Analogija: RTS kao Bi-Bi-Si
„Novinari nisu aktivisti i ne bi smeli da budu razglas neke političke opcije ili socijalnog pokreta“, smatra novinar Đorđe Vlajić. U specijalnom serijalu podkasta Analogija on govori o svojim iskustvima sa RTS-a i Bi-Bi-Sija. Promene koje su neophodne RTS-u nisu izvodljive preko noći, kaže Vlajić i dodaje: „Ne može se sad uzeti metla i očistiti metlom javni servis. Potrebno je vreme i jedno fino prosejavanje.“
„RTS je Bi-Bi-Si taman onoliko koliko je Srbija Velika Britanija.“ Ovako je nekadašnji direktor RTS-a Aleksandar Tijanić odgovarao na kritike upućene javnom servisu. O svojim iskustvima rada na oba javna servisa u podkastu Analogija govori novinar Đorđe Vlajić. Profesionalni put od Radio-televizije Beograd, preko RTS-a do povratka na Radio Beograd Vlajiću je omogućio da na sopstvenoj koži oseti dobre i loše strane oba javna servisa.
Kada urednik kontroliše novinara
Vlajić se priseća kako je početkom devedesetih pripremio tekst o privatizaciji i otišao u studio da ga snimi za Dnevnik. U studio je ušao jedan od novopostavljenih urednika, seo pored njega i počeo da kontroliše šta čita. „Ja sam ga izbacio napolje iz studija. I taj tekst, naravno, nije išao u program“, seća se Vlajić.
To je samo jedan od primera pritisaka kojima je, kako tvrdi, bio izložen nakon što je u avgustu 1991. podneo ostavku na uredničko mesto, jer nije želeo da ostankom podrži novu uređivačku politiku.
Sklanjali su mu priloge iz programa, etiketirali ga u redakciji, a na kraju je izgubio posao 1993. godine. Najtežu cenu, kaže, platila je ipak njegova porodica.
Vlajić opisuje potresan trenutak kada je zatekao devetogodišnjeg sina kako prestravljen drži telefonsku slušalicu, dok sluša pretnje upućene svom ocu. Tvrdi da je prepoznao glas jednog od kolega sa radija, a kasnije saznao da su takvi pozivi trajali nedeljama.
Institucionalna zaštita novinara, prema njegovom svedočenju, tada praktično nije postojala.
Urednik ili cenzor
Kako novinar uopšte može da zna kada je neka intervencija urednika opravdana, a kada je reč o cenzuri? Vlajić smatra da su u toj oceni presudne činjenice.
„Ako urednik počne da manipuliše činjenicama koje su unutra, koje su ispravne, i da bira koje će da pusti, a koje neće, to je cenzura.“
Kada je 1993. godine počeo da radi za Bi-Bi-Si, Vlajića je iznenadilo nešto što u svojoj dotadašnjoj karijeri, kako kaže, nije doživeo. Tokom boravka u londonskoj redakciji pripremio je tekst i ponudio ga uredniku da ga pregleda. „Mi ovde to ne radimo“, odgovorio mu je urednik.
Objasnio mu je da je samim tim što je dobio priliku da radi za Bi-Bi-Si stekao poverenje redakcije. Ako pogreši, biće upozoren. Ako nastavi da krši profesionalna pravila, saradnja može biti prekinuta.
Takvo poverenje nije značilo da pravila ne postoje, naprotiv. Vlajić kaže da se na Bi-Bi-Siju stalno održavaju različite obuke novinara, da postoje detaljne profesionalne smernice i sindikalni mehanizmi koji štite zaposlene. Navodi i primer kada njemu i kolegi Slobodanu Stuparu nisu dozvolili da izveštavaju sa ratišta jer nisu prošli obaveznu obuku za rad u opasnom okruženju.
Ipak, Vlajić konstatuje da ni britanski javni servis nije imun na političke pritiske i profesionalne propuste. „Bi-Bi-Si nije sveta krava“, kaže Vlajić i podseća na neke od najozbiljnijih afera u istoriji britanskog javnog servisa. Ono što, međutim, smatra da je veoma važno to je način na koji se greške utvrđuju, ispravljaju i koriste da se ne bi ponovile.
Novinar ili aktivista
U podkastu Analogija, Vlajić govori i o tome kako novinar može da razluči šta su njegovi stavovi od onog što je neophodno da izvesti kako bi zadovoljio javni interes. Na pitanje da li bi na javnom servisu smeo da podrži bilo koju političku opciju na ulici ili javno on odgovara:
„Ja smatram da novinari nisu aktivisti. Novinari ne bi smeli da budu razglas ili sredstvo komunikacije neke političke opcije ili nekog socijalnog pokreta. Novinarski posao ima jasna pravila – kodeks novinara Srbije.“
Vlajić podseća na definicije javnog interesa koje su upisane u zakon i kojih se treba pridržavati: „Postoje neka profesionalna i moralna pravila. Ovde je veliki problem što mi u suštini nemamo jasno definisan društveni sistem vrednosti. Taj nedefinisan vrednosni sistem otvara prostor za razne uloge koje ljudi preuzimaju, pa i novinari.“
Vlajić naglašava da se ne može biti glasnogovornik ili promoter neke političke ideje i novinar: „Može da se o tome argumentovano govori, može o tome da se izveštava, da se prave o tome emisije, ali novinar mora da ostane profesionalno neutralan. Onog časa kada on u ono što radi unese lične vrednosti koje odudaraju od definicije javnog interesa i profesionalnih vrednosti, onda on više nije novinar, nego propagandista.“
Klijentelizam kao pošast
Godine 2010. Aleksandar Tijanić pozvao je Đorđa Vlajića da se vrati na RTS, ovoga puta kao glavni i odgovorni urednik Prvog programa Radio Beograda. Posle svega što je doživeo devedesetih godina odluka, kaže, nije bila laka. Ipak, želeo je da karijeru završi na radiju, za koji tvrdi da je njegova prva profesionalna ljubav. Prihvatio je ponudu, ali je, kaže, postavio uslov: „Nema zvanja telefonom. To ne dolazi u obzir.“
Tijanić je, prema Vlajićevim rečima, tokom njegovog petogodišnjeg mandata dva puta zatražio određene ustupke, ali ih on nije prihvatio. Kaže da ga političari i poslovni ljudi nisu zvali da bi uticali na program, kao i da do njega nisu stizale pritužbe novinara da trpe takve pritiske.
Međutim, postojao je drugi problem koji ga je kao urednika posebno brinuo: „Ne autocenzura, nego klijentelizam. Jer to je, rekao bih, veća pošast od autocenzure.“
Vlajić objašnjava kako se dešava da novinari uspostavljaju različite interesne odnose sa ljudima o kojima izveštavaju i pokušavaju da te interese prenesu u program.
Govori i o okolnostima u kojima je okončan njegov mandat. Tvrdi da mu je tadašnji generalni direktor RTS-a Dragan Bujošević rekao da njegov ponovni izbor nije moguć zbog intervencije iz kabineta Aleksandra Vučića.
Pritisak ili ucena
Pritisci ne moraju uvek da podrazumevaju zahtev da se neka informacija prećuti ili da se određeni političar dovede u emisiju. Mogu da budu i finansijski. Vlajić je učestvovao u radnoj grupi za pripremu medijskih zakona i u podkastu Analogija objašnjava kako su izgledali pokušaji da se javnom servisu obezbedi stabilno finansiranje.
Jedan od predloga bio je da se visina takse poveže sa ekonomskim pokazateljem, kako njen iznos ne bi zavisio od političke odluke. Prema njegovom svedočenju, umesto predložene takse od 500 dinara, političkom odlukom utvrđen je znatno niži iznos, a ostatak novca obezbeđivan je iz budžeta. Vlajić smatra da je takva zavisnost otvorila mogućnost da vlast finansiranje koristi kao sredstvo pritiska.
Na pitanje da li je u Dnevniku moglo da se saopšti da neko ucenjuje javni servis da neće biti plata ako ne izveštava kako se očekuje, Vlajić odgovara da ne zna da li bi to promenilo odnos vlasti prema RTS-u.
Veruje, međutim, da bi onaj ko bi odlučio da takvu informaciju objavi trpeo ozbiljne posledice.
Ko štiti novinara
Vlajić smatra da je neophodno uspostaviti jasna profesionalna pravila i mehanizme koji obezbeđuju njihovu primenu. Jedan od njegovih predloga je da RTS ima sopstveni profesionalni kodeks, zasnovan na opštim novinarskim standardima, koji bi važio za sve učesnike u stvaranju programa. Ipak, ni najbolja pravila nisu dovoljna ako rukovodstvo nije spremno da ih primenjuje i štiti novinare koji se na njih pozivaju.
Zbog toga su važni i način izbora rukovodstva, stručnost i nezavisnost upravljačkih tela, kao i rad regulatornih institucija. Vlajić smatra da je potreban nezavisan i kompetentan REM, sposoban da obezbedi profesionalne kriterijume za izbor upravljačkih tela javnog servisa.
Vlajić podseća da odgovornost javnog servisa nije ograničena na poštovanje zakona i profesionalnog kodeksa. Javni servis mora da "razgovara" sa građanima. U vreme kada je bio glavni urednik Prvog programa Radio Beograda, svakog prvog ponedeljka u mesecu "mikrofon je bio otvoren" za slušaoce.
Glavni urednik je odgovarao na njihova pitanja, slušao primedbe i predloge. Ono što je bilo opravdano i izvodljivo prihvatao je, a za ostale zahteve davao je objašnjenja.
„Mora da postoji neprestana komunikacija javnog servisa sa auditorijumom, sa slušaocima, sa gledaocima, sa čitaocima portala“, kaže Vlajić.
Kritikuje dosadašnje javne rasprave o programu RTS-a, za koje smatra da su prečesto bile formalnost, umesto stvarne prilike da građani utiču na rad javnog servisa. Nije dovoljno da javni servis bude nezavisan samo od vlasti. Mora da bude i odgovoran građanima.
Sito za RTS, a ne metla
U javnosti se sve češće čuju zahtevi da se RTS ugasi. Vlajić smatra da bi to bilo pogrešno rešenje. Objašnjava da komercijalni mediji imaju pravo da biraju kojim delom javnog interesa će se baviti, vodeći računa i o ekonomskim interesima vlasnika.
Javni servis, za razliku od njih, ima obavezu da zadovoljava različite informativne, obrazovne, kulturne i druge potrebe celog društva, bez obzira na njihovu komercijalnu isplativost. Zato ga je, smatra, neophodno temeljno reformisati, a ne odustati od njegovog postojanja:
„Ne može se uzeti metla sad i očistiti metlom javni servis."
Promene, prema njegovom mišljenju, moraju da počnu od izbora nezavisnih i stručnih ljudi koji će upravljati javnim servisom, obezbediti poštovanje profesionalnih pravila i vratiti poverenje građana.
Na pitanje ima li nade da RTS postane takav javni servis, Vlajić odgovara: „Ima nade, naravno. Kako kažu, nada umire poslednja. Može se, ako se hoće.“ Ipak, dodaje da to ne zavisi samo od zaposlenih u RTS-u već i od društvenog okruženja u kojem javni servis radi.
Šta je potrebno da novinar može da objavi istinu, a da se ne plaši posledica? Ko treba da ga zaštiti i kako građani mogu da obezbede da javni servis radi u njihovom interesu? Ceo razgovor sa Đorđem Vlajićem pogledajte u novoj epizodi podkasta Analogija na Jutjubu. Serijal se nastavlja razgovorom sa profesorkom Snježanom Milivojević.