Drugi vek – Slavko Štimac

Kako tada, tako i danas, Slavko Štimac igra samouvereno, s lakoćom, jednostavnošću najvećih i mudrošću najiskusnijih. Posle "Vuka samotnjaka" nastavio je sa glavnim ulogama u filmovima i TV serijama maestra Branka Bauera "Salaš u malom ritu" i "Zimovanje u Jakobsfeldu". Sa nepunih 15 godina odigrao je četiri glavne uloge, potom otišao u Beograd gde je odigrao čuvenog Peru trtu u "Specijalnom vaspitanju", a ubrzo osetio i kako izgleda svetski film kod Sema pekinposa u "Gvozdenom krstu".

Nije studirao glumu. Nije imao vremena za to. Možda ga i ne bi primili na fakultet. Štimac je glumu stvarao pred kamerama koje su osećale i prenosile na platno njegovu specifičnu izražajanost, glumačku i ljudsku slojevitost, autentičnost i sugestivnist kojima se veruje.
Imao je svega dvadeset godina kada je igrao u kultnim filmovima jugoslovenske kinematografije "Ko to tamo peva" i "Sjećaš li se Doli Bel" i tu je odigrao uloge i scene koje se danas svrstavaju u najerotskije scene naše kinematografije u koje spadaju i kultne scene u filmovima "Varljivo leto '68" i "Život je čudo". Velike i značajne uloge Slavko Štimac je ostavrio u Kusturičinim filmovima "Podzemlje"("Underground") i "Život je čudo" i oba su označavala Štimčev povratak na veliki ekran posle sušnih godina u kojima je, s retkim izuzecima, igrao male epizodne uloge ili je samo pravio društvo kolegama u kadru. Jedan je od retkih glumaca koga kroz karijeru prate životinje glumci. Štimac je igrao sa vukovima, psima, medvedima, pačićima, mačkama, a možda najbolje sa majmunima u "Podzemlju".

U emisiji "Drugi vek" Slavko Štimac govori o odrastanju i sazrevanju pred kamerama, isksutvu sa Semom Pekinpoom, erotskim scenama, odnosu prema starijim i poznatijim kolegama, sposobnosti da istrpi tuđu glumu, prilagodi joj se i transformiše je u novi filmski kvalitet.

Urednik i autor Nebojša Popović