Vino bistrookog Grka, slepog samo za poreznike

Devedesete... Teško vreme za nas; divno za moje Grke. Nesmetano su trošili, varali državu Grčku za porez i mislili kako će tuđ novac doticati stalno.

Anastasis je zvanično bio slep i sa tom dijagnozom (iako je odlično video i to nimalo nije skrivao) plaćao minimalni porez na svoju automehaničarsku radnju u ulici Dramas, sa zadnje strane železničke stanice.

Kako poreznici nikad nisu "natrčali na njegov kanal" i između auspuha i amortizera videli Anastasisa kako vešto skida doboš i klješta kočnica, ne znam. Biće da je imao čitav red onih koje je podmićivao, sve do samog predsednika regionalnog odbora Nove demokratije za pokrajnu Tesaliju, stranke čiji je prominentni član u Larisi i sam bio.

Kada je pio vino, Anastasis je obično mnogo lagao, ali lagarije su mu bile maštovite kao i njegova slepačka dijagnoza. Najomiljenija priča koju sam čuo nekoliko puta bila je kako mu je vino sačuvalo život.

Ukrcao se on, lagao je vrlo uverljivo, jednog običnog letnjeg dana na trajekt od Volosa do Skijatosa. Pet sati puta, prava sitnica. Kupio je krevet za spavanje, pošto je krenuo noćnom linijom. Kabinu je delio sa gospodom Sifniosom i Gazijem.

Gospodina Sifniosa opisivao je kao nekog heroja tuđe priče: bio je službenik, radio je za jednu malu firmu u Volosu koja je prodavala ribolovački pribor i po čitav dan skupljao fakture, prebrojavao tuđ novac i maštao o svojoj uvali u Egejskom moru i čamčiću što se ljuljuška u kristalnom plićaku. Kad bi završio s poslom, pretvarao se, međutim, u sasvim drugačijeg čoveka. Gospodin Sifnios ljubio je tad antičku starinu...

I gospodin Gazi nije bio mnogo drukčiji. On je u Anastasisovim lagarijama bio dopisnik jednog aleksandrijskog dnevnog lista na arapskom. Kao Kopt znao je nešto grčkog, ali je s mukom pronalazio reči, teško opisivao trenutnu političku situaciju u Egiptu i jedva skrivao mržnju prema predsedniku Mubaraku.

Šta se desilo? Gospoda Sifnios i Gazi zauzeli su donji i srednji ležaj, jer su pre Anastasisa došli do kabine, a njemu ostavili najtopliji gornji. Anastasis je navodno hteo da se uključi u njihov noćni razgovor o klasičnoj starini, ali je premoren i omamljen toplotom zaspao, sve dok nije osetio tup udarac. Par minuta docnije video je kako noćni trajekt tone.

Na crnom moru bila je oluja, putnici su se listom podavili, a on i gospoda Sifnios i Gazi spasili su se tako što su pronašli šest barela kritske recine koju je bog zna ko vozio bog zna gde. Povezali su bačve kanapom i videli da ipak tonu, jer su bile pune vina. Shvatili su da moraju da ga piju. Mnogo da piju... Tako su se opijali do besvesti i što su više pili, bili su sve stabilniji na morskoj pučini, jer su se bareli sve više punili vazduhom...

"Anastasis je baraba, sve laže do poslednje reči", rekao mi je Kostas, kao i moj drugi kum Nikos koji je vinom tobože izlečio rak debelog creva (koji je i on dobio iz poreskih razloga), kao i ostale bitange koje volim kao braću. Ja ću ti sutra, dok smo nasamo, ispričati stvarnu priču o tome kako je vino meni omogućilo život.

Ja neću sada ispričati tu pouzdano istinitu priču. Opisaću flašu vina koju mi je Kostas doneo – vina koje je spasilo njegov život. Bila je to flaša belog vina autohtone sorte sa Santorinija, iz vinarije "Argiros", vlasnika Janisa Argirosa. Čikica Janis, te 1997. bio je u najboljim godinama, i već skoro pedeset godina vodio vinograd na vulkanskom Santoriniju. Saznao sam da nije marka, niti geografsko poreklo spasilo Kostasov život, već aroma samog vina. Nasuo mi je u čašu svega nekoliko gutljaja i kazao mi da krenem da se upoznajem s vinom, uz napomenu da se ono što je najvažnije za priču ne nalazi u prvom utisku vina.

A taj prvi utisak vina bio je ovakav. Najpre limunovi koji su se prvi svojom citrusnom notom probijali do mog nepca, potom neki nejasni ukus soli u morskom vazduhu oko čokota (iako vino ne može biti slano). Popio sam drugi gutljaj i sada osetio miris kruške. Divno se ta kruška mešala sa limunom i slanim vazduhom Egejskog mora oko Santorinija. Treći gutljaj, osetio sam telo vina. Nije bilo teško, već vitko kao u neke orijentalne igračice, ali sve to, znao sam, nije sačuvalo Kostasov život.

Nasuo mi je još tri nova gutljaja, pazeći da u prvih desetak minuta dok smo se upoznavali s vinom, flaša pouzdano ostane na temperaturi od devet stepeni celzijusa. U drugom susretu s vinom, saznao sam potpuniju priču tog vina – vulkansko tle najčudnijeg grčkog ostrva sudaralo se sa tresetnicom obale i oblacima na nebu koji su godinama pouzdano davali kišu onda kada je vinovoj lozi najpotrebnija – ni premalo, ni previše.

Vlasnik vinarije "Papa-Argiros", ili na srpskom "Čika-Srebrni", negovao je svaku flašu vina kao da orezuje voćnjak. U elegantnoj teksturi njegovog vina najpre su se probijali limunovi, pa kruške, ali odmah potom i ukusi kajsije i dinje. Završnica nije bila kisela niti opora, već je u njoj, čudno za belo vino, dominirao miris jagodičastog voća, najviše mladih šumskih jagoda.

Druga polovina flaše spremala je najveće iznenađenje. Tek nakon deset gutljaja moglo se stići do onog što je ovo vino činilo posebnim. U trećoj čaši osetio sam miris koji nije trebalo da bude prisutan u vinu, ali je baš zato bio jedinstven – to je miris gvozdene zemlje.

Sasvim blago isprva, kao da nešto ne valja, kao da taj metalni miris, pomalo nalik na miris krvi, tu ne treba da bude, ali onda izrazitije, kao da oni opojni mirisi voća ne mogu bez njegove podrške.

Upravo taj miris zemlje spasio je život mom drugu Kostasu.

Ja neću danas pričati sadržaj te proverene priče. Da nije bilo ukusa grčke zemlje u završnici Argirosovog belog vina sa Santorinija, Kostasova majka ne bi postala noseća, omamljena zabranjenim voćem ljubavi s Kostasovim ocem; ne bi odbegla od njega da kao vučica sama abortira; ne bi odustala od pobačaja; ne bi je iz puške promašio Kostasov brat, koji je od starog oca dobio nalog da bestidnicu smakne pre nego što Kostas stigne u nju da se zaljubi; bez tog vina ne bi Kostas popustio stisak oko bratovog vrata sekund pre nego što ga je udavio; bez tog vina ne bi, na kraju, bilo ni velike svadbe dve porodice, ni plača malog Kostasa, kome je s prvim mlekom pomešano i to vino sa Santorinija u flašicu.

Ali danas neću pričati ovu priču, jer danas govorimo samo o vinu. Vinu sa Santorinija, ni mladom, ni starom; ni arhivskom, ni prostačkom. Vinu sa Santorinija sa ukusom gvozdene crnice u završnici.

(Iz knjige Duša vina)

Број коментара 1

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
17° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво