Dogodilo se potom da sam je često viđao u svome susedstvu. Ista frizura, isto suzdržano držanje, vremenom sve starija i starija. Ne znam kako se zove. Ne znam da li je još živa. Ne znam ni da li je živ jedan omaleni, vrlo energični gospodin koji je bio u to vreme koncert-majstor. Dogodilo se da mi je i on bio komšija. Godinama sam ga, pa velikoj zimi, viđao kako šeta jednog malog psa. Imao je slušne aparate u oba uha - on prvi violinista Beogradske filharmonije iz najsjajnijeg perioda...
I sve to jeste Kolarac.
Ali, ne želim da ovaj tekst bude samo sentimentalan. Želim da verujem da će Kolarčeva zadužbina preživeti 2020. godinu. Hoću da verujem da će sve ovo biti opomena da se drugačije priđe koncertima u ovoj ustanovi.
Ne može se samo računati na zakupe. Kolarac mora imati mnogo više svojih koncerata. Tu koncerti klasične muzike nisu dovoljni. Zašto Kolarčeva zadužbina ne postane dom za "world music". Voleo bih da na Velikoj sceni čujem mađarsku violinistkinju Katicu Ilenji, nekog sjajnog solistu na citri, neki izvrstan klecmer orkestar, neki odličan meksički marijači orkestar.
Isto tako Kolarac je pravo mesto za "fusion music". Zašto se ne animiraju naši džezeri i rokeri da sviraju sa stranim muzičarima? Voleo bih da čujem Vasila Hadžimanova na nastupu sa nekim manuš gitaristom i violinistom svetskog glasa.
Isto tako, Velika sala može biti mesto za "unplugged" koncerte. Voleo bih da sledeći put ovde čujem takve koncerte sastava Van Gog.
Na kraju opet dođemo na klasičnu muziku. Na Kolarcu imamo pravo da konačno ponovo čujemo pijanistu Grigorija Sokolova nakon tri decenije, još jednom velike simfonijske sastave kakvi su bili Kapitol orkestar iz Tuluza i dirigent Tugan Sohiev, ili Budimpeštanski festivalski orkestar i Ivan Fišer - da spomenem samo dva poslednja velika nastupa orkestara na ovoj sceni (oba pre deset godina!).
Znam da ove moje reči može da čuje i Velika scena Kolarčeve zadužbine. Ona sve ovo zaslužuje.
Упутство
Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.
Број коментара 2
Пошаљи коментар