Читај ми!

Žena često umišlja i izmišlja – zašto da verujemo da nije tražila

Ako ste se pitali zašto neka žena nije odmah prijavila svog muža, rođaka, učitelja, momka da ju je seksualno uznemiravao, tukao, silovao, ovih dana mogli ste da čujete na hiljade razloga za to. Žene u Srbiji na Tviteru pišu šta sve nisu prijavile. Bile su zastrašene, postiđene, plašile se da im niko neće verovati, da će ih okriviti, da će ih ubiti. Htele su da zaborave. Neke su bile deca, ali su znale da to što komšija, ujak, tata radi – ne sme da se dešava. Imamo li prava da budemo šokirani?

...jer sam imala devet godina, jer mi je bio ujak

...jer je bio moj otac i majka to ne bi preživela

...jer sam se plašila, jer bi me ubio

...jer mi niko ne bi verovao, jer je omiljen u društvu

...jer sam bila skrhana, jer sam htela da zaboravim

...jer me je bilo sramota

...jer je bio inspektor, jer mi je bio profesor, trener

...jer je govorio da me voli

...jer sam uspela da pobegnem

...jer bi moji roditelji umrli od tuge, jer bi ga tata ubio

Haštag "nisam prijavila" doneo je mnoštvo odgovora na pitanja koja kao iz puške ka ženi ispalimo čim se usudi da glasno kaže šta je preživela. Zašto je – ćutala, pristala, trpela?

Pod najezdom hrabrosti, Tviter su preplavile žene od kojih verovatno mnoge prvi put govore kako su se osećale kada su ih kinjili, dodirivali, kada su ih uhodili, napastvovali, kada su ih tukli, silovali. Mnoge su tada bile deca.

U ulozi zlostavljača, nasilnika, silovatelja našao se partner, ali i porodični prijatelj, komšija, ujak, teča, deda, pa i otac. Javnost je šokirana.

Iako je moguće da ima onih koji se u svom životu nikada nisu susreli sa nasiljem, o onome kroz šta žene prolaze se, makar poslednjih nekoliko godina, često priča. Zašto se onda sada iznenađujemo?

"Za sve ljude je strašno saznanje da mi živimo u svetu u kome neko može seksualno ili fizički da zlostavlja svoje dete, unuče, kumče... I razumljivo je kada ne veruju da je neko koga poznaju sposoban da učini tako nešto. Za nas koje pružamo pomoć i podršku je zastrašujuće kada odrasle osobe, čiji je zadatak da štite decu, ne veruju deci i njihovim majkama kada takve slučajeve prijave, već štite onoga ko je prijavljen", objašnjava Vanja Macanović iz Autonomnog ženskog centra.

Kad šamar vaspitava 

Alarmantno je i to što, pišući o tome da ih je parner zlostavljao, žene često navode da njegovo ponašanje nisu prepoznale kao nasilje – bilo da je reč o "jednom šamaru", ili o psihičkom maltretiranju, uhođenju, pretnjama, ucenama. Opravdanje se traži u ljubavi.

Na to, ističe Macanović, presudan uticaj imaju sredina i kontekst u kome odrastamo i živimo.

"Ako ste tokom odrastanja gledali kako vaš otac tuče majku, jer ima pravo da je vaspitava isto kao što vaspitava decu, onda jedan šamar za vas neće predstavljati nasilje. Ali ako ste odrasli u porodici u kojoj je postojao odnos poverenja i poštovanja među roditeljima i prema deci, onda će i povišen ton i uvreda za vas predstavljati nasilje", kaže Macanović.

Da batina nije iz raja izašla moramo učiti decu još od najranijeg uzrasta. Neophodno je da se s njima razgovara o tome šta je nasilje i da ih naučimo kako da ga prepoznaju. Pre svega psihičko zlostavljanje i kontrolu. 

"Ovo je posebno bitno za mlade devojke. U situacijama kada je partner preterano ljubomoran i posesivan, kada on određuje s kim i kako će se ona viđati, kada je zove nebrojeno puta dnevno, kada kontroliše njen telefon i druge prepiske, zna sve njene šifre i kontroliše sav novac koji imaju", ističe pravnica AŽC.

Lakše je prijaviti neznanca

Meni to ne može da se desi – velika je zabluda u ženskoj glavi.

"I kada veruju da to može da im se desi, uglavnom se pretpostavlja da može da im se desi od nepoznate osobe. Takvih slučajeva je najmanje, ali deluje da ih ima više jer su to često slučajevi koji budu prijavljeni i procesuirani", kaže Macanović.

Iako se pretpostavlja da je zlostavljač nepoznata osoba, prema onome što su žene sasule na Tviteru – često to bude poznanik, komšija, kolega s posla, šef.

"Upravo haštag 'nisam prijavila' pokazuje kolika je taman broj neprijavljenog nasilja, učinjenog od strane poznate osobe. Kada žene to dožive, one su u šoku, jer ne mogu da poveruju da neko može na takav način da zloupotrebi njihovo poverenje i odnos koji imaju", rekla je Macanović.

Žena često umišlja i izmišlja

Čini se da ne postoji mesto za koje možemo reći – žena je ovde sigurna. Ipak, i dalje im ne verujemo. Ne veruje policija, ne veruje porodica, ne veruje osoba od poverenja. Kada poželi da se poveri ili prijavi, izvesnije je da će čuti da je sve umislila, izmislila, da je to izazvala svojim ponašanjem, oblačenjem, nego da će dobiti podršku i pomoć.

"Ljudima je teško da poveruju da neko, iz čista mira, može da drugoj osobi nanese štetu ili povredu, a da ta druga osoba ništa nije učinila da 'isprovocira' takvo ponašanje te osobe. Ali i da jeste, mi nemamo kulturu u kojoj se uči da ne možete nekoga fizički povrediti, vređati i omalovažavati zbog toga što ta osoba ima drugačiji stav ili mišljenje", kaže Macanović.

Iako bi porodica i prijatelji trebalo da budu najveća podrška, iskustva pokazuju da žene često ne mogu da računaju na to.

"Bilo zato što smatraju da je sramota da žena prijavljuje supruga, bilo zato što smataju da je sramota da se žena razvodi", objasnila je Macanović.

Neprofesionalni profesionalci

U Srbiji se godišnje prijavi od 25.000 do 30.000 događaja nasilja u porodici i sličnih dela. To, ističe Macanović, ipak pokazuje da većina žrtava ima poverenje u institucije.

Međutim, haštag "nisam prijavila" pokazuje da je "taman broj" veliki. Sve one koje nasilje nisu prijavile – odlučile su se na to jer nisu imale poverenje u institucije, kažu u Autonomnom ženskom centru.

Paradoksalno, reklo bi se, budući da već godinama slušamo da će država zaštititi ženu, a da su policajci, tužioci, sudije, posebno obučavani za ovakve slučaje.

"Problem sa obukama u Srbiji je što su one često samo teorijske, a ne praktične, i što obuka ne obuhvata praktične savete i vežbe kako se razgovara sa žrtvom nasilja, ali i sa učiniocem. Drugi problem u primeni zakona je činjenica da nemaju svi profesionalci empatiju prema žrtvama, a mnogi su postavljeni da rade na tim slučajevima iako svi u instituciji znaju da se radi o osobama koje su i same nasilne, odnosno zastupaju svoj lični stav da je nasilje u porodici privatna stvar i da većina žena 'lažno' prijavljuje", kaže Macanović.

Odgovornost je, ističe, na onima koji institucijama rukovode.

"Ako stvarno žele da rade svoj posao u interesu građana, treba da sankcionišu one koji ne rade zakonito svoj posao i da unaprede postupanje svih stručnjaka u okviru institucije kojom rukovode", poručuje pravnica AŽC.

Ljaga na brak i porodicu

Na hiljade bolnih situacija i tvitova podrške nije moglo da prođe bez napada. Žrtvu optužuju da mrzi muški rod, da učestvuje u organizovanoj kampanji koja ima za cilj da baci ljagu na instituciju braka i porodicu.

"Srbija je i dalje zemlja u kojoj tradicionalne vrednosti u onom najgorem, patrijarhalnom obliku preovladavaju u društvu, i ovakvi komentari dolaze od onih koji zastupaju te vrednosti. Institucija braka u Srbiji je propisana kao ravnopravna zajednica žene i muškarca, a ne kao institucija u kojoj se žena smatra vlasništvom svog supruga i u kojoj ona može da radi samo ono što joj suprug dozvoli", kaže Vanja Macanović.

Da stvarno mrze muškarce – ove žene, ističe, ne bi imale problem da prijave nasilje.

"Žene žele ravnopravnost i poštovanje u vezi, a ne nasilje, pretnje i život u strahu", dodaje Macanović.

Zatvor bez rešetaka 

Koliko je onih koje žive u strahu možemo samo da pretpostavimo. Među korisnicama Tvitera, sigurno ima onih koje nisu objavile post sa svojim razlozima za #nisamprijavila. Sigurno ima i onih koje su tek sada shvatile da su bile žrtve.

Koliko je širom Srbije žena koje Tviter ne koriste – a ćute, trpe, pokušavaju da zaborave? 

"Mi znamo da je taman broj mnogo veći... Ali brojevi sami po sebi nisu bitni, koliko je bitno da žene pročitaju ispovesti drugih žena, da se povežu i da na taj način ojačaju. Takođe je bitno da kroz ovu razmenu iskustava nauče na koji način se nasilje prijavljuje i kako da se nose sa profesionalcima koji ne znaju ili ne žele da rade svoj posao", ističe Macanović.

Ono na čemu ovo društvo još mnogo mora da radi jesu, kako kaže - prevencija i prepoznavanje suptilnih oblika psihološkog nasilja, koji žrtve drže u "zatvoru bez rešetaka".

Da izlaz postoji moramo dokazati i ženi i onima koji se nad njom iživljavaju. Za početak – ako joj kažemo da joj verujemo, nasilnici neće više biti sigurni u to da će žena ćutati.

Dokle god žena mora da nam se pravda zašto nije prijavila, nasilnik će imati razlog više da bezbrižno ubija boga u njoj.

Muka je samo njena. Greh je i naš.

среда, 24. април 2024.
13° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво