Ne opraštam i ne zaboravljam zločine nad srpskim narodom, i to je u redu

Napisala sam i, u prethodnih mesec i po dana, ovde objavila tri teksta u kojima sam se bavila Drugim svetskim ratom, ali i sukobom koji je početkom devedesetih besneo u bivšoj Jugoslaviji. Pisala sam o sebi, svojoj porodici, narodu kojem pripadam. Kao i uvek kad se "potegnu" takve teme, bilo je reakcija, što privatnih što javnih, na portalu RTS-a i društvenim mrežama.

Zahvalna sam svima koji su mi pružili podršku, saosećanje i razumevanje, ali bilo je, naravno, i onih koji su kritikovali, koji stvari ne "vide" mojim očima. Iako je normalno da čoveka to pomalo zaboli, kad bolje razmislim, zahvalna sam i njima. Zašto?!

Zato što su me podstakli na razmišljanje o njihovim stavovima i preispitivanje sopstvenih, ali i na donošenje nekih zaključaka.

Kritike o kojima govorim mogle bi da se svedu na jednu rečenicu - Ne vredi živeti u prošlosti, valja gledati u budućnost, zaboraviti i oprostiti.

Iako sam svesna da od "čeprkanja" po starim ranama nema mnogo koristi, ipak sam, posle "mozganja" na ovu temu, sasvim jasno zaključila da ja ne pripadam onom delu društva koji tako misli, koji tako može! Jednostavno – to nisam ja i konačno nemam problem da to jasno i glasno kažem. Koliko god budućnost bila važna, i prošlost je deo naših života. Ko smo bez ličnog i kolektivnog sećanja, bez iskustava, ožiljaka i lekcija kojima nas uči prošlost?!

Iako možda nije hrišćanski, ljudski je, i da ne oprostiš i da ne zaboraviš. Legitimno, kao i ono drugo!

Na ličnoj ravni, nikad se nisam svetila onima koji su me povredili, niti imam želju za tim, ali teško (gotovo nikad) sam praštala i zaboravljala. Pamtim svaku nepravdu, bol, ljudsku zlobu i zavist koje su me povređivale. Nekako mi se čini da bih izdala sebe kad bih to zaboravila i oprostila. Dozvolila bih im da me ponovo rane.

Na onom višem, kolektivnom nivou, dugo sam se, međutim, preispitivala i pokušavala da "pobedim" sebe. Trudila sam se da se priklonim onom opštem, društveno prihvatljivom i nametanom mišljenju da se, zarad budućnosti, ne treba previše osvrtati na prošlost. Nije mi išlo, nisam ja taj "tip"!

Koliko god gledala napred, nisam mogla da zaboravim i oprostim – nepravde, ratove, a posebno zločine koji su činjeni nad narodom kojem pripadam... Nisam mogla, ali me je uvek zbog toga nekako "grizla" savest. A onda sam, pre nekoliko dana, sasvim slučajno, shvatila da čovek mora da se pomiri sam sa sobom.

Shvatila sam da nema ništa loše u tome što pamtiš i ne opraštaš zlo koje ti je učinjeno. Nećeš nužno postati lošiji čovek, nećeš biti ogorčen, nesrećan i "promašen". To mi je dokazao Arije Livne, nedavno preminuli specijalni predstavnik Svetskog jevrejskog kongresa za bivšu Jugoslaviju i senator Republike Srpske.

U intervjuu snimanom pre nekoliko godina, a koji sam sad prvi put videla, Livne otkriva svoju tragičnu porodičnu priču. Bogata i uspešna jevrejska porodica iz Novog Sada praktično je ugašena u Drugom svetskom ratu, a on je, kao mladić, spletom okolnosti preživeo, radeći u Borskom rudniku kao logoraš. Njegovu potresnu rečenicu – Posle rata, moja porodica nije više postojala – doživela sam posebno emotivno zato što sam se setila svoje porodične priče.

Nešto slično desilo se u tom ratu i nama, Srbima iz Hrvatske. Mnogo je porodica nestalo zauvek, a moja je jedva "preživela". Bliskih rođaka gotovo da i nemam i uvek sam žalila zbog toga.

Prepoznala sam tu tugu u očima i glasu ovog krepkog starca. Ali videla sam i čula i nešto drugo. Nešto što se uglavnom ne pominje, što svi izbegavaju. Livne jasno i glasno kaže da nije, neće i ne želi da oprosti dželatima. To se, kaže, ne zaboravlja i ne oprašta.
Te reči kao da su me probudile, razdrmale, ali i nekako ohrabrile!

Shvatila sam da ne mogu da oprostim zločine počinjene nad Srbima u Prvom svetskom ratu, bombardovanje i okupaciju u Drugom, genocid i zverstva NDH-a, sankcije tokom 90-ih, bombardovanje 1999. i zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Ne mogu da zaboravim decu pobijenu u Goraždevcu, žeteoce iz Starog Grackog... Ne mogu i neću!

I nema u tome baš nikakve želje za osvetom, mržnje, ostrašćenosti. Ne želim nikakvo zlo onima koji su ga činili. Iako možda ne izgleda tako na prvi pogled, verujem da su oni već kažnjeni i obeleženi onim što su uradili. Okrvavljene ruke vas kad-tad "stignu", ščepaju i ne daju da mirno spavate.

Na moj oprost ipak neka ne računaju!

Tu rešenost videla sam i u bistrim očima čoveka koji je, uprkos tragediji i nevoljama koje su ga pratile, poživeo gotovo sto godina! Nije zbog toga bio ni manje uspešan, ni nesrećan. Rekla bih čak da ga je to činilo tako jakim i svesnim, i sebe i sveta koji ga je okruživao! Srećno Arije! Verujem da si i tamo negde pronašao svoj put, ali i davno izgubljenu porodicu! Sigurna sam da su ti zahvalni što nisi zaboravio!!!

Број коментара 11

Пошаљи коментар
Види још

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

среда, 24. април 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво