недеља, 07.10.2018, 08:34 -> 11:54
Извор: РТС
Аутор: Ана Павловић
Režimom do mašte
Estetsko u jednoj običnoj stvari jeste element bez koga bi ta stvar još uvek ostala ono što jeste, odnosno bez koga bi još uvek sadržala svoju lingvističku oznaku. Govorimo, znači, o Čipendejlovoj stolici, o Čelinijevom peharu, o egipatskom kapitelu. Govorimo o „relativnom estetskom predmetu”.
Austrijanac Jozef Anton Brukner je sve svoje simfonije stvarao posle preživljenog nervnog sloma praćenog melanholijom (sada bi se svakako svrstala u depresiju), halucinacijama, pa čak i nekom vrstom verskog fanatizma, godine 1867. Možda bi se tom činjenicom mogla objasniti apstraktna šematika Pete simfonije koja predstavlja simulaciju muzike; kao što iskusan orator može da simulira nepostojeću sadržinu držeći se samo pravila retorike, tako Brukner imitira zakone muzičke arhitekture služeći se temama, kontrastima, gradacijama, degradacijama, promenama tempa, tembra, repeticijama, ekspozicijama i sl.
Kompozitori ovog stila ‒ Maler, primerice ‒ i sami imaju osećaj nedovoljne iskazanosti, u svakom stadijumu rada na delu, te konstantno odlažu završetak u nadi da će se nešto volšebno ipak dogoditi. Ili bar da će količina deklamacije možda nadoknaditi deficit smisla. No, kada se ovo 70-minutno sagleda iz optimističke perspektive ‒ da je za dirigovanje, čak i najuspešnije, dovoljna gola, spoljna forma ‒ ono je zapravo izvanredna prilika za egzibicije „mahača palicom s praktikabla".
S druge strane, utisak posle odslušane (deset minuta kraće) Sedme simfonije ostaje na neki način izvan naših osećajnih koordinata; ona je u dobroj meri privatna stvar kompozitora koji se svojim zvučnim kombinacijama uzbuđuje za sopstven račun. Tipična za jedan od glavnih pravaca germanskog pristupa umetnosti, ta muzika je istovremeno orijentalna (po lišenosti osećaja za vreme) i francuska, odnosno impresionistička (po psihološkom dejstvu). Ona svojim plazmodičnim formama i jednoličnim koloritom destruktivno deluje na koncentraciju, primoravajući slušaoca da konstantno pribira misli, vraćajući ga na slušanje muzike sa koje one uporno beže. No opet, optimistički sagledano ‒ Bruknerova muzika je scenska muzika za dramu čiju fabulu stvara slušalac-koautor u svojoj glavi.
Da li je za tog slušaoca korisno ovakvo „bildovanje" mašte?
Osnovna, ako ne i jedina istorijska vrednost Arnolda Šenberga leži u njegovom naporu da uspostavi pravila i obrasce za muziku dvadesetog veka, onda kada joj je, kao vojsci bez komandanta, pretilo rasulo izazvano nedostatkom predstave o sopstvenom smislu/cilju. Njegov iskaz da je „ona lepota koju nalazimo u tim strogim pravilima i obrascima upravo čežnja neproduktivnih" ispostavio se ispravnim.
U datom istorijskom trenutku legije nereproduktivnih sa svih krajeva sveta halapljivo su prihvatile ovaj Šenbergov „režim", ne bi li pronašli leka deficitu mašte.
Упутство
Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.
Број коментара 1
Пошаљи коментар