Читај ми!

Let za Holandiju u doba korone, pokušaj drugi

Rastko Pajković u Holandiji živi već 4 godine. Na Tehničkom fakultetu u Ajndhovenu radi doktorat iz biofotonike. Nedavno je iz Beograda trebalo da leti za Ajndhoven, ali bez PCR testa nije mogao u avion. Kako i sam kaže - pravila su pravila! Evo njegove priče...

Išao sam nazad kući koja je sada, valjda, u Ajndhovenu u 5 ujutru jedne subote. Momak koji je, kao i ja, upravo dobio negativan rezultat brzog antigenskog testa na koronu, ljubazno se ponudio da me prebaci do aerodroma svojim iznajmljenim Fijatom 500L sa Slavije. Znao sam da je put neizvesan, jer mi rezultati PCR testa još nisu stigli.

Neće te pustiti, rekao je momak, koji kao i ja, leti za Ajndhoven te subote u 7.10, pušeći e-cigaretu. APP - ako prođe, prođe. Pravila su jasna.

Let Beograd-Ajndhoven, šalter za ček-in. Rezultati PCR testa još uvek nisu stigli, imam
negativan brzi antigenski test urađen 3 sata prije leta. Djevojka na šalteru mi ne dozvoljava da se čekiram i ukrcam na let. Ja joj objašnjavam da ne predstavljam opasnost ni za koga, da radim u Holandiji i da moram da se vratim zbog obaveza u laboratoriji. Ona kaže da samo radi svoj posao i da mi vlada Holandije ne dozvoljava da uđem na avion. Ja je podsjećam da ona ne radi za vladu Holandije, već za WizzAir i molim je da me pusti na avion, pa neka me Holanđani deportuju. Ona odbija i kaže da ona samo radi svoj posao. Uh, mene prođe tiha jeza sjetivši se jednog filma koji sam nedavno gledao i kažem da me svi čuju da su i nastojnici Jasenovca takođe govorili da samo rade svoj posao. Zovite mi šefa, kažem. Ona preblijedi i napušta poziciju, uzima kaput. Možda sam pretjerao...

Na njeno mjesto dolazi šef, deluje veoma profesionalno, predstavlja se. Odbija da ono što mi je rekao stavi na papir i potpiše i ne da mi da slikam akreditaciju koju nosi oko vrata. Tražim mu da zove svog šefa: Ja sam šef, ovdje iznad mene nema nikog, kaže.

U tom trenutku prilazi uplakana djevojka za koju se ispotavlja da je Holanđanka marokanskog porijekla. Ne možemo da je utješimo, ona jeca i objašnjava da je u istoj situaciji kao i ja, s tim što ona nema kod koga da ostane u Beogradu do naredne nedelje i plati novu kartu i nove testove. Testovi su duplo skuplji od karte. Da je utješim, kažem joj da je ovo ipak društvo drugačije od holandskog i da neće spavati na ulici.

Puca mi glas i gutam suze koje idu same, da li s njom da li zbog nje... Šef ostaje vrlo profesionalan i nastavlja da radi svoj posao, mada ni njemu nije bilo sasvim svejedno. Nakon što sam dobacio nešto u stilu: Ako nisi htio mene da pustiš pusti bar nju! Zove policiju i ulaže formalnu žalbu, ometam ga u poslu.

Policajac na aerodromu mi je rekao da ne može da me pusti nazad do šaltera i da mu ne pravim probleme u ranu zoru. Pitao sam da se vratimo zajedno do šefa i tražimo mu da stavi ono što mi je rekao na papir i potpiše, ili barem da dâ da slikam akreditaciju koju šef nosi oko vrata.

Policajac je bio profesionalno ljubazan, pa smo se uljudno pozdravili pesnicama. Zbog korone. Besplatan prevoz i smještaj mi zaista ne trebaju.

Drugi policajac u autobusu broj 72 na putu nazad ka Zelenom Vencu, gledajući u telefon na kome je igrao neku igricu, da bi kao i ja prebio dosadu, kaže: "Pa u pravu su, kad bi te šef pustio do holandske imigracione policije a oni ti odbili ulazak u zemlju, avio kompanija bi bila odgovorna da te deportuje i platili bi milionske penale. A ti možeš sad da se inatiš koliko hoćeš."

Pa da, pomislih, razumijevanje i ljudskost mogu da ti debelo naplate. Dok god radiš po PS-u mirno spavaš. Bolje da te tišti savjest nego da te mori besparica i žena kojoj nije jasno zašto baš ti stalno moraš nešto da isteruješ. Može li neko drugi bar jednom da podmetne leđa?

Naredne subote šef me je prepoznao dok sam se približavao šalteru. Nosio sam istu duksericu i masku sa logom ETF-a. Ovog puta sam imao PCR test. Oslovljavao me imenom u toku kratkog razgovora. Odrastajući u Podgorici navikao sam da mi se podsmijavaju što se zovem Rastko. On nije bio podsmješljiv ove subote. Poželeo mi je srećan put.

R.Ѕ. Djevojku iz Maroka su na stan primila dvojica momaka za koje se ispostavilo da su bili u
sličnoj situaciji. Jedan od njih živi u Podgorici i izdaje 40 apartmana u Budvi - sezona je slaba. Situacija nas je zbližila, vratili smo se zajedno autobusom 72. Ne znam da li su čuli šta sam sve rekao. Znam zašto sam vam ovo ispričao, a može li da škodi - saznaću.

уторак, 23. април 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво