Svi smo žigosani u doba korone

Koronavirus menja naš život i navike. Život nam se okrenuo naglavačke i za desetak dana palo je u vodu sve na šta smo navikli i šta su nas roditelji učili. Sve one normalne, svakodnevne stvari, pozdravi, poljupci, zagrljaji, ispijanje kafe sa dragim osobama, odjedanput su postale opasne.

Soba za ispitivanje u policijskoj stanici. Polumrak. Osumnjičeni izvrdava, provocira. Inspektor iznervirano ustaje, unosi mu se lice i počinje da viče. Dvojica muškaraca su na svega nekoliko centimetara udaljenosti, a jasno se vide i kapljice pljuvačke koje lete na sve strane dok inspektor "urla" na prestupnika.

Scena iz serije kojom prekraćujem vreme u izolaciji, u normalnim okolnostima ne bi verovatno ostavila neki poseban utisak na mene. U jeku pandemije i panike koju je izazvao koronavirus, malo je reći da sam uznemirena dok je gledam.

Potpuno nesvesno, osećam strah i želju da to prekinem, da ih razdvojim, dezinfikujem, isprskam asepsolom, održim im "predavanje" na temu neophodnosti socijalne distance.

I nije samo scena iz policijske stanice izazvala kod mene ovakvu reakciju. "Hvatam" sebe kako sa užasavanjem gledam kadrove u kojima se ljudi druže, grle, ljube, uživaju na koncertima, navijaju na stadionima. Kad sam shvatila da pratim da li je neki imaginarni lik iz serije ili filma oprao ruke kad se vratio kući, malo sam se zabrinula. Doduše, i nasmejala sama sebi.

Setila sam se i jedne moje starije rođake koja se redovno nervirala kad na TV vidi da je neko izašao iz kuće ne zaključavši vrata. E pa, izgleda da sam i sama došla u tu fazu, a verujem da nas ima dosta sa sličnim simptomima. Uh, nisam izabrala najbolju terminologiju.

Šalu na stranu, ovi moji "ispadi" sasvim su logična posledica onoga što nas je snašlo u poslednjih mesec dana. A sve se desilo vrlo brzo. Život nam se okrenuo naglavačke i za desetak dana palo je u vodu sve na šta smo navikli i šta su nas roditelji učili.

Sve one normalne, svakodnevne stvari, pozdravi, poljupci, zagrljaji, ispijanje kafe sa dragim osobama, odjedanput su postale opasne.

Do juče prihvatljivo i čak podsticano, druženje je postalo mračni izvor zaraze i pretnja koja lebdi nad nama. Morali smo da menjamo navike u hodu. Od stadiijuma u kojem smo zbijali šale na račun novog virusa i onako se, po srpski, iz inata, rukovali i grlili, pokušavajući valjda da se tako odupremo nadolazećoj panici, vrlo brzo smo stigli do faze u kojoj zaziremo jedni od drugih.

Svi smo verovatno imali onaj "trenutak istine" u kojem smo shvatili koliko nam se život promenio. Meni se desio pre petnaestak dana kad sam na stepeništu zgrade u kojoj živim srela komšinicu.

Prvo je nisam prepoznala zato što je imala masku, naočare i kapuljaču, a onda mi nije bilo jasno zašto uporno stoji u dnu stepeništa kao da nešto čeka. Shvatila sam ipak brzo da čeka mene, da prođem i ne približim joj se na manje od dva metra.

Teško mi je da tačno opišem kako sam se u tom trenutku osećala. Neka mešavina iznenađenja, stida, ljutnje, straha, razočaranja preplavila me je dok sam zbunjeno projurila kraj nje mrmljajući sebi u bradu nešto što je ličilo na pozdrav. Nisam čula da li mi je uzvratila...nije više ni bilo važno.

Ovo otrežnjenje pomoglo mi je da lakše prihvatim slično ponašanje kolega, ali i da se sama počnem tako ponašati. Ne toliko iz straha za sebe koliko iz odgovornosti prema drugima. Ipak, moram priznati da mi teško pada. Iako nikad nisam bila od onih što se stalno grle i ljube s kolegama, komšijama i prijateljima, pogađa me to što u gotovo svim očima vidim strah i onaj pogled koji vam jasno govori da vas druga osoba doživljava kao pretnju. Razumem i prihvatam, ali mi je jednostavno žao što mora tako.

Ako preživimo ovo (nadam se da hoćemo), bar će nam jedna stvar biti mnogo jasnija. Znaćemo kako je živeti sa "žigom". Razumećemo, nadam se, mnogo bolje one koji su diskriminisani, označeni, one od kojih svi beže skrećući pogled. Sad smo svi takvi!

Ako je pravilo da iz svakog zla proizađe i neko dobro, neka to ovaj put budu tolerancija i empatija.

Neka nas korona nauči makar tome da je put od normalnog, komfornog i uređenog života do odbačenosti, izolacije i straha tako kratak i moguć. I, što je još važnije, da to često ne zavisi samo od nas.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
21° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво