Manastir Gomirje, najzapadniji manastir Srpske pravoslavne crkve, smješten je u kraju koji sveštenike tradicionalno ne daje. Daje vojnike, policajce, željezničare, cugsfirere, drvosječe, kovače, političare, akademike, filozofe, Fotografe, glumce, pisce, umjetnike, ali popove rijetko, ili nikako. Tu, u Gomirju, pokraj koga sam odrastao, ukrštaju se za mene neke vidljive i nevidljive silnice, sjećanja i lektire, privatne i one druge historije.

Gomirje, u Gorskom kotaru, u Hrvatskoj. Mjestašce okupljeno i raštrkano duž glavne ceste što negdje vijuga u jakim polukružnim zavojima, malo pada ravno i opet se uzdiže, kao da se inati slučajnom putniku. I onda kad put dovede u udolinu na kraju mjesta i kad se pređe mostić preko Dobre, na maloj zaravni na sitnom povišenju, leđima dodirujući gustu, jaku i tamnu šumu, leži žućkastobijelo obojena crkva s dva crna tornjića i apsidom, i crkveno imanje za niskim zidićem.  

Manastir Gomirje.

I koliko god samo mjestašce spadalo geografski i emotivno u krajeve što ih zovem svojima, u ona gdje mi je srce bilo - pogled na taj manastir i okolinu, otkad pamtim kao dijete, nešto je što nisam volio. Plašilo me i djelovalo prijeteće. Koliko sam se sunca i divnih zima nauživao u tom kraju, toliko bi mi se kasnije, godinama, slike te građevine i njenog neposrednog okruženja, koje su se u sjećanju javljale naglo i ne uvijek željeno, javljale u tamnosivom tonu, u oblačnom ili kišnom danu, onako kako su djelovale na mene u djetinjstvu.

Za jednoga dječaka iz Zagreba, doći tamo značilo je prije svega suočiti se s mjestom potpuno drugačijim od onoga na što su se nevine oči bile navikle, na gradske panorame, na modernost njegovog gradskog naselja i samog rodnog grada, koji je tada, sedamdesetih, bio na svom vrhuncu, pun bjelina ploha, pravocrtnosti i golemosti betona, sjaja i odsjaja stakla ili pak spoja austrougarskog, „bidermajerskog", lenucijevskog tona s ranom modernom Kovačićevog i Planićevog centra.

Jer nešto  što se javljalo pri pogledu na manastir bilo je kao izmješteno, kao preneseno od drugdje, iz neke daljine nepoznate, na to kako je postavljen, kako zrači na čitavu okolinu i kako je mijenja. „Ono tamo", ukratko, ta veduta nije izgledala kao zapadni dio Hrvatske na koje je oko naviklo. Ni kad se dolazilo sa zapada, preko obližnjeg pitomog Vrbovskog, ni sa istoka, kad se krene iz Ogulina. Ne, bilo je to nešto daleko i istočno; da, kao Rusija, pod onim šumama Gorskog kotara, kad se i taj, moj kraj, onakav, pitom i evropski, sasvim promijeni, za neiskusnoga dječaka pogotovo.

Jer građevina svojim oblikom, svojim tornjevima, većim i manjim, uzimala je i prilagođavala sebi odjednom čitav krajolik i poistočila ga, prisvojila ga i izokrenula kao nekom intervencijom koja nije s ovoga svijeta. Naglo, kao da je kakav starovjerački bog pucnuo prstom i prirodi rekao: „Ti ćeš se po meni mijenjati, po mome središtu, a ne ja po tebi. Iz Moje kuće kad se gleda mijenja se čitava priroda, sve ovo zelenilo, i tama šuma, i svijetle livade - i Moja je kuća središte koje daje izgled svemu oko sebe, točka odakle se šire zrake na ono što se ne mijenja hiljadama i milionima godina, makar raslo i cvjetalo, bujalo i sušilo se, venulo i ponovo nicalo u skladu sa izmjenama starima kao svijet, onako kako kuca bilo prirode".

Građevina manastirska mijenjala je čitav vidljivi radijus oko sebe i krajolik; ona je pečat na tlu i pečat otisnut u zraku, najpre malo izdignut iznad zemlje, pa podižući se iznad građevine same, gore, sve više, iznad visokih, gustih, crnih stabala i planina, sve do komada neba dokle god se može osjetiti taj palac božji, njegov otisak, i dokle je crkvi kao Njegovoj kući na zemlji dano pružiti se.

Registri očaja 

Manastir je svijetao izvana, ni iznutra nije mračan kako crkve znaju biti, a kroz vitraže prolazi svjetlost u kosim zrakama. Ali iz toga ranoga doba vlastitog, ne pamtim to svjetlo kao prvu pomisao. Pamtim naprotiv monahinje u crnom, samrtnoblijedih lica obrubljenih crnim, od obrva do brade, kako promiču strogo i skrušeno. I pamtim djevojčicu od pet ili šest godina, čudno podrezane ravne, slamnaste kose, i musavu, koja je, dok odrasli gledaju i ne znaju šta da učine, potreseni, sjedila nepomično u krilu moga djeda i grlila ga oko vrata ne puštajući ga. To je bilo neko siroče iz Bosne, nahoče od onih kakva su stizala ponekad u manastir umjesto u dom. I nikad nisam shvatio poslije kako i zašto se ta scena uopće odvila, niti sam ikada pitao, ali znam da sam tad prvi put vidio djeda kako plače. Pamtim i neke žene u crnom (sve kao da je u crnom bilo tamo) kako rade na crkvenom imanju i u ribnjaku, žene koje, znao sam, nisu Gomirke. Očaj i bijeda izbijala je iz svega tamo. I tada.

A i kasnije. Umjesto ovakvih arhetipskih slika, prizora što su kao iz ranijih, mračnih vijekova, za to mjesto mi je u nekom trenu asocijacija postala tupost i gubitništvo, banalnost i duhovna sirotinja: na jednu Veliku Gospojinu, tek koju godinu poslije ovoga rata, na moje pitanje ima li u manastirskoj biblioteci, ili možda da mi nađe da ponesem u Holandiju, žitije Svetoga Save, nezainteresirani mladi sveštenik mi odgovara izokrećući usta ravnodušno: „A to jedino u Srbiji da pogledate..."

Druga je polovica devedesetih, stanje gotovo zatvorenih granica između dvije zemlje, ali pop mi odgovara to što mi odgovara. Neki ljudi, malobrojni, stigli autobusima s registracijama raznih gradova Hrvatske, stoje pored manastira; jedan razvlači harmoniku i pjeva: „Ja sam Dalmatinac iz Knina..." Sve je pogubljeno i izaziva nelagodu i gotovo prezir.

Zato nam i jest ovako, kažem svom starom tada.

Tamo, ovakav kakav sam, rascrkvljen, emigrant i negdašnji zagrebački nevježa u „odnosu naroda i crkve", prvi put čujem kako se sveštenik starijim ženama obraća sa „majko". Dirljivo je nešto u tome, i neobično. „Majko, ne znam gde je taj čovek...", kaže sveštenik-ekavac u kraju gdje se govori (đe se govori) najčišći Vukov jezik, gdje se ljudi savršene dikcije, naglasaka i duljina rađaju i odrastaju s našim vlastitim toskanskim. Ali i u kraju koji sveštenika tradicionalno ne daje. Vojnika, policajaca, željezničara, cugsfirera, drvosječa, kovača, političara, članova akademija, filozofa, glumaca, pisaca, umjetnika - da. Popova - rijetko, ili nikako.

Gorčina i daljina

A onda, kad sam počeo malo više da čitam o narodnoj historiji, uvezale su mi se dodatne asocijacije. Utisci se nisu popravili. Nije to nedaleki Plaški, činilo mi se - ta leja, rasadnik i zborno mjesto veličina kroz vijekove, maleni Plaški gdje je vladikom bio veliki, profinjeni, silno obrazovani i široki Mušicki, znalac Horacija u latinskom originalu i njemačkih građanskih pjesnika, prosvjetitelj i didaktičar koji je otvorio prvu školu na našem jeziku u Zrmanji i u samom Plaškom, gdje se pisalo, vodila bogata korespondencija, vodila politika i radilo na narodnoj stvari i oslobođenju.

U krajnjoj točki zaobilaznoj, nije to Plaški tamne i opasne i, negdje, veličanstvene sjene našeg rođenog Miće Latasa - onoga koji će zapaliti historiju dobroga komada bosanske, južnoslavenske ali i evropske teritorije - pa još dalje!, na Jug i na Istok, do silnih i neshvatljivih daljina.

Nije to ni spona mojih obližnjih i tragičnih Moravica, poniženih u imenu i nagrđenih već trideset godina oduzimanjem pridjeva „Srpske", odakle je u Plaški došao da živi i da umre veliki i prosvijećeni episkop Danilo Jakšić. Ne, u gomirskom manastiru i na onom metohu mora da su vazda živjeli i žive samo zujani, neki zaostao, musav, pravoslavni a tuđ svijet. Pa onda, izgleda, da ni svi oni nataloženi dječački utisci nisu mogli biti slučajni.

Moralo je proći još vremena i još čitanja da shvatim da su stvari nekada stajale drugačije: ne samo da to nije bila nepismena i zaostala točka na inače magistralnom putu i na prevažnoj poziciji, nego je, nasuprot tome, kroz vijekove bilo središte duhovnog i kulturnog života Srba Gornjokarlovačke eparhije, kojoj je manastir pripadao, štaviše i čitavog tog dijela K und K monarhije; da je tu radila ikonografska škola i razvijao se neplativ prepisivački rad. Nisam znao da je u manastiru boravio sâm Rajačić, patrijarh srpski iz ključne 1848, on koji je ustanovio Srpsku Vojvodinu, regiju što će biti revolucionarni zalog budućeg spajanja sa Maticom. Nisam tada znao ni najvažnije: da je tu živio nevjerojatni i neobjašnjivi zemljak naš, Sava Mrkalj, tragični reformator našeg pisma i u mome vlastitom kulturnom kanonu jedna od najvažnijih ličnosti.

I nisam znao ni to da će se, putujući kroz taj kraj, u Gomirju zaustaviti i Nikola Tesla.

Ali, ne znajući još sve to, nevoljko gledajući ka manastiru - „ostajalo mi je" samo mjesto. Onaj potez od naše kuće, pa preko dva-tri druga mjestašca, kad se siđe u samo Gomirje, to mi je u pamćenju ostalo toposom sreće. Ne samo u djetinjstvu nego i kasnije, u ranoj mladosti, do prve zrelosti. Naročito kad se sjećanje, odjednom i traumatski, iz zagrebačkog pretvorilo u emigrantsko višedecenijsko sjećanje na daljinu. A onda su iz takvoga, promijenjenoga, gorčega pamćenja, sretno i s mnogo volje i ljubavi, počela izlaziti lica, draga i svijetla, nekad doslovno takva, a nekad tamna i potamnjela od vremena i muka, ali sva obasjana drugačijom svjetlošću.

Kojo, Milan, Dušan, Mane, Nikola  

Gomirje i njegov „Kojo kovač", ljudeskara najsvjetlijih plavih očiju, čovjek neshvatljive fizičke snage i golubije duše - onako golem i jak, mislim da je čak imao i kožnim kaiševima podvezana zapešća kad bi tukao golemim batom po nakovnju što je zveckao i cilikao fantastičnim, plemenitim zvukom - Kojo je bio kao Zampano iz La Strade Felinijeve, što ga je igrao Entoni Kvin.

Pa neki Milan, „sa stanice", koji, što prvi put vidim tad, ranih osamdesetih, u susretu i pozdravu prijatelja ljubi triput u obraz.

Dušan, koji je držao trgovinu i kavanu (Srbi Gorani ne kažu „kafana", kao ni „kafa", nego je uvijek „kavana" i „kava"), visok i lijep čovjek koji je i u onom sistemu nosio dugu crnu, pa poslije sijedu bradu do prsa. Dušan, preko čijega lica sam spoznao da etnička razlika ponekad može biti gotovo rasna - da, to je smjela stvar da se kaže danas, ali lice i oči su to bili kakvih nisam vidio u naroda u okruženju. Te okrugle, crne oči, kao sjajeće kuglice, nekad crne kao ugalj, nekad sjajne i svijetle kao tamni jantar - ja sam te oči prepoznavao kasnije kod onih što su ih imali takve. Prepoznavao i na fotografijama, i u sjećanju na žive i mrtve, na anonimne i na najveće u historiji: jednom, tako, kad sam se dulje zagledao u čuveni portret iz poluprofila, onaj koji je svojom kamerom okinuo fotograf i litograf Napoleon Saroni - oči i obrve, oblik čela, zagonetni pogled u objektiv - Nikola Tesla, kao tridesetogodišnjak. I pomislio sam: ovo je lice pokojnog Mane, tragično stradalog mladog komšije iz kuće do naše, oblik lica i oči isti su kao Teslini. To je isti pogled, ista forma i boja.

Sto godina razlike, u kojima su svaki sa svoga kraja manastir u Gomirju pohodili obojica, i nesretni Mane, šumski radnik i traktorista, što je odlazio da se pričesti tamo već u ovo naše vrijeme, moderno vrijeme dakle, i sto godina ranije čovjek koji je to moderno vrijeme stvorio, on koji se igrao prirodnim silama planete i nebesa, kao da je i sam bog. Iste su oči gledale i stajale pred ikonostasom gomirske crkve. Drugačijim i drugim doduše, jer ikonostas pred kojim je stajao genijalni Ličanin, kao i manastir, do zidova, spalile su ustaše 1943. godine.

Imena i znakovlje

Takve oči, oblik koji primjećujem i pamtim, uhodan u pravljenju ove privatne „katalogizacije", otkrivam nedavno, ima i jedan mlađi episkop, baš u ovim našim zapadnim krajevima. Vrhunski intelektualac, čovjek svoga doba i svjetski čovjek, došao je pak na taj položaj u doba, u eri, sasvim drugačijoj za ovaj narod. I u vremenu drugom i za moju vlastitu perspektivu, baš nekako kad sam prvi put nakon toliko desetljeća sjećanja na gomirski manastir prvi put napokon i pročitao kakva je to zapravo crkva u njemu.

Začudo (?), taj crkveni visokodostojnik okruglih crnih očiju i oštrog prodornog pogleda, dijeli ime sa svecem po kojem je nazvana upravo gomirska crkva - Svetim Jovanom Pretečom. Hram je to najzapadnijeg manastira što pripada narodu i kulturi koja se bez prekida pruža u dijagonali što teče baš od odavde: od Gomirja do krajnjeg juga i istoka - do točke gdje su se stoljećima čuvali rod i vjera, onda kad je svuda okolo pala i nestajala pod vjekovnim zavojevačem. Dijagonala je to što ide neprekinuta od Gomirja do Crne Gore, do samog Cetinja gdje se uz mošti Svetog Petra Cetinjskog čuva relikvija - svečeva ruka, ruka Svetog Jovana Preteče. Ili poznatijim imenom: Jovana Krstitelja. Ruka koja je krstila Hristosa. (Tu je za mnoge od nas dakako potreban nemali kjerkegorovski „skok ka vjeri", akt prihvaćanja bez skepse i izvan racionalnih granica. Ali to sada nije najvažnije ovdje.)

Mladi crnoooki crkveni visokodostojnik iz Zapadnih krajeva (iako Krajišnik porijeklom) - suvremenik i zemljak naš sada - imao je tamo u Crnoj Gori, na Cetinju, svoga učitelja, mitropolita, također intelektualca, poliglota i čovjeka znanja, koji se nedavno u teškim i dramatičnim okolnostima „prestavio u Gospodu" i rastao od zemnog života. U najdubljem svom korijenu Crnogorac, čije je kršteno, a tako narodno, mirsko ime došlo od riječi „Hristijan", dok se ono crkveno, što je po pravilu „grečesko", tumačilo kao „onaj što predviđa" ili čak „vodi vojske" (ovo potonje, naglašavali su neki s ponosom, drugi zlonamjerno, ovisi s koje strane crte ideološkog polja). Neka bude. Ali meni je bliže bilo etimološko tumačenje po svojim morfološkim elementima: ime što je sastavljeno od prijedloga ἀμφί - „unaokolo, okolo" i imenice λόχος - „zasjeda" ili „busija".

Gotovo da čovjek pomisli da mora da je bilo neke i svjesne ironije ili inata u tome, kad je rukopolaganjem dobio takvo ime.

Starac iz Lohosa 

Inače, nisam bio njegov ljubitelj, iako je teško bilo ne ostati fasciniran nekim njegovim osobinama i naročito vještinama. Nevjerojatan govornik, strahovit retoričar, dikcije koja nije jako zanosila na crnogorsku, nego kao da je bila bliža mojim Gomircima i Goranima, pa nekako i po tome blizak. Ali, ipak... Idejno, i u društvenim i historijskim pitanjima i problemima suviše smo bili udaljeni.

Šteta.

Jer u očima koje mu se, duboko usađene u duplje i vazda stisnute, nisu dobro vidjele, iza debelih i gustih bijelih obrva starca kojega su od milja zvali „đedo", što mi je lično, u takvoj suprotstavljenosti racionalne razine i osjećaja, rađalo trenutačnu toplu familijarnost od zvuka te riječi, milosti i nježnosti u njima - vidio sam, kao i u obliku lica, da je i on „taj" - onaj potpuno prepoznatljiv tip, kakav sam viđao kod naših ljudi u Gorskom kotaru, kod Dušana, Mane i Milana. Pomislio bih svaki put da su sličnosti možebiti potvrđivale i obiteljsku „teoriju" o tome da je većina nas iz toga kraja starinom, negdje iz crnogorskih brda.

Tamo, u „prapostojbini", međutim, nedavno je manipulacija, pohlepa i korupcija države koja se izdaje za demokratsku i evropsku, iako njome vlada isti svemoćnik pune trideset i dvije godine, dosegla vrhunac i udarila i na crkvu. U prljavoj političkoj i ideološkoj gesti apsolutnog falsifikata historije - i crkvene i narodne historije - odlučio joj je taj trećesvjetski vlastodržac oduzeti i što je crkveno, a onda, u planu za sljedeći korak, promijeniti joj i ime.

I tada se dogodilo nešto neočekivano, i nevjerojatno zapravo: „Starac iz Lohosa", ako se dozvoli, pokrenuo je narod, digao ga, jedan etnos s dva imena i dva nacionalna osjećaja, podijeljen nadvoje, napola suprotstavljen a napola u harmoniji u dva imena što stoje za jedno isto. Narod koji je onda počeo da se diže sam i da hodom, u masama, bez nasilja, samo zapaljenim svijećama i nošenjem svetinja u neviđenom broju brani što je njegovo, a što se zove jednim imenom.

Na samom kraju života, starac je, svemu prijašnjem unatoč, pokrenuo i ostvario nevjerojatnu stvar: protesti nisu samo sačuvali opstojnost nacionalne crkve, sačuvali od desakralizacije hramove, nego je time posredno zaustavljena desrbizacija mjesta, toposa, zemlje u kojoj je sam nacionalni osjećaj - onako kako ga razumijemo i kako mu često i nesvjesno vidimo smisao - začet. Tamo gdje je taj osjećaj kodifikovan - Oktoihom i štamparijom, sačuvanim jezikom, predanjem, Kosovskim zavjetom, mrvom i stopom kamena gdje se očuvala mala neosvojena zemlja,  jedna točka - iako jedva da se to tako može nazvati iz mjerila današnjice, ali ipak - što je ostala slobodna. Mjesto gdje je ova pripadnost očuvana na sve načine, plemenite i stravične, čojstvene i potpuno suprotne tome, očuvana ustancima, poharama, udarcima i vraćanjima milo za drago (jer „samo je kamen nevin", kako reče jedan), očuvana dakako „borbom neprestanom", i surovošću, glavosjekom, ali i predajama i nasljeđem.

I Njegošem.

Od Gomirja do Cetinja i nazad

U liniji, u dijagonali na kojoj se bez prekida prostrla i spaja se nacionalna supstanca, između dvije krajnje točke, od Gomirja na zapadu do Cetinja na istoku, na istočniku, sjaji neobično bratstvo po očima. Oči te blistaju nekad mudro, bistro, nekad upravo genijalno i jedinstveno u čovječanstvu, kao oči onoga što je, prije nego što će otići u Ameriku da obasja čitavu planetu, pohodio gomirski manastir. A nekad mutnim sjajem, surovo, nemilosrdno, u strasti zabluda koje znaju ugušiti i razum na neko vrijeme. Ali sjaje uvijek jer je u njima i iskra koja čini da svemu unatoč, čak i vlastitim, ponekad silnim grijehovima - narod kojem pripadaju i koji im pripada (ako to izabere!, jer ne mora), ipak i danas postoji i opstoji. 

Ne mogu se ugasiti takve oči, ni kad odu s ovoga svijeta. 

Ne može zato ni ona točka gdje je usred goranskih šuma, u usjeku šume i blagoj padini gdje je nikao jedan hram, i eno, stoji tamo i čeka da mu dođu oni koji mu vjerom pripadaju. No, jednako važno, i da mu dođu i oni čak koji su odabrali drugačiji put. Taj hram je također njihov, drugom vrstom pripadanja. Jer i kad se ne mole u njemu, i oni su dio nečega većeg, ako ni po čemu a onda zato što im je to čega su dio, htjeli - ne htjeli, uzimano i ubijano kao nijednom narodu u okolini; dio su nečega što su sačuvali protiv svih pravila i zakona Historije, kao i njenim kontingencijama i iščašenjima, nasuprot okolnostima neumoljivim i strašnim.

Još ih ima, još su tu. U govoru, u pogledu na svijet, u svojim pojavnostima fizičkim i umnim, u svojim posebnostima, u svojim razlikama međusobnim, golemim, u svom dobru i svojim grijehovima. Još su tu. I sad pogotovo, kad je svim znakovima dosadašnjim, dugotrajnim i ovim skorima i novima usprkos, stigao nedavno još jedan znak, jedan plamičak koji se razgorio u hiljade, u desetine hiljada plamičaka kad su se po Crnoj Gori popalile svijeće i kandila u rukama ljudi. U tim je plamičcima znak da još nije sve gotovo, i da taj pečat na duši i u misli, ta oznaka, to kako su „ucijepljeni" kao sorta, čupana i kršena - neće nestati.

Ne može drugačije biti.