Zapad nosi romantične haljine

Promocija jedne knjige prošle srede u Beču ima sve oznake kurioznog: Srbiji je događaj bio medijski (pre)interesantan, Austriji uopšte ne. Istovremeno, knjiga je predstavljena na prominentnom mestu, u Diplomatskoj akademiji, ali uz upadljivo odsustvo austrijskih političara i javnih ličnosti. U nelagodi i tišini, Beč je promovisao biografiju o Hašimu Tačiju "Nova država, moderni državnik", po sistemu ostalo nam, moramo ga ljuljati!

Bila je to interesantna diplomatska ljuljaška, u sali pored vrta koji gleda na elitnu carsku gimnaziju Terezijanum, dok zidovi isijavaju večernju vrelinu ranog letnjeg dana.

Čitalac će oprostiti na povremenoj patetici. Ona je direktna posledica bavljenja biografskim štivom o Tačiju koje potpisuju dva novinara britanskog Tajmsa, Rodžer Bojs i Suzi Džeger. Toliko romantike o ratu, diplomatskim klopkama, prevari, manipulaciji i krijumčarenju oružja deluje zarazno, tako da je svaki recenzent knjige u opasnosti da automatski nastavi u istom stilu.

Ali i tu je prva peripetija knjige "Nova država, moderni državnik", ona nema recenzenata! Verovatno postoje prikazi na albanskom jeziku, no na engleskom ili nemačkom nju niko nije predstavio kao knjigu. Ko god je spominje, kao "Amazon" na primer, čini to zato što je prodaje, ne zato što je čuva.

Podaci neophodni da bi se knjiga formalno predstavila nisu bez izvesne morbidne duhovitosti – tako se londonska izdavačka kuća zove "Bajtbek pablišing" (Biteback Publishing), nešto kao "Ujedeni uzvraća ugriz", što zajedno sa Tačijevim "nom de guerre" (ratnim imenom) "Zmija" nudi platformu za vickastu metaforiku.

U tekstu je rasuto i nekoliko rečenica koje demonstriraju s koliko cinizma su SAD i NATO ušli u projekt bombardovanja Srbije 1999. Na primer kad Madlen Olbrajt pred kraj pregovora u Rambujeu kaže "vreme je da se Milošević probudi i omiriše kafu". Ili uoči proglašenja kosovske samostalnosti 2008, kad jedan od američkih prokosovskih lobista Frenk Vizner Mlađi kaže za Tačija "Dobro se oprao" ("...he sure scrubbed up nice").

Mimo toga, knjiga nudi smrtno ozbljnu sliku Kosova kao "evropskog šampiona manjinskih prava", zemlje koja je u kratkom periodu prošla put od "izmučene kolonije do dinamične demokratije", sa kosovskim Albancima kao "najdemokratskijim narodom u istočnoj Evropi", "bastionom demokratije" i "blistavim primerom trijumfa zapadne diplomatije". Sve to napisano romantično-petparačkim stilom kojim se pišu brzi "ljubići" na ponudi u najbližoj trafici.

Paljenje hrišćanskih crkava po Kosovu je romansirano na sledeći način: "U hladnom martovskom danu 2004. Tačijev telefon je zazvonio. Bio je u Vašingtonu, ali je jednako tako mogao biti i u kafiću u centru Prištine. (...) Poziv ga je grubo preneo s reke Potomak na Ibar. Već je mesecima osećao da se nešto sprema: Bomba ispred Rugovine kuće, najava da bi Unmik počeo da hapsi veterane OVK pod otpužbom za ratne zločine, neredi u Mitrovici – šta to sve znači? (...) Dok je žurio prema aerodromu, misli su mu se rojile kroz glavu. On je razumeo bolje od ostalih da se većina veterana OVK oseća marginalizovano. (...) To mora biti srpska provokacija, kaže sebi Tači." (str. 145–148)

Tači u srpskim cipelama

To mora biti loša literatura, kad niko nije došao na promociju u Diplomatskoj akademiji.
To nije sasvim tačno. Došao je sam Tači. Došli su formalni prezentatori Albert Rohan i Vofgang Petrič kao kosovsko-albanski lobisti, došli su u istom svojstvu direktor Akademije Emil Briks i albanski premijer Edi Rama. U publici je najprominentnije ime bio Paul Lendvai, autor i nekadašnji dopisnik za Fajnenšel tajms.

U ostatku publike su uglavnom sedeli kosovska dijaspora i kosovske medijske ekipe. S njima i mala grupa srpskih studenata, koja je nakon izlaganja prezentatora u protestu napustila salu, uz pljesak i oduševljenje publike.

Ko sve nije došao? Nisu došli organizatori promocije, Verner Faslabend, direktor Austrijskog instituta za evropsku i bezbednosnu politiku, i Erhard Busek iz Instituta za Dunavski region i srednju Evropu. Nije došao niko od aktuelnih i neaktuelnih austrijskih političara. Nije došao niko od lokalnih medija, i nijedan austrijski medij nije izveštavao o događaju. Nije došao niko iz univerzitetske akademske zajednice. Nije došla čak ni autorka knjige Suzi Džeger, u poslednji trenutak je poslala izvinjenje.

Čitav pogon ugledne Diplomatske akademije je to veče radio naprazno u izolovanom prostoru kosovsko-albanske propagande, grozničavo se trudeći da medijsku tišinu pretvori u iluziju uspeha.

Četvorica prezentatora su mahom ponovljali atribute iz knjige (Kosovo kao najdinamičnija demokratija, najevropskija država, najliberalnije društvo, najzaštićenije manjine, i sl.), jedino je Briks smogao snage za originalni prodor: Hašim Tači nije samo kosovski Džordž Vašington, Vinston Čerčil, Ričard Nikson i Džeri Adams, već i Tomas Mor.

Briksa nije toliko zanimao istorijski Tomas Mor, šef vlade Henrija VIII, koga je kralj osudio na smrt kad mu je uskratio (moralnu) dozvolu da se razvede od Katarine Aragonske i oženi se Anom Bolen, već fiktivni karakter iz filma "Čovek za sva vremena" (Fred Zineman, 1966).

Tači je to, "čovek za sva vremena", kaže Briks. Adaptibilni heroj koji u vlastitoj žrtvi prevodi jedno ratno društvo u "najdinamičniju demokratiju" regiona. Političar koji o politici razmišlja "u srpskim cipelama", odnosno uvek sa idejom o dobrobiti srpske manjinske zajednice na Kosovu.

To bi bile činjenice, koje ponavljaju i prezentatori knjige i njeni autori, a kojih su svesni svi osim onih koji podležu "srpskoj paranoji" i "ruskom refleksu" i tako Zapadu ljubomorno uskraćuju doživljaj diplomatskog trijumfa.

Kako je Milošević ušetao u klopku

Ne treba imati iluzija – to da na promociju nije došao niko politički bitan, nije dobra stvar za Srbe. Nije ni za kosovske Albance.

Srbima je to poruka da se na Kosovu više ne radi o dobru i zlu, istini i laži, principima i vrednostima, standardima i pravima, već o tome da je Zapad spreman da ide do kraja u čuvanju iluzije kako je "samostalno Kosovo diplomatski uspeh i trijumf liberalne države" (Rohan i Petrič).

Albancima je to poruka da je knjiga neprijatno patetična hagiografija koja na objektivnoj strani previše demaskira amoralnu lakoću "Paks Amerikane" na prostoru Balkana. Ali nastavak je poruke, šta se tu može, Zapad je diplomatski dovoljno jak da može podneti jednu lošu knjigu i ostati na nogama – barem još neko vreme.

Pitanje Kosova nikad nije bilo pitanje ko je u pravu. Autori u to ime citiraju bivšeg američkog predsednika Bila Klintona, koji je 2013. rekao Tačiju, dok se ovaj trudio da dobije rusku podršku: "Rusija će priznati Kosovo samo ako postoji dogovor između Vašingtona i Moskve. SAD su jedina zemlja koja može uveriti Rusiju da dozvoli sukcesiju Kosova u UN – ne ti. Priznanje Kosova više nije pitanje dobra protiv zla, već deo šireg dijaloga između velikih sila." (str. 229)

Drugim rečima, Kosovo je drugi front američke konfrontacije s Rusijom; danas sasvim otvoreno, devedesetih godina vizionarski pretpostavljeno.

Ukratko, Srbi gube Kosovo, Zapad gubi moralnu igru oko Kosova, a Kosovo gubi strpljenje. Na tom mestu bi svaki režimski austrijski ili nemački novinar automatski dodao: "...takva situacija samo igra u korist Vladimira Putina." Ideja da je tu na delu logika "pa nemoj mu dodavati loptu ako ne želiš da zabije gol" medijskim rusofobima ne pada na pamet.

Gledano na taj način, i samo na taj, knjiga "New State, Modern Statement" je dobra knjiga. U njoj se tačno opisuje kako je srpsko vođstvo devedesetih uletelo u klopku Rambujea, slepo čak i za džinovske znakove ispisane na zidu. Kako je na kraju kod američkih lidera prevagnulo to da im je Milošević strašno išao na živce, dok im se Tači, onako, dopao, čak je šarmirao i Madlen Olbrajt, pa mu je u poslednji trenutak poklonila čuveni "aneks B" zbog koga su pregovori i propali.

Vidi se i kako su se Nemci i Francuzi dugo opirali bombardovanju Srbije. Kako su Rusi bili "full on board" (Petrič) sa zapadnim diplomatijama u Rambujeu. Kako je datum za samostalnost Kosova 2008. dogovaran na Menhetnu, u privatnom stanu (Frenk Vizner Junior) unutar "grupe američkih entuzijasta od poverenja". Vidi se i kako je Rambuje "morao da propadne, da bi NATO imao misiju".

Čita se i kako je Vizner nazvao Srbiju "Humpty-Dumpty" – to je debeljko iz Kerolove "Alise iza ogledala", koji padne sa zida i raspadne se, tako da "više niko ne sastavi Humpty-Dumpty together again"...

Ako zanemarimo humpty-dumpty metaforu, ostalo su sve stvari za koje današnji Beograd ne može ozbiljno okriviti nikog drugog osim svoje vlastite političke elite iz devedesetih godina. Svaki marginalizovani srpski politički analitičar, svaki otpušteni novinar je od početka devedesetih u užasu gledao kako se steže jedna internacionalna klopka za drugom oko Miloševića – i on bi svaki put ušetao ravno u nju.

Bojs/Džeger: "Tačijev problem kao glavnog kosovskog pregovarača u Rambujeu nije bio u tome da uveri Zapad, čak ni Rusiju tog trenutka, da je Milošević ratni zločinac, već naprotiv, da uveri Zapad kako su pripadnici OVK civilizovani amateri s potencijalom vladajuće klase, a ne banda gangstera."

OVK, civilizovani amateri s potencijalom vladalaca

A vidi ih danas, veterane OVK, sve uzorne demokrate! Vladajuća klasa u svakom pogledu, slično ratnim veteranima u Hrvatskoj.

Posle Rambujea, Zapad ima rastući problem sa legitimacijom svih svojih kasnijih akcija oko Kosova. Može se navesti niz diplomatskih, političkih i medijskih praktika kojima se osvežava narativ iz devedesetih o borbi dobra i zla na Balkanu (Beograd = loš; svi ostali = dobri).

Ova knjiga je deo tog šireg konteksta, publicistički pokušaj da se zalepi etička rupa u američkoj i evropskoj politici prema današnjoj Srbiji. Kosovo mora biti "apsolutni demokratski trijumf", jer ako nije, onda je Zapad počinio nedopustive zločine. Zato na Kosovu ne treba primetiti ništa što bi posmatrača dovelo na ideju da Kosovo nije apsolutni demokratski trijumf, već "failed state" na pravno gledano tuđoj teritoriji.

U to ime ova knjiga zagovara romantičarsko-patetični pogled na nekadašnju srpsku provinciju i čoveka "koji je tako vešto gurnuo NATO u rat protiv Srbije 1999" jer je "bolje od ikog drugog razumeo kako da eksploatiše bes za politički dobitak".

Dok s nežnošću posmatra "liberalno demokratsko društvo" samostalnog Kosova, Zapad se vraća u doba romantizma iz kog je devedesetih tako grubo isterao Srbiju.

Iza slatkorečivog romantizma knjige, povremeno blesnu zubi loše sakrivene politike dominacije – strah da će "Vladimir Putin pretvoriti Kosovo u zamrznuti konflikt i tako blokirati Zapad da osvoji prednosti nad Rusima" (str. 161).

A martovski nemiri iz 2004? Oni su bili presudni za dobijanje kosovske samostalnosti, tvrde autori. Tači ih (verovatno) nije organizovao, ali oni su bili u njegovu korist. To treba razumeti kao poruku da bi svaka druga velika gužva tog tipa radila u korist Prištine dokle god tamo sedi neko sa specijalizacijom da "žanje bes".

Bes naroda? Ne. Bes civilizovanih amatera s potencijalom vladajuće klase.

Број коментара 5

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 26. април 2024.
12° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво