Zlatne niti srpskog tekstila

Bogatstvo jednog španskog krojača, Amansija Ortege, veće je devet puta od celokupnih deviznih rezervi Srbije. A imperiju zasnovanu na jednom odevnom brendu počeo je da stvara u vreme koje mnogi nazivaju zlatnim dobom tekstila SFRJ.

Amansio Ortega je vlasnik "Zare", "Manga", "Ojsha", "Masima Dutija" i još nekoliko čuvenih svetskih brendova. Roditelji su mu bili toliko siromašni da je sa 14 godina morao da napusti školu i zaposli se u lokalnoj krojačnici kao šegrt.

(Emisiju "Oko magazin" možete pogledati na našoj strani Emisije

Već sa 16 počeo je da razmišlja o sopstvenom biznisu, uskoro postaje menadžer, sa 27 osniva kompaniju, a sa 40 i prvu prodavnicu "Zare".

Radomir Marković, poznatiji kao majstor Rade, samo godinu dana je mlađi od Ortege. Rođen je u malom Velikom Gradištu. Porodica mu je bila siromašna i počeo je baš kao i njegov španski kolega.

Već sa 14 je postao šegrt, sa 17 počeo sam da šije i vrlo brzo postao ugledan krojač u svom kraju. I tu se sličnosti završavaju, ako se izuzme to što su obojica ceo svoj život proveli sa tekstilom.

Zašto se Ortegina imovina procenjuje na nešto manje od 80 milijardi dolara, a majstor Rade i danas radi na mašini koju je polovnu kupio sa 19 godina radeći mukotrpno nekoliko meseci u Parizu?

Dok je Ortega razvijao preduzetnički duh, ispitivao tržište i postavio model poslovanja koji se izučava na fakultetima, majstor Rade je bio samo šraf u velikoj mašineriji tekstilne industrije koju je razvijala SFRJ. Fabrike su imale za cilj da uposle veliki broj niskokvalifikovanih radnika u ruralnim sredinama i odlično im je išlo.

Profesor Ekonomskog fakulteta Ljubodrag Savić podseća da je u SFRJ 1988. u tekstilnoj industriji radilo 500.000 radnika.

"To je bilo preko 15 odsto svih zaposlenih radnika. Tada je izvoz iznosio oko 15 odsto, oko milijardu dolara, tada se ulagalo u tekstilnu industriju oko 10 odsto ukupnog BDP-a, tada je tekstilna industrija bila prepoznata u svetu", napominje Savić.

Radnice u fabrikama tekstila čak su bile simbol razvoja feminističkog napretka u Jugoslaviji. Veliki broj žena konačno je dobio priliku da radi. "Prvi maj" Pirot, "Mura", "Beko", "Kluz", "Javor" Ivanjica, "Jumko" Vranje, "Niteks" Niš, "Planteks" Plandište su samo neke od velikih fabrika koje su zadovoljavale potrebe 80 odsto domaćeg tržišta.

"Ne samo to, nego smo mi imali i onaj sirovinski deo proizvodnje. Nismo mi izvozili samo gotovu konfekciju, nego smo izvozili i tešku konfekciju, posteljno rublje, tkanine, ali imali smo i onu primarnu proizvodnju, tkačnice. To je bila jedna vrlo kompletna moderna tekstilna industrija, o čemu najbolje govori podatak da je odnos između uvoza i izvoza bio takav da je 36 puta više izvoženo nego uvoženo", kaže profesor Savić.

"Kulski štofovi", "Paraćinka", "Viskoza" Loznica, "Leteks", "Krupanjka" nisu proizvodili sirovine samo za jugoslovenske fabrike, nego i za izvoz. Domaći proizvodi punili su police kako zemalja Istočnog, tako i Zapadnog bloka. Kupcima srednjih primanja i visokih zahteva za kvalitetom bilo je važno da na proizvodu piše made in Yugoslavia.

"Beko" je tako bio tražen u zemljama Skandinavije i Engleske, a popularni su bili proizvodi "Zelengore", "Prvog maja" iz Pirota, "Kluza".

"Najveći deo svojih proizvoda SFRJ je izvozila na rusko tržište, ali je dobar deo jugoslovenskih brendova bio prepoznat u vodećim zemljama Zapada", kaže profesor Savić. 

Sankcije i ratovi su velike tekstilne gigante i nekada moderne mašine učinili zauvek neupotrebljivim. Nedostatak strateškog razvoja i neuspele privatizacije kasnije su dovele do gašenja proizvodnje, stečaja i armije nezaposlenih u oblasti tekstila.

Fabrika "Moda" je 1986. dobila u Brnu prestižno zlatno priznanje za proizvode od kože. Danas je u kritičnom stanju. Kada je privatizovana, novi vlasnik nije imao nameru da se bavi tekstilom, nego je uložio u drugi biznis, a hale su potpuno zapuštene.

Slična situacija je i u ostalim fabrikama. Početkom devedesetih srećne su bile one koje su imale šansu da makar šiju za strance.

"To je početak kraja srpske tekstilne industrije. Izlazak iz teškoća poslednjih decenija 20. veka je bio u takozvanim doradnim, lon-poslovima. Te je jedna velika kompanija 'Kluz', koji je bio prvo vojna fabrika, pa jedna vrlo prepoznatljiva fabrika sa svojom konfekcijom, šila kroz 'Bos' iz Nemačke. Ali ti poslovi su bili privremenog karaktera, da se preživi neko vreme. Bukvalno se dobijalo sve iz Nemačke, od konca, od modela, materijala, i šilo se samo po narudžbini. Čak su Nemci imali i svoju kontrolu. Naša industrija se više nikada nije oporavila na način kakva je bila u bivšoj SFRJ", kaže profesor Savić.

Nije se oporavila, ali je i danas jedna od najjačih grana industrije. Što više govori o stanju u srpskoj privredi, nego u tekstilu. U Srbiji opstaju privatne firme koje su uspele da razviju svoje brendove, a zapošljavaju oko 30.400 ljudi. Zajedničko im je to da proizvode kvalitetnu robu, a različitim strategijama i ciljnim grupama dolaze do profita.

Direktor modne kuće "Modus" Milan Knežević objašnjava da oni šiju za profesorke, doktorke, žene koje imaju srednja primanja, ali koje verovatno nisu dobile platu za prošli mesec.

"Najgore je što žene koje su naša ciljna grupa u sećanju vrlo dobro znaju šta je dobro. U Srbiji ne mogu proći sintetičke tkanine, ne mogu proći loši krojevi, ne mogu proći loše dizajnirani odevni predmeti, što znači da mi moramo maksimalno podići lestvicu kao da je za Evropu, a prodavati kao da prodajemo u Indoneziji", ističe Knežević.

Predrag Pantović, direktor kompanije "P. S. fešn", kaže da ih od konkurencije odvajaju modeli koji nisu rađeni u velikim serijama.

"Tako da žene imaju izbor da izgledaju drugačije nego kada kupuju stvari u kompanijama koje šiju u milionima primeraka", napominje Pantović.

Tekstilna industrija je jedna od retkih grana privrede u kojoj su privrednici shvatili prednosti udruživanja. Shvatili su da jedino ujedinjeni u klastere mogu da pobede konkurenciju koja dolazi i sa Istoka i sa Zapada.

Direktor kompanije "Tifani" Aleksandar Radojičić ističe da uz pomoć klastera saznaju razne informacije koje im pomažu u poslovanju.

"Delimo informacije o dobavljačima, materijalima, pa čak i cenama. Morate tako da radite baš iz razloga jer nemamo primarnu industriju i jako je teško naći dobre i nove dobavljače i mnogo putujemo svi kako bismo bili bolji na ovom tržištu", dodaje Radojičić.

Predrag Pantović objašnjava da je to jedini način da opstanu.

"Nismo baš jednaki u ponudi i bolje da menjamo iskustva da bismo se bolje oduprli konkurenciji nego da se zatvorimo u sebe, i čuvamo svoja znanja, i čekamo da vuk spolja dođe i da nas pojede", smatra Pantović.

A tekstilni vuk dezen lako menja, ali prenisku cenu proizvodnje nikada. Zato se srpski tekstilci trude da ponude, ako ne jeftiniju, a onda makar kvalitetniju robu. Ali i to ide sve teže, jer iako u Srbiji postoje škole koje obučavaju tekstilne kadrove, i danas se cene samo učenici mariborske škole iz Titovog vremena.

Dragoljub Paunović, medelar u firmi "Tifani", nikako da ode u penziju.

"Sva sreća pa tih kadrova nema, tako da smo mi sa 63 godine i najmlađi i najbolji. Evo, ovaj naš gazda bez nas dvojice ovim ne bi mogao da se bavi. Mogao bi samo da šije lon-poslove. Bez modelara ne može da ima odevni predmet, ne može da postoji", kaže Paunović.

Njegov vremešni kolega Miladin Lužanin objašnjava da je njihov posao vrlo komplikovan i da mlađe kolege koje dolaze na praksu ne znaju mnogo.

I vlasnik firme "Modus" Milan Knežević ukazuje da je vrlo teško naći kvalitetne kadrove u Srbiji.

Prema njegovim rečima, jedino što sada znaju jeste da naprave skicu, a od skice do gotovog odevnog predmeta prođe se enorman broj problema.

"Prvo kako si zamislio detalj, je li on izvodljiv, kako ga uraditi na mašinama, kako će se ponašati u životu... Ne možete vi kreirati nešto, pa žena ne može da digne ruku u autobusu. I onda ne poznaju materijale, ne znaju da ne možete velike motive seći na male komade, pa dobijete jedan deo koji ni na šta ne liči. Oni nemaju estetiku, to što bi trebalo da bude suština njihovih znanja, oni to nemaju kao predmet. Ali crtaju li crtaju, ma Direr bi im pozavideo kakve su im to skice kad pogledate, kao žive", jada se Knežević.

Nisu samo loši kadrovi problem. Domaći tekstilci se žale na neravnopravan položaj u odnosu na strane ulagače, na previsoke doprinose radnicima, crno tržište, komplikovanu izvoznu proceduru.

"Preko granice nismo dovoljno brzi. Papirologija je velika i svaki izvoz van Srbije je velika gomila papira. Neko to treba da stvori, a to pravi dodatne troškove, pa od tog posla koji je zatvoren sa maloprodajnim objektom, ispumpava neke pare napolje, pa našu robu čini skupljom ili manje konkurentnom. Teško je igrati protiv evropskih brendova na njihovom tržištu ako vi plaćate carine", objašnjava Pantović.

Domaću tekstilnu robu poskupljuje i to što su domaći proizvođači tkanina u potpunosti uništeni, pa materijal mora da se uvozi. To ne samo da povisuje cenu proizvoda nego i otežava izvoz u zemlje EU.

"Veliki je to problem. Morate konstantno da putujete. Idete u Španiju, Italiju, Nemačku, Tursku, stalno u potrazi za novim materijalima, dobavljačima, težite boljem kvalitetu, to onda iziskuje dodatne troškove i veliki napor", objašnjava Radojičić.

Milan Knežević tvrdi i da je praktično nemoguće izvesti robu u zemlje EU.

"Da bismo mi izvezli u Evropu, 51 odsto vrednosti robe mora biti proizvedeno u našoj zemlji. Mi nemamo fabriku tkanina, a ako kupimo tkaninu u Kini pa hoćemo da izvezemo u Evropu, bili bismo jako konkurentni, ili učetvorostručili bismo izvoz u Evropu, ali Evropa ne da. Kaže ne, možete samo izvesti ono što proizvedete u svojoj zemlji", ukazuje Knežević.

Ipak, mnogi svetski brendovi uopšte nemaju proizvodnju u svojoj zemlji. Ona je u potpunosti izmeštena u Kinu i druge zemlje Dalekog istoka, gde dobijaju jeftinu radnu snagu i ne moraju da troše profit na zaštitu životne sredine. Tako dobijaju jeftine proizvode, kojima je teško parirati. Ali ni to nije održivo rešenje za većinu srpskih proizvođača.

Radojičić objašnjava da je prednost proizvodnje u Kini i na Istoku jeftina radna snaga, jeftini materijali, ali i da je veliki nedostatak kvalitet i to što nikada ne možete da izvršite kvalitetnu kontrolu proizvoda koje dobijete.

Mali proizvođači iz malih zemalja, sa malim profitima, ne mogu ni da pokrenu, a kamoli da kontrolišu proizvodnju na Dalekom istoku. Ukoliko bilo šta krene po zlu, niko ne može da im pomogne, pa su to rizici u koje se ne isplati upuštati.

Profesor Ljubodrag Savić objašnjava da Srbija mora pronaći mesto na svetskom tržištu.

"Ne možemo proizvoditi jeftinije od Kineza ili drugih zemalja koje imaju izuzetno nisku cenu rada, koje imaju različite olakšice od strane države i koje imaju državnu pomoć. Naši tekstilni proizvođači nemaju ništa od svega toga i više se orijentišu na neku proizvodnju gde nije najvažnija niska cena, nego kvalitet i to je u stvari tržišna pozicija u koju može da se uklopi današnja proizvodnja i ovakva kakva je srpska tekstilna industrija", napominje Savić.

Saveznici tekstilcima su jasno definisane ciljne grupe, manji broj sašivenih modela i kupci koji će radije kupiti nešto made in Serbia, nego made in China, jer se sećaju kvaliteta koji je nekada izlazio iz ove zemlje. Ali čini se da je zlatno doba tekstila nedostižna prošlost, posebno zato što proizvođači kažu da se država prema njima odnosi kao zla maćeha.

Milan Knežević tako očekuje da se država izbori sa crnom ekonomijom.

"Neka makar svako ko vrši promet ima papir da je to uvezeno, poreklo robe, da je on to od nekog zakonito kupio, ne može da drži 10.000 majica na tezgi a da nema nikakvog papira, a nas kažnjavaju kada nam jedna etiketa u transportu padne pa od 30 odevnih predmeta u prodavnici jedna etiketa padne, oni dođu i kažu – 40.000 kazna. A ovamo čovek drži dva miliona evra robe i niko ga ne pita otkud tebi to."

Ljubodrag Savić smatra da tekstilna industrija nikad ne može povratiti sjaj koji je imala, jer su se neke okolnosti na tržištu promenile.

"Ne bi smetalo kada bi država u oblasti ekonomske industrijske politike imala određene olakšice i prilikom proizvodnje i prilikom izvoza i prilikom uzimanja kredita sa nižim kamatnim stopama, a da li to država prepoznaje ili ne teško je oceniti, ali kako ja sad vidim kako se stvari odvijaju u tekstilnoj industriji, mislim da tekstilna industrija nema neku značajnu pomoć od starne države", navodi Savić.

Iako obojica dobri krojači, majstor Rade i majstor Ortega imaju potpuno različite sudbine. Rođeni su u isto vreme, ali stasavali su u različitim sistemima, Milan Knežević tvrdi da je Srbija imala "Zaru" pre "Zare".

"Mi smo imali 'Prvi maj' iz Pirota koji je radio za 'Bos', ljudi ne znaju da je bivša Jugoslavija samo u SAD izvozila devet milijardi dolara. Mi smo imali kadrove i tehnologije mnogo bolje od 'Zare'. Ortega je skraćivao u jednom butiku u gradu. Svi smo mi kretali niotkuda, niko nema spektakularan početak, pa ni 'Zara', ali 'Zara ima iza sebe ne samo viziju, nego i sistem koji ju je podržavao", smatra Knežević.

Majstor Rade i danas šije i misli da je ipak bilo lakše Ortegi da uspe.

"Mislim da je lakše u Španiji, bogatija zemlja, možeš da naplatiš, možeš sve. Ovde ne mogu kad vidim da ljudi nemaju. Kod nas ima mnogo bede. Mnogo bede. Jedan rajsferšlus da promenim, on košta 150 dinara, ja naplatim 150, a tu imam puno da radim", priča majstor Rade.

Sudbinu majstora Radeta je i španski pisac Sesar Antonio Molina opisao u svojoj priči. I njemu je bilo zanimljivo to što Rade želi da upozna Ortegu i pokloni mu svoj prvi krojački centimetar. Međutim, želja će mu se teško ispuniti pošto Ortega nikada nije dao intervju, živi povučeno i ne želi da priča o svom uspehu.

Šteta, jer sve priče o siromasima koji su se vrtoglavo obogatili interesantne su na svoj način, a sve propale fabrike u Srbiji liče jedna na drugu.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

недеља, 19. мај 2024.
19° C

Коментари

Re: Poreklo
Чије гене носе народи у региону
Imam novcic od 1 centa dole je vrednost ponudjena 6000 dinara
Ако пронађете ову новчаницу одмах идите код нумизматичара
Imam mali novcic 1 cent
Ако пронађете ову новчаницу одмах идите код нумизматичара
Косовски вез
Нематеријална културна баштина Србије – косовски вез
Prodajem
Ако пронађете ову новчаницу одмах идите код нумизматичара