субота, 24.06.2023, 20:02 -> 15:55
štampajOpera – Rihard Štraus: Elektra
U večerašnjoj emisiji predstavićemo snimak opere „Elektra” Riharda Štrausa, koji je zabeležen 18. oktobra 2022. godine na koncertnom izvođenju u Rimskoj operi. U glavnim ulogama nastupaju Aušrinje Stundite kao Elektra, Elizabet Strid kao Hrizostemis, Petra Lang kao Klitemnestra, Nil Kuper kao Egist i Kostas Smoriginas kao Orest. Horom i orkestrom Akademije Svete Čečilije diriguje Antonio Papano.
Rad na operi Elektra Štraus je započeo pošto je njegovu maštu pobudila postavka tragedije Huga fon Hofmanstala koju je Maks Rajnhard priredio u Berlinu. Treba napomenuti da je te 1905. godine, još jedna Rajnhardova režija sa Gertrudom Ajzolt u glavnoj ulozi – ona Vajldove Salome – takođe inspirisala nastanak istoimene Štrausove opere. Posle velikog uspeha Salome, Štraus je zatražio dopuštenje od Hofmanstala da iskoristi njegov tekst, čime je započela plodonosna saradnja između kompozitora i književnika koja će trajati tri decenije. Premijera ovog jednočinog dela, koje će se uspostaviti kao izrazito popularno, upriličena je 25. januara 1909. godine u Semper operi u Drezdenu. Ubrzo su se nizale inostrane premijere. Iako je u Metropoliten operi bila zabranjena, u Njujorku je izvedena nezavisno i to na francuskom jeziku. Elektrin trag se osećao širom sveta, a reakcije su bile snažne, i pozitivne i negativne, ističući brutalnost i ekspresivnost ovog dela.
Iako je Štraus želeo da izbegne poređenja Elektre sa Salomom, sličnosti ipak postoje i govore, možda najpre, o duhu vremena, o epohi u kojoj su Frojdovi i Brojerovi tekstovi o histeriji, privlačnosti mračnih delova ljudske psihe i dekadentni eksces bili u modi. Sam Štraus je uspeo da, sa svoje strane, i to vrlo ubedljivo, napravi dve, muzički potpuno različite opere. U Elektri on koristi još veći i monumentalniji orkestar nego u Salomi: pomenimo samo osam klarineta, osam horni i kvarteta Vagnerovih tuba, uz violine i viole podeljene u čak tri grupe. Na muzičkom planu, u Elektri susrećemo otvoreno atonalne segmente, ali njih treba razumeti kao pokazatelje pojačanih psiholoških stanja glavnih junaka, a ne kao deo radikalne koncepcije razaranja tonalnosti. Štraus nikada nije težio ostavljanju tonalnog okvira iza sebe, te sličnosti koje se primećuju između Elektre i na primer Šenbergovog Iščekivanja, koje je takođe komponovano 1909. godine, leže pre svega u ekstremnosti vokalne linije, histrionskoj dramatičnosti, snažnom dinamizmu i postromantičarskoj upotrebi orkestra, dok paritura Elektre u svom harmonskom jeziku apsolutno ostaje unutar tonalnih zakona.
Urednica Ksenija Stevanović
Коментари