Srpska crkvena muzika u srednjem veku

Srpska crkvena muzika u srednjem veku u potpunosti je bila oslonjena na svoje vizantijske korene. Kao i vizantijska, ona je bila isključivo vokalna i jednoglasna.

Usled praktične namene, oličene u tesnoj, štaviše isključivoj povezanosti sa bogoslužbenom praksom, stara srpska muzika je bila podređena tekstovima. To znači da se prevashodno težilo jasnoći i razumljivosti tekstualnog izlaganja ali uz maksimalnu očuvanost širine i bogatstva melodijskog pokreta.
 
Poput vizantijskih napeva, melodije starog srpskog crkvenog pojanja organizovane su prema principu osmoglasja, što znači da su podeljene u osam velikih grupa koje se nazivaju glasovi i koje se međusobno razlikuju po svojim muzičkim odlikama. Svaki crkveni glas predstavlja svojevrsni okvirni muzički model prema kojem se pevaju različiti tekstovi; on je prepoznatljiv po svojim karakterističnim melodijskim ili melodijsko-ritmičkim jezgrima, odnosno po tzv. formulama.
 
Na principu osmoglasja zasnovane su i pesme Osmoglasnika, crkvene bogoslužbene knjige koja je namenjena pojcima i sadrži pesme posvećene Hristovom vaskrsenju. Himne Osmoglasnika poju se na nedeljnim bogosluženjima. O velikom značaju ovih pesama govori i njihovo ciklično ponavljanje tokom crkvene godine. Naime, svake nedelje određene himne pevaju se po propisanom glasu ‒ sa izuzetkom perioda od Cvetne nedelje do Uskrsa ‒ a ciklus od osam nedelja, koliko je potrebno da bi se izmenilo osam glasova Osmoglasnika, naziva se stolp.

Izvođači crkvene muzike bili su monasi ili monahinje u svojstvu solista, kao i članovi hora, razmešteni u dve pevnice ‒ desnu i levu. Horom je rukovodio domestik, koji je u osnovi i obučavao pojce u pevanju. Pri izvođenju himni, domestik je pokretima ruke pokušavao da dočara kretanje melodije i interpretaciju. Protopsalt, glavni pevač u desnoj pevnici, odnosno lampadarije u levoj, otpevao bi nekoliko karakterističnih početnih tonova, koji čine tzv. intonacionu formulu glasa. Ukoliko je melodija bila složenija, sâm bi je izvodio uz ison ‒ ležeći horski ton. Veruje se da su intonacione formule pomagale pevačima da se pripreme za glas u kojem će uslediti himna tj. za melodijski tip kojem ona pripada.

Izvori značajni za istoriju srpske srednjovekovne crkvene muzike nalaze se u bibliotekama i arhivima širom sveta. Međutim, posebnu važnost imaju rukopisi sa delima trojice kompozitora iz XV veka, u čija je imena utkana i oznaka njihove nacionalne pripadnosti. To su: kir Stefan Srbin, Isaija Srbin i Nikola Srbin.

Smatra se da je kir Stefan Srbin sredinom XV veka živeo na dvoru u Smederevu. U dvojezičnoj Psaltikiji, jednom od najznačajnijih rukopisa za istoriju srpske crkvene muzike, nalaze se dve njegove pesme ‒ Ninja sili i Vakusite i vidite. Psaltikija se čuvala pod brojem 93 u Narodnoj biblioteci Srbije. Rukopis je, nažalost, izgoreo prilikom nemačkog bombardovanja Beograda 1941. godine, ali je sačuvano 12 fotografisanih listova zahvaljujući kompozitoru Kosti Manojloviću, koji je te dragocene fotografije blagovremeno načinio.

Isaija Srbin je bio monah u manastiru Matejče blizu Kumanova. Među njegovim delima izdvajaju se sledeće liturgijske pesme: dvojezična Trisveta pesma, Aliluja i Krestu tvojemu, kao i obiman Polijelej, koji se peva na jutrenju.

Nikola Srbin je autor Heruvimske pesme, čiji je tekst na grčkom jeziku. Za dela svih navedenih kompozitora karakteristična je podjednaka zastupljenost tekstova na grčkom i srpskom jeziku, koja svedoči o liturgijskom, jezičkom, pa i muzičkom jedinstvu srpske i vizantijske muzičke tradicije.

I pored malobrojnosti melodija transkribovanih u savremeno notno pismo, moguće je steći barem delimičnu predstavu o tome kako je zvučalo staro srpsko crkveno pojanje. Svojom ekspresivnom melodijskom linijom, čija upečatljivost posebno dolazi do izražaja u napevima dugog razvojnog toka, ono odslikava verska i mistična, ali i duboko humana osećanja pravoslavnih vernika. Impresivnost njegovog delovanja podjednako se ispoljava u sadejstvu sa lirskim, meditativnim ili dramatičnim tekstovima sa kojima čini jedinstvo, potencirajući tako njihovu izražajnost.

S obzirom na to da je srpska crkvena muzika srednjeg veka, poput književnosti i likovnih umetnosti toga doba, pripadala vizantijskom kulturnom krugu, ona je sledila jedinstvenu estetsku filozofiju vizantijskog sveta, u kojem je strogo poštovanje kanonski determinisanih okvira tradicije za stvaraoce bilo od prevashodne važnosti.

U tom svetu nije postojala hijerarhija muzike, kao ni književnosti, niti likovnih umetnosti, rukovođena religioznim ili nacionalnim načelom, već se težilo zajedničkom dostizanju istovetne, univerzalne lepote poetskog izraza. Ovozemaljski autor umetničkog dela smatran je samo posrednim izvršiocem jednog višeg tvoračkog akta ‒ akta čiji je pravi stvaralac bio Bog.

Pa ipak, srpski autori ostvarili su izvesne specifičnosti u već ustaljenim žanrovskim okvirima crkvenog predanja, kako u književnosti i likovnim umetnostima, tako i u muzici. Pripadajući tako jednom specifičnom duhovnom svetu, autori crkvene muzike stvarali su dela izuzetne lepote ‒ dela koja predstavljaju muzički ekvivalent srpskim srednjovekovnim freskama.

 

 

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 30. април 2024.
16° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво