Читај ми!

Ratni brod kao ogledalo sudbine jedne nacije

„Mikasa“, admiralski brod japanske flote koja je nanela težak poraz ruskoj mornarici i tako rešila rat između dve carevine na početku 20. veka, prešao je dug, trnovit put koji, praktično, sažima turbuletnu sudbinu japanske nacije u tom stoleću.

Države i narodi čuvaju dugo ono što je jezgro njihovog identiteta i dokaz njihovog uspeha. Nakrcan s četiri gigantska topa od 305 milimetara, 14 cevi od 155 milimetara i još 32 topa manjih kalibara, te opremljen s četiri lansera torpeda, stari bojni brod „Mikasa“ leži usnuo u tišini, obasjan mekim jesenjim suncem u istoimenom memorijalnom parku u japanskom gradu Jokosuka. 

Porinut krajem 1900. i uveden u naoružanje godinu i po dana kasnije, parni brod koji je istiskivao preko 15.000 tona vode i nosio 836 članova posade brzinama do 18 čvorova, kao vodeće plovilo japanskih mornaričkih snaga izvojevao je veliku pobedu nad ruskom Baltičkom flotom u maju 1905. godine u bici u moreuzu Cušima, kojom je stavljena tačka na kratki, žestoki sukob dve carevine.

Trijumf u rusko-japanskom ratu drastično je umanjio vojnopolitički uticaj Moskve u severnoj Kini i na Korejskom poluostrvu i praktično otvorio put Japanu da anektira Koreju, a potom okupira i Mandžuriju.

Brilijantna pobeda koja je preokrenula tok svetske istorije? 

No, više od teritorija i ekonomske dobiti stečene potonjom ekspanzijom, u Japanu je ta presudna pomorska bitka u kojoj je potopljen 21 i zarobljeno šest ruskih brodova koji su, u vojnoj ekspediciji bez presedana, bukvalno oplovili ceo svet da bi ukrstili koplja s japanskom flotom, odjeknuo zbog činjenice da je time prvi put u istoriji jedna azijska zemlja nanela poraz nekoj od evropskih sila, i to državi koja je bila nekoliko desetina puta veća od Japana. 

Štaviše, razmere tog poraza su bile zapanjujuće jer su Japanci izgubili samo tri manja torpedna čamca i imali ukupno 117 poginulih, dok su talasi progutali više od 4.800 ruskih mornara a njih preko 6.000 palo u zarobljeništvo.  

Dalje, početkom 20. veka u političkoj i ekonomskoj sferi bez pardona je bio u opticaju diskurs da je tzv. „žuta rasa“ inferiorna u odnosu na belu, pa je pobeda Japana nad Rusijom u zemlji i regionu protumačena kao neoborivi dokaz da su i istočnoazijski narodi sposobni da ovladaju naukom, tehnologijom i vojnom organizacijom do nivoa da mogu da se mere, pa čak i savladaju nacije za koje se tvrdilo da su civilizacijski i rasno superiorne.

U tom smislu, ona je bila viđena kao preokret u svetskoj istoriji – događaj koji najveći kontinent i čovečanstvo uvodi u novu eru. Japan ne samo da je potisnuo moćnu Rusiju iz Koreje i kineskih luka, već i, zvučalo je neverovatno, otkinuo komad njene teritorije – južni Sahalin. 

„Mikasa“ je tako, kao svetli simbol ratničkog duha, vojnog umeća i civilizacijskog napretka japanskog naroda, i kao glasnik vremena koje dolazi, pre skoro sto godina položen uz obalu mora u lučkom gradu Jokosuka, na ulazu u Tokijski zaliv, koji je danas sedište flote Japanskih pomorskih obrambenih snaga, ali i američkih mornaričkih efektiva koji su stacionirane u Zemlji izlazećeg sunca.      

Trnoviti put

Kao čeoni, vodeći brod Prve japanske flote, „Mikasa“ je bio izložen udaru nekoliko desetina granata s ruskih brodova koje su iz stroja izbacile 113 njegovih mornara, dok su sva ostala plovila te formacije zajedno pretrpela gubitak od 583 poginulih i ranjenih. Ipak, kiša projektila nije u većoj meri oštetila taj dobro oklopljeni brod i on se nakon završetka borbi bezbedno vratio u zemlju. 

Međutim, ironično, „Mikasa“ koji je odigrao veliku ulogu u razbijanju ruske baltičke flote i rešavanju rata u korist Japana, iznenada je potonuo samo šest dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u američkom gradiću Portsmut kojim je, u septembru 1905, okončan rusko-japanski rat, i to na stajanci u domaćoj luci Sasebo, na ostrvu Kjušu, gde se i danas nalazi velika pomorska baza.

Taj admiralski brod su razorili i na dno poslali paljenje ubojnih sredstava i lančana eksplozija u skladištu municije u njegovoj utrobi, koja je odjednom zbrisala i skoro četvrtinu njegove posade, 251 čoveka.

Srećom po japansku mornaricu, skoro punu godinu kasnije „Mikasa“ je podignut s dna i potom popravljen i vraćen u službu, za šta je trebalo još čitave dve godine. Njegov poslednji veliki zadatak pre povlačenja 1923. godine bila je podrška iskrcavanju velikog japanskog vojnog kontigenta koji je između 1918. i 1922. godine intervenisao na ruskom Dalekom istoku i u istočnom Sibiru pod izgovorom borbe protiv komunističke revolucije i pokušao da prigrabi teritorije i prirodne resurse Rusije.

„Mikasa“ je penzionisan usled potpisivanja Vašingtonskog pomorskog sporazuma kojim je ograničen broj bojnih brodova, krstarica i nosača aviona u posedu pet mornaričkih sila pobednica u Prvom svetskom ratu: Ujedinjenog Kraljevstva, SAD, Francuske, Italije i Japana.

Taj dogovor za cilj je imao da zaustavi ili bar uspori trku u naoružanju na morima koja se rasplamsala pred početak Prvog svetskog rata, a kako je „Mikasa“ već bio tehnološki zastareo, doneta je odluka da se pretvori u muzejski eksponat koji će negovati sećanje na veliki trijumf protiv Rusije kojim se Japan svrstao u klub svetskih vojnih sila. On je tako 1926. godine prebačen u Jokosuku, gde i danas podseća na staru slavu japanskog oružja. 

Komandat kao božanstvo

Retke su mašine koji u sebi otelotvore toliko istorije koliko bojni brod „Mikasa“. Jer to moćno plovilo bilo je udarna pesnica flote koja je odnela važnu, simboličnu pobedu koja ne samo što je za svagda obeležila japansku istoriju već je i odjeknula azijskim kontinentom, ispirišući ljude kao šti su Sun Jat Sen ili Mahatma Gandi i Džavahalal Nehru, koji su u svojim mnogoljudnim zemljama, Kini i Indiji, početkom 20. veka predvodili nacionalni preporod i antikolonijalnu borbu. 

Komandant flote, admiral Heihaćiro Togo, koji se sedam godina obučavao u Velikoj Britaniji i pre rusko-japanskog učestvovao u sino-japanaskom ratu 1895, postao je nacionalni heroj par ekselans, najodlikovaniji vojnik, kojem je ukazana i čast da bude jedan od privatnih tutora prestolonasledniku princu Hirohitu. 

Zahvaljujući odlučnim, veštim manevrima tokom bitke u moreuzu Cušima on je stekao laskavi nadimak „istočnjačkog Nelsona“ i svetsku slavu, koju ilustruje činjenica da se u novembru 1926, u kitnjastoj svečanoj uniformi, našao na naslovnoj strani američkog časopisa Tajm, kao i to da su njegovoj sahrani osam godina kasnije prisustvovali oficiri iz šest zemalja, među kojima i Britanci, Amerikanci i Francuzi. 

U Japanu, za pomen i poštu njegovoj duši, podignuta su dva hrama domaće mnogobožačke religije šinto, čime je on, praktično, deifikovan.

Uspon, pad i povratak

Kada je pre 95 godina „Mikasa“ prvi put izložen i otvoren za javnost, događaju su lično prisustvovali admiral u penziji Togo i upravo ustoličeni suveren Hirohito, koji će na carskom prestolu ostati sve do 1989. godine.

Tokom Drugog svetskog rata, brod je više puta bio pogođen iz vazduha. Kraj najvećeg svetskog oružanog sukoba označio je početak američke okupacije, tokom koje su s broda ukotvljenog u neposrednoj blizini mornaričke baze Jokosuka uklonjeni veliki topovi i na palubu postavljeni mali akvarijum i klub za igranke (u kojem su ordinirale prostitutke), čime su se želeli izbrisati asocijacija na prošle vojne uspehe i svetost oružja koji su do tada bili snažno negovani i hranili japanski militarizam i ekspanzionizam.  

Ipak, profanizacija i kaljanje „Mikase“ nisu dugo potrajali – krajem pedesetih godina on je vraćen u prethodno stanje uz pomoć čuvenog američkog admirala Čestera Nimica, koji je bio poštovalac Togove vojne veštine. 

„Mikasa“ danas nije izvor nacionalnog ponosa kakav je bio u vreme kada se Japan grčevito borio da se kroz ubrzanu političku, ekonomsku, tehnološku i organizacionu modernizaciju odupre pritisku zapadnih sila, izgradi reputaciju napredne civilizacije, a zatim i svetske sile.

To više nije mašina koja budi religiozna osećanja prema državi i vojsci, jer su ultranacionalizam i militarizam prepušteni naborima prošlog vremena, već, pre svega, eksponat koji je simbol grada Jokosuke kao mornaričkog uporišta čija je osnovna svrha da zaštiti prestonicu i njenu neposrednu okolinu od strane agresije.  

Kao takvog, njega uglavnom posećuju lokalni stanovnici, osoblje japanskih i američkih ratnih plovila ukotvljenih u obližnjoj bazi i pokoji ljubitelj naoružanja i vojne istorije sa strane.

Brod je zvanično deo turističke ponude grada od 400.000 stanovnika (koji baš i nema status popularnog odredišta za odmor i zabavu), pa do „Mikase“ ponekad navrate obični putnici, koji, baš kao i mladi iz same Jokosuke, ne dolaze toliko da bi nešto naučili o briljantnoj pobedi japanske mornarice u rusko-japanskom ratu i tehničkim karakteristikama plovila, koliko da bi snimili atraktivne fotografije u podnožju njegovih moćnih topova i gigantskih dimnjaka.

Ne samo zato što je prošao čitav vek od kada je taj brod orao morske brazde, već i zato što je njegov uspeh opio japansku naciju i ulio pogubno samopouzdanje njenim vojnim komandantima, koje je kasnije, u Drugom svetskom ratu, za posledicu imalo milionske žrtve. Zbog toga danas preterano divljenje staroj ratnoj mašini i velikim ratnim pobedama nije umesno.  

Na palubi broda, na kojem i svaka karika lanca za sidro izgleda kao predmet koji pripada bajkovitom svetu diva Gulivera, u formi rđe danak polako uzima vlaga.

Džinovska veličina metalnih sklopova budi radoznalost u vezi količine čelika koji je utrošen za vajanje broda i uglja koji je morao biti sagorevan da bi se takva neman gonila kroz visoke talase. 

Kobilica i dimnjaci „Mikase“ su svedočanstvo zavidnog tehnološkog stepena dostignutog u engleskim lukama i livnicama s kraja 19. veka, a preobilje topovskih cevi kojim je opremljen podsetnik na jezivu posvećenost ljudskog roda međusobnom istrebljivanju.

Taj bivši admiralski brod na večnoj straži u Jokosuki prešao je put od simbola japanske vojne moći i uspona zemlje, preko oguljene, skromne platforme za zabavu, do obnovljenog, za razgledanje atraktivnog spomenika čiji je značaj, međutim, prevashodno lokalnog, turističkog karaktera.

Tretman koji je tokom godina doživljavao kao da predstavlja ogledalo puta koji je u 20. veku prošla japanska nacija – od vrtoglavog uspona, preko tragičnog sloma, do brzog oporavka i vraćenog dostojanstva.

Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 23. април 2024.
15° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво