Читај ми!

Nasilje nad muškarcima – nevidljivi problem Evrope

U Evropi se ne smanjuje broj žrtava nasilja nad ženama. Poslednji zvanični podaci iz 2019. pokazuju da su u Evropi svakog dana ubijene četiri žene, a veliki broj njih podvrgnut je nekoj vrsti fizičkog i psihičkog nasilja, proganjanja (stalking). Istovremeno, polako počinje da izlazi na površinu fenomen o kome se veoma retko govori – nasilju nad muškarcima.

Ciljevi za održivi razvoj Agende 2030 Ujedinjenih nacija merom 5.2 uključili su "eliminaciju svih vrsta nasilja prema ženama u javnom i privatnom životu, uključujući i seksualnu trgovinu i sve druge vrste iskorišćavanja", a da pritom nisu pomenuti muškarci kao žrtve.

Bez obzira na to, samo podaci Istata (Zavod za statistiku) u Italiji iz 2018. godine pokazuju da je, u periodu 2015–2016, 3.754.000 muškaraca bilo žrtva nasilja (ukupno 18,8 odsto). Taj broj je manji nego kada je o ženama reč, ali je problem na koji svakako treba obratiti pažnju.

Žrtava seksualnog nasilja među muškarcima mlađim od 18 godina bilo je 435.000, dakle dva odsto. Taj broj je, moguće, mnogo veći jer muškarci iz ponosa, a i zato što misle da im se neće verovati, ne prijavljuju nasilje. Oni čak ne žele ni da govore o tome zbog sramote, predrasuda, tabua, stereotipa.

Pre nekoliko godina je u Kataniji nastala organizacija AVU (Udruženje za borbu protiv nasilja nad muškarcima) koju je osnovalo dvoje advokata dok je 2013. nastala Ankyra, udruženje koje daje podršku supruzima, momcima, očevima koji su žrtve nasilja.

Muškarci su žrtve i žena i drugih muškaraca. Naime, istraživanje "Strausa" je još pre deset godina pokazalo da je nasilje žena nad muškarcima više indirektno, psihološko, da one izoluju partnera od društvenog života, dok je nasilje muškaraca nad drugim muškarcima više fizičkog karaktera.

Nasilje nad muškarcima u porodičnom krugu

Istraživanje Univerziteta u Cirihu (ZHAW) pokazalo je kako je u velikom porastu nasilje nad muškarcima u porodičnom okruženju, naročito tokom pandemije i nakon nje.

Ovaj fenomen je posebno uočen među mladim parovima ispod 36 godina, objasnio je autor istraživanja Dirk Bejer, ali se širi i na one drugih godišta. Osam procenata muškaraca reklo da ih je partnerka napadala i fizički, što je za 50 odsto više nego što su pokazala istraživanja iz 2018. godine.

Bejer takođe dodaje da ga to ne iznenađuje. Oni koji rade u sektoru koji se bavi nasiljem uviđaju da su, naročito tokom pandemije, očevi i bračni supružnici bili ti koji su tražili pomoć, jer nisu znali kome da se obrate s obzirom na sramotu koju su osećali, jer je nešto takvo i dalje tabu u današnjem društvu u kome se žena i dalje smatra slabijim polom, te je nezamislivo da može da bude agresivna prema muškarcu.

Ipak, muškarci trpe različite forme nasilja: verbalno nasilje, proganjanje, fizičku agresiju. Po istraživanju Univerziteta u Sijeni, više od polovine ispitanika je trpelo guranje, grebanje, čupanje kose, bilo pogođeno teškim predmetima, udarima struje, doživelo da im prste priklešte vratima ili je doživelo seksualno nasilje.

Još jedna forma nasilja nad muškarcima je nasilje u okviru porodice: sve je više muškaraca koji prijavljuju nasilje počinjeno na razne načine.

I Svetska zdravstvena organizacija je definisala porodično nasilje kao nasilje izvršeno nad partnerom, bez obzira na pol počinioca. Povećanje porodičnog nasilja nad muškarcima je jedan od kolateralnih efekata izolacije za vreme pandemije, ne samo u Italiji.

U Nemačkoj je 2020. godine pomoć zatražilo više od 2.000 ljudi. Jedno istraživanje u toj zemlji pokazalo je da je svaki deseti muškarac bio žrtva fizičkog nasilja, dok je jedan od četiri muškarca žrtva psihološkog nasilja za šta je odgovoran partner.

Nasilje nad muškarcima je mnogo rašireniji fenomen nego što se misli, i potrebno je obratiti pažnju na ovu pojavu i tretirati je kao i svako drugo nasilje. Vilijama Pecula je bivša devojka polila kiselinom i zauvek mu uništila lice. A on nije jedina žrtva te vrste nasilja (polivanja kiselinom) u Italiji, koje je počinila bivša partnerka.

Istraživanja tokom godina

Podataka o nasilju nad muškarcima je malo. Podaci Vikipedije pokazuju da je još pre deset godina (2012), docent forenzičke medicine Paskvale G. Makri uradio istraživanje koje je uključilo 1.058 muškaraca između 18 i 70 godina koji su u telefonskom intervjuu izjavili da su bili žrtve nasilja od žena. Njih 24,3 odsto doživelo je fizičko maltretiranje, 18,7 odsto seksualno maltretiranje, 29,7 odsto psihološko nasilje a 12,3 odsto proganjanje.

Godine 2015, istraživanje Evropske unije pod nazivom Daphne III među mladima između 14 i 17 godina pokazalo je da je 9–25 odsto mladića bilo žrtva seksualnog nasilja.

IPV (Intimate Partner Violence) podrazumeva seriju agresivnog ponašanja koje uključuje fizičke povrede, psihološko maltretiranje, seksualno nasilje, društvenu izolaciju, pretnje, proganjanje, čime se pokušava preuzeti kontrola nad drugom osobom.

I mada je i dalje malo istraživanja na ovu temu, nacionalna institucija koja se bavi porodičnim nasiljem u Italiji, analizirajući samo podatke iz Verone pokazala je da je nasilje trpelo 64,8 odsto žena i 33,9 odsto muškaraca. U 30 odsto slučajeva nasilje je bilo recipročno. Nažalost, muškarcima je teško i da sebi priznaju da su žrtve IPV-ja i ostaju u nasilnoj vezi iz raznih razloga: strah da će ih žena udaljiti od dece jer je to i jedna od njihovih najčešćih pretnji.

Sociolog Suzan Stajnmec je još 1978. godine ovaj fenomen nazvala Bettered Husband Syndrome, ukazujući na muškarce koji su žrtve ekonomskog, fizičkog i psihološkog nasilja za šta je odgovorna supruga ili partnerka.

Žene se služe raznim psihološkim iznuđivanjima, poput lažnih optužni da je suprug maltretirao decu ne bi li na taj način dobile starateljstvo nad njima koje će isključiti oca.

Jedno američko istraživanje (Hines) a koje prenosi Udruženje Ankyra, pokazuje da je pretnja supruge da će odvesti dete iskorišćena u 67,3 odsto slučajeva nasilja nad muškarcima. U tom slučaju deca su instrumentalizovana da bi se zaplašio i povredio partner. Mnoge takve supruge pate od Medejinog (Medea syndrome) ili Minhauzenovog sindroma (Munchausen syndrome).

Medejin sindrom

Žene koje pokušavaju da otrgnu oca iz života zajedničkog deteta sa namerom da imaju potpunu kontrolu nad detetom imaju često psihopatološko objašnjenje. Može da eskalira u ubistvo partnera, budući da tako uklanja prepreke u ostvarivanju potpune kontrole nad detetom.

Minhauzenov sindrom

Osobe koje boluju od ovog sindroma često se prave da su bolesne, ne bi li na taj način izazvale empatiju i pažnju ljudi oko sebe, i to vrlo često preko deteta. Majka pruža preteranu pažnju i brigu, tj. izmišlja simptome koje deca nemaju ili im one same prouzrokuju povrede i rane dajući im toksične materije ili ih na drugi način podvrgavajući intervencijama koje im škode.

Po objašnjenju Meadowe, bolest deteta (u ovom slučaju nepostojeća) ujedinjuje partnere na štetu deteta. Ovaj sindrom je najčešći kod žena koje nisu klasifikovane kao psihijatrijski slučajevi već kao osobe koje imaju poremećaj ličnosti.

Na ovaj način žene skreću pažnju na sebe, na "bolesno" dete, želeći da na taj način dobiju nešto, najčešće pažnju koja im nedostaje.

Muškarci ne prijavljuju nasilje

Najveći problem je što muškarci ne prijavljuju nasilje. Patrijarhalno vaspitanje dovodi do začaranog kruga: što manje muškarci prijavljuju problem, sve više se društvo udaljava od ovog fenomena i ne obraća pažnju na njega.

Ne tako retko, dešava se da muškarci nisu shvaćeni ozbiljno (Tuče te žena?! Ma zaista?!) jer su i oni žrtve patrijarhalnog sistema koji i dovodi do ubistava žena (feminicida).

Važno je naglasiti da borba protiv nasilja nad muškarcima i ona protiv nasilja nad ženama nisu konkurencija jedna drugoj. Iznošenje na površinu nasilja nad muškarcima ne negira postojanje vrlo ozbiljnog problema nasilja nad ženama. Ipak, reč je o dva fenomena koji se razlikuju i potrebno im je pristupiti na drugačiji način.

Često se mogu čuti optužbe da se pokreti žena koje se bore protiv nasilja ne bave i muškarcima žrtvama nasilja. Ipak, bitno je shvatiti da je normalno što se žene bune i bore protiv onoga što im se dešava, što to javno iskazuju, što ne znači da i muškarci ne mogu da se bore za svoja prava. Potrebno je ostvariti saradnju koja će dovesti do zajedničkog cilja, a ne takmičiti se u nepostojećoj trci ko pati više i ko je veća žrtva.

Slučaj Amber Herd i Džonija Depa

Kao i svaki događaj koji doživi svetsku popularnost, suđenje čiji su protagonisti bili glumci Amber Herd i Džoni Dep podelilo je javnost da navija za jednu ili za drugu stranu: za Depa jer je "nemoguće je da bude nasilan", ili za Amber jer je "nemoguće da muškarca tuče žena, a da on to trpi".

Međutim, nasilje nije samo fizičko. Psihološko nasilje je podmuklo i može biti još strašnije, jer je žrtvi teško da ga primeti i prizna.

I nasilje nad muškarcima postoji, ali je manje uočljivo – oni se smatraju jačim polom, manje "osetljivim" i "ranjivim" i društvu je teško da ih zamisle kao žrtve.

U slučaju Amber i Džonija, ona je izgubila spor jer je lažno optužila Depa za nasilje, što svakako ne pomaže kredibilitetu žena koje će u budućnosti potražiti pomoć jer su, zaista, žrtve nasilja.

среда, 01. мај 2024.
17° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво