Priča o ljubavi Hrvatice i Srbina izgradila je „Tvrđavu“, seriju koja treba igrati na svakom ekranu u regiji

Vrijeme je olovno. Proljeće 1995. Dok u Beogradu pljušte krvave ovjere u sukobima isprepletenih velmoža vlasti, udbaških i mafijaških krugova, u oronuloj kninskoj bolnici glave zbijaju dvije ustrašene porodice, srpska i hrvatska. Bratoubilački ratovi oko njih bijesne već četvrtu godinu. Padalo je među njima i ružnih riječi, strah ne pita, pa su opet krpali šavove, mazali meleme, mezetili i jedni drugima popravljali kapije…

Ali sad su onako pribjegarski ranjeni i srca jedni drugima pumpaju, jer pitanje je života il’ smrti – ono najsvakodnevnije, rođeno iz čiste ljubavi. Mlada trudnica Darija na operacijskom je stolu, na kocki je i njen život i bebin. Sve je sretno ispalo.

Iznureni, prestrašeni od budućnosti i sretni, članovi srpske obitelji Baša i hrvatske Tolj okupljaju se u mjesnoj birtiji i muklo slave rođenje unuka. Nakon neprospavane noći, mladi otac Luka trči u bolnicu. Uleti u sobu. Nijem od ganuća.

Na krevetu je njegova Darija s novorođenčetom u naručju, sve njegovo, sav svijet. Ni ona ne izusti ni riječi, nego samo pušta osmijeh u svemir. Oboje se počinju smijati najraskošnijim osmjesima sreće i olakšanja. Veličanstveni mladi glumci Darija Vučko (Darija Tolj) i Ognjen Mićović (Luka Baša) bez i jedne riječi, samo usnama iskonske radosti, pričaju nam svu patnju koju su prošla njihova lica.

I vjerujem da bi bili u stanju ovako igrati cijeli život. U devetoj epizodi televizijske serije „Tvrđava“ (važno umjetničko i društveno ostvarenje u produkciji Radio-televizije Srbije upravo ulazi u finalni vikend) majstorski je sazdan cijeli genom serije. Kao što je majstorluk baš svaki bedem, svaka cigla ovog neimarstva.

Prvorazredna je činjenica da u 11 epizoda nema niti jednog kadra slabog mjesta (posljednje dvije epizode, koje su na programu u subotu i nedjelju na prvom kanalu RTS-a, imao sam priliku pogledati ranije) nego je baš svaka sekunda producirana, napisana, režirana, snimljena i nadasve odigrana – fascinantno! Vjerodostojno i iskreno do fizičkog osjećanja u nama, s druge strane ekrana.

I to sigurno nije bila laka misija. Tajna je u magijskom čojstvu kojim je serija stvarana, ne posrnuvši ni milimetra u neku jeftinu pamfletčinu koju bismo raskrinkali i zaboravili već nakon uvodne špice. Očigledno su „Tvrđavu” gradili ljudi za ljude o ljudima. I sačinili od „Tvrđave” atomsko sklonište, utočište svih onih nesavršenih sporednih ljudi kojima su moćničke fukare uništile živote.

Priča o ljubavi Hrvatice Darije i Srbina Luke, tinejdžerski rođena u Kninu u zlehudo proljeće 1990, ima naravno sve one šekspirijanske korijene o žilavosti nevine ljubavi u vremenu kancerogene mržnje. Ali lako se mogla izliti u tezičnu kloaku šupljih crno-bijelih karaktera. Ili nezgrapno trančiranje epa ispolitiziranog za dnevno krčmenje. Svim tim opasnostima mudro, nježno i strastveno se odupro redatelj Saša Hajduković.

Lucidno i suvereno vodeći žanr kojeg bismo mogli nazvati unutarnjim, duševnim epom. Naravno, epska arhitektonika pulsira u background-u i prisutna je u toj raspadajućoj antievoluciji 1990–1995, u mutiranju Jugoslavije na feudalne gramzive državice s nacionalnom histerijom kao omiljenim i najjeftinijim alatkama. Ali Hajduković taj ep vodi iznutra, kroz duše i utrobe ljudi.

Samurajski usredotočen na njihovu epiku, brutalna sazrijevanja iz dana u dan. Maestralan scenaristički materijal Mirka Stojkovića (kreator i showrunner) i Gorana Starčevića impregniran je dojmljivo oblikovanim slojevitim licima, filigranski vođen škrtim a značenjima bogatim dijalozima, garniran šutnjama i dimenzijama neizrečenog.

Dirljiva je i opsesivna žudnja scenarista i redatelja da do posljednjeg daha vode bitke za zrnca normalnog življenja, usprkos svijetu koji se demonizira i raspada. Jesu li pršuti sazreli, da li je janje reš-pečeno, ima li još rezervnih osigurača po kući, ako nema priskočit će komšija…

Da se komšiluk u vremenu vučjem ne pretvori u baksuzluk, da nacije ne požderu ljude, ta je mantra malih heroja opstanka najbolnija linija priče. Hajduković i kad prikazuje direktne scene ratnog kaosa, stilizira ih (moćna kamera Lazara Radića) na način Walter-a Hill-a, frapantno posvećen „pomaknutom” fokusu na duše i unutranji kozmos svojih junaka.

U tom naumu uspostavio je predivan odnos sa glumcima, vodi ih najsuptilnije moguće a oni uzvraćaju ikonama ljudskosti koje se ne zaboravljaju. Darija Vučko i Ognjen Mićović iznose na plećima svu žrtvovanu djecu, postižući impresivnu liniju brutalnog sazrijevanja. Antologijski je kvartet njihovih roditelja, Bašinih (Jovo Maksić i Nikolina Friganović) i Toljevih (Slađana Zrnić i Slaviša Čurović), uz pridruženog člana – Lukinog ujaka Momčila (Nikola Pejaković). I John Ford bi ih poželio u svojim „Plodovima gnjeva”.

U brigadama „Tvrđavskih” glumaca zaista nema ni jedne geste fejk umjeteonstva. Jovan Jovanović (Igor), Jana Bjelica (Jasna), Mladen Sovilj (Srđa), Miodrag Radonjić (Komandant), Ivana Velinović (Pumpika), Marko Todorović (Petar), Ivana Zečević (Sandra)… lavovski se bore u opsadi čovječnosti, zauvijek useljavajući u naša srca.

Bitke za ljubav osuđene su na predatore mržnje i pohlepe. Iz ciničnih poteza mastermind-ovskog trija Dilpara–Sredoje–Aleksandar (žestoko ih igraju Ljubomir Bandović, Predrag Miki Manojlović i Marko Mandić) vidljiva su sva ona međusobna dilanja tajnih službi i đubradi javne, na cijelom teritoriju krepajuće Jugoslavije.

Besramna trgovina droge, oružja i ljudskog mesa, bogato razvijena a histerično zamagljena ideološkim nacionalnim alibijima za rat. Ne smijem spojlat pa ne mogu prepričati kako završava dragocjena serija koja bi naprosto morala zaigrati na svakom ekranu našeg regiona. Biće u finalu puno gustih razornih emocija, suza i krvi do koljena.

Ono što smijem reći jeste da ljubav graditelja „Tvrđave” nipošto nije utopija nego armirani beton. Redatelj Saša Hajduković delikatni je i samozatajni detaljist i simbolist: Darija i Luka prvi bliski susret „alijenovske” vrste imaju šekspirijanski – na Kninskoj tvrđavi. Dok cover bend pjeva „Veče ne miriše na rakove i školjke, mesec je bleda fleka boje cimeta…” Shakespeare  bi bio zadovoljan.

*Tekst je preuzet sa portala telegram.hr.