Tvrđava Kupinik - poslednja karika srpske srednjovekovne državnosti
Kupinovo. Selo u Sremu, onom Donjem, koji se naziva još i Svinjskim, što ga neopravdano čini manje otmenim od Gornjeg, kojem se kao malko klanja nadimkom Vinski. No, mnogi, ne samo meštani, smatraju Kupinovo najlepšim selom u celom Sremu. I zaista je teško ne složiti se sa tim ako se pogleda njegov portret: zagrljeno Savom, sa jedne, i Obedskom barom sa druge strane; uokvireno nasipima uz te vode (ili gredama, kako ih zove lokalno stanovništvo); zakićeno šumama i baštama; opeglano poljima i popločano ulicama i šorovima; načičkano – mada ne previše – kućama, kućercima i kolebama, plus – dve crkve i ostaci jedne srednjovekovne tvrđave.
I upravo ovo poslednje pomenuto dovodi nas do teme današnje „kojekuda" priče, koja sremsko selo Kupinovo uzvisuje do atributa koji vekovima stoji uz njegovo ime - poslednja prestonica srpskih srednjovekovnih vladara. U senci despotske crkve Svetog Luke iz 1456. godine, iza nekolikih zemljanih greda, obrasla močvarnim rastinjem Obedske bare, koja se povukla, ali je ostavila plodnu vlagu, stoje i dalje ostaci tvrđave Kupinik, kojom su sve do 1526. upravljali srpski despoti Lazarevići, Brankovići i Grgurevići.
Bezmalo pravilne kvadratne osnove, ne preterano velika, dimenzija 57 puta 52 metra, sa četiri kule na sastavima zidina i petom ulaznom, sve različitog oblika, Kupinik, kao i svaka tvrđava vremena u kom je podignuta, a to je - misli se - još kraj 13. ili početak 14. veka, sastojala se od grada i podgrađa, opasanih bedemima i vodenim šancem i bila je najjužniji grudobran hrišćanstva od invazije Turaka, ali i čuvar identiteta i kontinuiteta srpske državnosti gotovo sedam decenija posle pada Smedereva 1459, što se uobičajeno navodi kao kraj srpske srednjovekovne države.
Zašto o tome tako malo znamo? Taj i mnoge druge odgovore u velikoj priči o tvrđavi Kupinik, u razgovoru sa arheologom Petrom Odobašićem iz Kupinova zabeležile su Mirjana Nikić i Elizabeta Arsenović.
Коментари