Dejan Stanković za RTS o reprezentaciji, Svetskom prvenstvu, Uefi...

Legenda srpskog fudbala i rekorder reprezentacije po broju nastupa u državnom timu za Radio-televiziju Srbije govori o utakmici koju smatra najsrećnijom u karijeri, onoj koju bi "voleo da izbriše", Mladenu Krstajiću, funkciji u Uefi. Ko je "kriv" što je ispisao fudbalsku istoriju u Interu, šta je naučio od Morinja, a šta će on učiti decu u svom fudbalskom kampu...

Rekorder ste reprezentacije sa 103 utakmice. Tri puta ste bili na SP i jednom na Evropskom prvenstvu. Da li biste dali 50 utakmica, da imate 50 manje, a da je iza vas sa reprezentacijom ostao uspeh koji ste, na primer, postizali u klupskom fudbalu?

"Dao bih svih sto. Samo bih debi zadržao, a ostalo bih dao samo da smo mogli više da uradimo. Igrao sam tri SP, negde smo imali lošu sreću, negde smo loše igrali. U fudbalskoj karijeri, možda bih jednu utakmicu ponovio, a to je utakmica protiv Australije 2010. godine na Mundijalu. Mislim da smo tu dominirali, ali nismo imali sreće na tom prvenstvu."

Kada smo kod reprezentacije, vi ste bili i prvi kapiten reprezentacije pod imenom Srbija. Kakva su vaša očekivanja od SP u junu i julu?

"Svetsko prvenstvo samo po sebi je jako teško. Ima mnogo pritiska i odgovornosti. Svaki protivnik može da te iznenadi i to uopšte nije lako. Mi igramo polufinale sa Kostarikom, finale sa Švajcarskom. Da skratimo sami sebi muke i da se nekako koncentrišemo. Nema bez te dve utakmice ništa. To treba da nam bude fokus, sigurno ne treba da čekamo utakicu protiv Brazila i tu da probamo da pravimo neke bodove. Mislim da su prva i druga utakmica najvažnije za naš prolaz i nastavak takmičenja."

Šta može Krstajić kao novi selektor i imate li savet za njega?

"Mladen zna, ima ogromno iskustvo. Delili smo svlačionicu dugo godina. Zna i on sam koliki je pritisak, šta njega čeka, šta čeka celu grupu momaka i ceo Fudbalski savez Srbije. Zna on šta treba da radi. Treba biti mirne glave, biti uveren u sebe, samim tim preneti na momke samopouzdanje."

Skoro ste bili u konkurenciji da uđete u Interovu kuću slavnih. Zajedno sa Zengom, Mateusom, Ronaldom. Koliko je značajno to priznanje za vas kao sportistu?

"Ja sam počastvovan samim tim što sam ušao u poslednji krug tog nekog navijačkog glasanja. Moja prognoza je bila Ronaldo, Zenga i Macola. Jer staviti me u isti krug, pored Macolinog imena, za mene je to već bila pobeda. Bitno je šta si ti ostavio za taj klub gde si igrao i šta si ostavio u srcu navijača. Biće još tih izbora za Kuću slavnih, pa i ako ne uđem, ja znam šta sam dao i kakav odnos imam sa navijačima."

Kako je sve počelo? Radnički iz Nove Pazove, Zemun pa Teleoptik. Da li je istina da su vam u Zemunu, još kao klincu, rekli da niste baš talentovani?

"Ne znam sad, da li na sreću ili na nesreću, ali da. Rekli su, da ne pričam o imenima. Počeo sam u Novoj Pazovi, kao klinac sam odigrao par utakmica, posle toga Zemun, gde nisam prošao probu, pa Teleoptik. U tom klubu sam bio godinu dana kod Dragana Šipke, onda sam prešao u petliće Crvene zvezde kod Tome Milićevića, narednih sedam-osam godina do prvog tima, u koji sam ušao sa samo 16 godina. Bili su to fenomenalni i nezaboravni dani."

Svoj prvi gol u crveno-belom dresu postigli ste 1995. godine protiv Budućnosti iz Podgorice. Oborili ste rekord Dragana Džajića, koji je do tada bio najmlađi strelac u klupskoj istoriji.

"Ne može se Dragan Džajić nikada prestići. Dragan Džajić ostaje Zvezdina legenda, 'Zvezdina zvezda'. Fenomenalan igrač, neko ko je bio pionir u stvaranju evropske Zvezde. Samim tim biti pored njegovog i drugih imena je velika čast."

Najmlađi ste Zvezdin prvotimac. Mnogi su vas nazivali čudom od deteta. I japanski novinari su vas tada snimali kao čudo od deteta. Da li ste to i opravdali na meču protiv Kajzerslauterna u Beogradu kada ste postigli dva gola?

"Ogromna prekretnica. Sedam dana pre toga u Kajzerslauternu sam napunio 17 godina. To je bio revanš, gde sam počeo sa klupe. Ali čuda se dešavaju. Dao sam taj gol, posle u produžecima još jedan i to je bila velika prekretnica u mojoj karijeri."

Vaša godina za pamćenje je 1998. Postali ste deo tima snova Lacija, sa samo 20 godina.

"Sa nepunih 20 sam prešao. I ne samo prešao, već na moje veliko zadovoljstvo i igrao. Igrao sam sa neverovatnim imenima, sa neverovatnim igračima, u jednom klubu koji je rastao iz dana u dan. Ja smatram da smo i malo osvojili koliko smo bili dobri. Zahvalan sam predsedniku Kranjotiju na poverenju. Pamtim kad je rekao: 'Eto, potrošio sam tolike pare za nekog klinca koga uživo nisam ni video.' Posle toga je ostalo da se sam trudiš, da radiš, da poštuješ pre svega sebe i protivnika, trenere, kolege, jer se svaki rad isplati."

Uz vas je tada bio Siniša Mihajlović, kao zemljak i kao autoritet. Koliko vam je to pomoglo kao mladiću koji se obreo u tada najjačoj ligi na svetu, Seriji A?

"Siniša me je prihvatio, zaštitio, prijatelji smo, savetovao me je, objasnio kako funkcioniše Serija A, kako funkcioniše život u Italiji i život uopšte, jer on je stariji od mene deset godina. On je kum mojih sinova. Neko ko ih je krstio, u kome uvek vidim iskrenog prijatelja. Nikad jači karakter nisam upoznao, nego karakter Siniše Mihajlovića."

Posle pet i po godina u Laciju, i borbe mnogih da vas dovedu u svoj klub, prelazite u Inter.

"Malo sam se posavetovao i sa Sinišom i sa Mančinijem, koji mi je tada bio trener. Sećam se Mančinijevih reči: 'Mali, idi u Inter, jer tamo možeš da napišeš istoriju fudbala.' Eto, obistinilo se. Hvala mu na lepom savetu. Devet i po godina, od 2004. do 2012. godine, ispisao sam istoriju Intera."

Pre osam godina, 22. maja, slavila je Italija, ali je slavila i Srbija. Poneli ste pehar za najbolji evropski fudbalski klub ogrnuti srpskom zastavom. Postali ste prvaci Lige šampiona. Da li je to i dalje najsrećniji trenutak u vašoj karijeri?

"U toj ekipi dosta je bilo igrača koji su već imali preko 30 godina. To nam je bio, ne poslednji voz, već smo na stajanju bili. Kraj. Za mnoge igrače, nas deset ili dvanaest, to je bila poslednja šansa. Dali smo sve od sebe, vođeni Žozeom Morinjom. Bili smo iskusni, rešavali smo sve unutar svlačionice, bez spoljnih faktora. Tako je došlo to finale protiv Bajerna. To je vrh klupskog fudbala, to je vrh karijere. To je 13 utakmica, nikad težih. Mora mnogo toga da se poklopi. Mozaik da se sklopi. Jeste, to je najsrećniji dan, time si zaokružio svoju karijeru."

Dok je Morinjo rukovodio Interom, vi ste rukovodili sredinom terena. Sada u Mančesteru to radi Nemanja Matić. Zna se da Morinjo poštuje igrače iz Srbije i vi ste u prijateljskom odnosu sa njim. Kakvo je vaše sećanje na saradnju?

"Mi smo sada prijatelji. Čujemo se. Pokušava sada da stvori jedan dobar tim. Samo dovođenje Nemanje Matića u ekipu i davanje tolike odgovornosti, iz toga se vidi kakvo poštovanje ima prema igračima koji su spremni da se žrtvuju za njega. Tako je bilo kod nas u Interu i to se prepoznaje i po nekim igračima u Mančester junajtedu. Treba mu verovati, treba ga slediti, jer on je neko ko može da ti dâ to za čim žudiš, ko može da ti donese trofeje."

Ko je najkompletniji igrač sa kojim ste delili svlačionicu i teren?

"Hvala bogu da sam imao dugu karijeru i da sam igrao sa odličnim igračima, kao što su Zlatan Ibrahimović, Adrijano, Mota, Vesli Snajder... Ne mogu da navedem sve. Nemanja Vidić, sa kojim sam igrao u reprezentaciji, najbolji je defanzivac kog znam, koji se rodio u poslednjih 20 godina u Evropi i na svetu. Dijego Forlan je igrač koji je za mene bio igrač plave krvi. Žao mi je što nije došao više do izražaja."

Vi ste se 2013. godine oprostili od fudbala, kao igrač. Ipak, ostali ste u fudbalu, ali u kancelariji kao savetnik predsednika Uefe Čeferina. Da li vas u budućnosti možemo videti pored terena kao trenera?

"Ne. Za sada ne, iskreno. Za sada radim na razvoju fudbala u Uefi. Spremanje mladih reprezentacija kojima treba pomoć, program rada, edukacija, da bismo ih spremili da posle 16. godine mogu da uđu u takmičenja, da bi znali šta ih čeka, a ne kao mene da ih iznenadi himna kada sam sa 16 debitovao protiv Italije, hteo sam da pobegnem u svlačionicu. Zato oni, pre nego što krenu u kvalifikacije za Evropsko prvenstvo, imaju sigurno dvadesetak utakmica. To je neki posao kojim se bavim poslednjih 14 meseci. Putujem dosta, zadovoljan sam, lepo je raditi sa decom."

Da se vratimo na taj trenutak kada ste čuli himnu Srbije i kada ste hteli da pobegnete u svlačionicu...

"Novi Beograd. Generacija '78. Prva prava zvanična utakmica u reprezentaciji, protiv Italije. Kada je zasvirala himna, došlo mi je da pobegnem u svlačionicu. Pobedili smo Italijane sa 2:1, a ispostavilo se da je iz te generacije, i naše i njihove, izašlo dosta pravih igrača."

Vaš fudbalski kamp na Zlatiboru počinje sa radom. Šta je potrebno, kakav rad, da neki novi klinci sutra budu, na primer, Dejan Stanković, Vidić, Ivanović i drugi?

"Rad u Uefi sa decom tera me da iste principe prenesem i u Srbiju. Probaću da prenesem svoje iskustvo. Klincima i klincezama želim da dočaram kako je sedam dana živeti kao profesionalni sportista. Šta je potrebno da se radi da bi došao do uspeha, da naučiš da poštuješ svakoga, da znaš sve o fer-pleju, da znaš sve o ishrani. Da radiš sa pravim ljudima, sa edukatorima, da uživaš. Najveća zahvalnost će mi biti kada posle sedam dana izađe grupa i da svi budu nasmejani. Biće tu mojih bivših saigrača, trenera. Naučiće koliko nije lako, a koliko je sve zabavno."

Ne volite mnogo da pričate o svom humanitarnom radu, ali jeste veliki humanitarac. Da li je možda to i neka vrsta obaveze kada je reč o našim uspešnim sportistima?

"Jaka reč je obaveza. To je ono kako se osećaš. Ne bih imao šta da komentarišem u vezi sa tim, osim da kažem – hvala bogu da mogu da pomognem. Uvek ima načina i uvek ima neko kome treba pomoć."

Šta danas radi Dejan Stanković?

"Sve i svašta. Gledam da uživam sa familijom, što više mogu. Iskoristim priliku da dođem do Beograda, da se vidim sa prijateljima. Promivišem kamp 'Deki5'. U principu, sve sa osmehom."

Da li vaša majka i dalje sakuplja novinske članke o vama, što je počela da radi kada ste imali 11 godina?

"Dosta toga ima. Ogromna kutija. Iskoristio sam to za 2010. godinu, sve njene isečke za knjigu koju sam objavio pod naslovom 'Dejan'. I na to sam ponosan. Tu je bukvalno prepričano kako je Deki porastao."

Da li biste nešto menjali u tom odrastanju? Da li biste nešto drugačije?

"Ništa, samo ona utakmica protiv Australije, ostalo bih sve isto."

Savet za klince?

"Sport je najbolji izlaz koji postoji. To znam, jer sam sa sedam godina počeo da treniram, sa 34 završio i ostao i dalje u sportu. Moja deca se takođe bave fudbalom. To mi je najbitnije. Da odrastu u prave ljude. Da znaju vrednost, da ih ne dele, da budu pošteni i da budu pravi ljudi."

Ko je Dejan Stanković?

"Jedan jednostavan momak."

Број коментара 1

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво