Kompozitor meseca – Karl Filip Emanuel Bah
Započinjemo ciklus koji tokom novembra posvećujemo Karlu Filipu Emanuelu Bahu, jednom od najznačajnijih kompozitora u protestantskoj Nemačkoj tokom druge polovine 18. veka, koji je bio cenjen i kao pedagog i kao kompozitor.
Rođen je 1714. godine i drugi je preživeli sin Johana Sebastijana Baha i njegove žene, Marije Barbare. Sa devet godina počeo je da pohađa Školu Svetog Tome, gde je njegov otac radio kao kantor. Karl Filip Emanuel Bah je prve muzičke poduke dobio upravo od svog oca, učeći orgulje i čembalo, a istoričari muzike smatraju da je verovatno pohađao i časove violine ili viole. Sa petnaest godina, počeo je da nastupa izvodeći dela svog oca, a za razliku od drugih mlađih kompozitora tog doba, retko je prepisivao dela drugih autora. Od početka četvrte decenije 18. veka, započeo je studije prava u Lajpcigu, a tada su nastala i njegova prva dela, uglavnom za instrumente sa dirkama ili kamerne kompozicije.
Muziku za instrumente sa dirkama, Karl Filip Emanuel Bah je komponovao bez prekida tokom celog života i ona zauzima centralno mesto u njegovom stvaralaštvu. Pretpostavlja se da je na samom početku prvo komponovao odvojene plesne stavove, marševe, menuete i poloneze, koje je potom naknadno spajao u cikluse. Kompovanje svita okupiralo je njegovu ranu stvaralačku fazu, premda nije usvojio princip svog oca, te je izbegavao standardne svitne stavove. Pored toga, kompozitor je pokazao sklonost ka stavovima nalik fantazijama, koji otkrivaju harmonsku smelost i visok nivo originalnosti u ranom stvaralaštvu Karla Filipa Emanuela Baha.
Pored kompozicija za instrumente sa dirkama, kamerna muzika bila je pogodan medij za eksperimentisanje ovog autora. Bahova najranija dela iz tridesetih godina 18. veka bila su značajna zbog originalnosti i raznovrsnosti, i u njima je, kao i u delima sa dirkama, upotrebio ogroman spektar tonaliteta. Ostvarenja, odnosno sonate za solo instrumente nije pisao tokom celog svog stvaralašva, dok su trija zauzimala centralno mesto njegove kamerne muzike, a krajem života se okrenuo i formi kvarteta.
Sve kompozicije za instrumente solo napisao je uz pratnju, osim jedne sonate za flautu u a molu bez pratnje, koju je, pretpostavlja se, komponovao za Fridriha Drugog. Ova dela, napisana su u standardnoj, trostavačnoj formi: počinju prvim, laganim stavom, nakon čega sledi alegro a završavaju se nekim plesnim stavom ili još jednim alegrom. Pretpostavlja se da su mu kao uzori poslužile sonate za flautu iz opusa broj 2 Pjetra Lokaletija.
Autorka Jelena Damjanović
Коментари