Читај ми!

Zabavna studija karaktera u ozbiljnoj nevolji - „Mama i tata se igraju rata"

„Mama i tata se igraju rata" Gordana Kičića je ona vrsta građanske dramedije koja se neprestano traži u razgovorima potencijalne publike, ali se do sada nije desila na srpskim ekranima. Decenije su prošle od uspešnog serijala Milana Jelića i Predraga Perišića Na određeno vreme, i uprkos tome što imamo bogatu tradiciju porodičnih serija od sitkoma kao što je bilo „Pozorište u kući" do humorističkog i društveno kritičkog „Boljeg života", mi zapravo nismo imali puno primera ovakve komične melodrame u našoj produkciji.

Jedna specifičnost serije Mama i tata se igraju rata je u tome što ovo nije serija gde je porodični život deo šire slike društvenih kretanja kao što je bio u Boljem životu gde su se junaci probijali kroz poslednje godine komunizma ili Gore-dole gde su se junaci našli u prvim danima pljačkaške tranzicije, pa stoga možda i najbliža za poređenje može biti hrvatski Crno-bijeli svijet, ali i u njemu osnovnu porodičnu priču okružuje nostalgična slika prvih godina posle Tita. 

Na sve to, Mama i tata se igraju rata ima i dodatnu specifičnost u pogledu pripovedanja i vizuelnog žargona. Sama serija je u svojoj prvoj polovini zapravo činila film Realna priča dočim su svi gorenavedeni naslovi gotovo isključivo bili serije - zaista se ne računa tzv. film Bolji život.

Gordan Kičić je autorski motor ovog projekta jer je preuzeo glavnu ulogu, režirao je u saradnji sa Vladimirom Tagićem i sarađivao na scenariju sa Vladimirom Ćosićem na bazi teksta Miroslava Momčilovića. U dosadašnjoj karijeri, igrao je različite likove ali je najviše uspeha imao kao komičar, i ovde celu priču gradi oko zanimljive persone, glumca koji vodi apsurdan život umetnika i zabavljača u Srbiji, uporedo se naravno baveći svim onim životnim ulogama koje dele supružnici i inače.

Činjenica da je glavni junak glumac srećom ne opterećuje narativ, ne guši priču suvišnim internim humorom i pokušajima zauzimanja stava prema stanju na sceni, i u tom pogledu, ova serija zaobilazi veoma veliki rizik da odbije publiku bavljenjem miljeom koji kod nas nije toliko zanimljiv. Pošteno govoreći, Srbija još uvek nema tako razvijenu filmsku i televizijsku scenu da bi mogla da ima HBO serije kao što su Svita i Bez oduševljavanja, molim te, ovde taj segment glumačkog životu dobija sličnu pažnju kao u serijama poput To smo mi Dena Fogelmana gde je osnovni akcenat na porodici. 

Kroz prizmu simpatičnog i pomalo trapavog junaka koji sebe doživljava ozbiljnije nego što treba, Kičić gradi uspešan karakter nezrelog muškarca koji shvata da treba da odraste kada je već prekasno i kada mu je brak pred razvodom a dete ne govori mesecima zbog tenzije u kući. U tom pogledu, Kičić kao osvedočeni filmofil uspeva da inkorporira elemente onoga što su poslednjih godina radili Ben Stiler kao glumac ili Džad Apatou kao reditelj i scenarista, samo sa akcentom na toplinu iz njihovog rukopisa i umanjivanjem agresivnosti humora koja ne bi priličila ovoj priči.

Otud, iako je krenuo kao komičar vulkanske snage (setimo se filma Mala noćna muzika), Kičić ovde ostvaruje svoju najzaokruženiju ulogu u zrelim godinama koja se ne odriče onoga čime je tako uspešno uspevao da zasmeje publiku.

Komika koja proističe iz glavnog lika nalazi se u jezgru komedije u ovoj priči, i otud upravo iz njegovog protagonizma proističu i svi ostali zahvati koji su primenjeni. To se odnosi pre svega i na partnere koji imaju odmerenu zastupljenost i u odnosu na funkciju u priči i u glumačkoj igri u odnosu na ton serije. Konačno, to se odnosi i na režiju koja je precizna i dosledna. 

Vizuelni koncept je jednostavan i efektan i nema nikakvih iskoraka što je nivo autorske discipline koji je vredan poštovanja i retko se sreće u našoj produkciji. Isto važi i za onaj temeljni, dramski aspekt režije a to je način prikazivanja razvoda i odnosa roditelja sa detetom. Uprkos tome što srpski film poslednjih godina ne beži od ozbiljnih tema, činjenica je da su retke uspele scene u kojima junaci povedu neku ozbiljnu priču.

Poslednjih godina, junaci srpskih filmova pametniji su kad ćute, i mnogi čak i veoma dobri filmovi imali su teškoće kad se u njima progovori. Mama i tata se igraju rata nema taj problem, scene imaju zdravu dozu humora ali i zdravu dozu nepretencioznosti koja prati i tekst i način igre. 

Sve ovo pritom deluje prilično lako izvedeno kada se gleda, što je u stvari i najveće umeće. Mama i tata se igraju rata se umnogome oslanja na one stvari koje smo navikli da bez problema vidimo u stranom filmu ali koje nimalo nisu rutinske kod nas. Tim pre ovako nenametljiv uspeh zaslužuje još i veće poštovanje.

Već pomenuta porodična serija To smo mi pre nekoliko godina podigla je letvicu ove vrste programa u Americi, i u pogledu veštine realizacije i u pogledu gledanosti. U periodu kada su premijum kablovske kuće poput HBO i striming servisi poput Netfliksa i Amazona pomerali horizonte Zlatnog doba televizije, baš je ova serija Dena Fogelmana pokazala da klasične mreže itekako imaju šta da pruže. 

U sklopu tog trenda, Mama i tata se igraju rata se sjajno uklapa time što je nepretenciozna ali istovremeno problemska serija, zabavna studija karaktera u ozbiljnoj nevolji. Dramaturški gledano serija je sigurno postavljena, likovi su jasni, priča se razvija bez zastajanja, transformacija lika je vidljiva i efektna, sa nekoliko bravura koje su dobro prenete sa papira na ekran. Ovakva scenaristička pedantnost se takođe zaista retko sreće kod nas i ne ceni se dovoljno.

Otud, Mama i tata se igraju rata postiže ono što smatramo visokim standardom strane serije, svakodnevno gledamo i pomalo uzimamo zdravo za gotovo. Uz rizik da zvučim kao neko ko je iz struke i vidi nešto što možda i nije toliko važno običnom gledaocu, smatram da je ovo ne samo osveženje za publiku već i nesvakidašnji rezultat za naše standarde. 

Međutim, ova serija nije samo nešto što već decenijama tražimo a ne dobijamo. Ona je možda i smer sledećeg bitnog talasa u našoj televiziji. Kako krimići polako ulaze u manir i potrošenost, možda će upravo studiozno napravljena serija o porodičnom životu biti taj novi trend.

Porodičnih serija ima kod nas, ali su one ili uvozne, iz Hrvatske, ili je reč o licencnim formatima. Uprkos tome što nemam predrasude ni prema jednoj od tih formi, u njima ipak ne možemo tražiti onu pravu autentičnu emociju koju donosi autohtona porodična serija čiji likovi imaju punu zaokruženost.

Zato je jako važno što je ovom serijom srpska televizija uzela porodične teme nazad u svoje ruke i povratila ih od autora sapunskih opera koje nemaju onu autentičnost i ozbiljnost kakve ozbiljno tematizovanje porodičnog života iziskuje.

четвртак, 19. септембар 2024.
18° C

Коментари

Re: Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Steta
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Re: Ко би свијету угодио
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Knjiga
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи
Komentar
Амазоновим „Прстеновима моћи" нема помоћи