Senka

U Kini, ljudi smatraju da je podne, kada nema senki jer je sunce u zenitu, čas apsolutnog unutrašnjeg mira. S druge strane, u Africi veruju da je senka druga priroda bića i stvari zbog čega je podne vreme s najviše demonskog u sebi.

Senka koja traje vekovima i najduže meri vreme na najstarijem sačuvanom južnoslovenskom sunčanom satu, nalazi se na južnom portalu Bogorodičine crkve manastira Studenice. Ili, tačnije, nalazila se, jer odavno nema bacača senke, vodoravne šipke koja je nekada stajala u centru polukruga.

Senka je i naše drugo "ja". Ono koje ne volimo, ne priznajemo, kojeg nismo svesni i s kojim se teško suočavamo. Ili, rečima čuvenog švajcarskog psihijatra i psihoanalitičara, Karla Gustava Junga, koji je pojam senke uveo u psihoanalizu: ,,Susret sa samim sobom je, u početku, sastanak sa sopstvenom senkom. Senka predstavlja uski prolaz, uska vrata, čijeg bolnog stezanja niko nije pošteđen ko se spusti u duboki bunar. Ali čovek mora da nauči da poznaje sebe, kako bi znao ko je."

A kad se senka odene, i zatreperi na sceni, bude pozorište senki. Senke su od plošnih, pljosnatih lutaka, koje prolaze između jake svetlosti i belog platna, pri čemu se s druge strane ocrtavaju njihove siluete. Prvi put su se publici poklonile oko 200. godine pre nove ere, u Indiji prikazujući mitove i legende iz epova "Ramajane" i "Mahabharate".

U istoriju scenskih senki upisala se i nemačka rediteljka i animatorka, Lota Rajniger, kao pionirka u izradi animiranih filmova tehnikom animacije senke. Snimila ih je više od 40, a najpoznatiji su "Avanture princa Ahmeda" iz 1926, inače najstariji sačuvani dugometražni animirani film; i "Papageno" iz 1935, animiran uz Mocartovu muziku. Prvi koji je potpisala kao rediteljka, 1919. godine, "Ukras zaljubljenog srca", traje svega pet minuta, a značajan je zbog toga što je u njemu prvi put primenjena tehnika animacije senke.

U "Goste iz prošlosti" danas vam dovodimo senke.

Autor i urednik - Mirjana Blažić

Glumac - Siniša Ubović