Igor Spasov i ostali "crni biseri" srpskog novinarstva

Igor Spasov bio je među pionirima "novog talasa" izveštavanja o kriminalu u srpskim medijima, nastalog devedesetih godina prošlog veka. Njegova iznenadna smrt prilika je da se osvrnemo na ono što je radio on, ali i njegove kolege.

Krajem osamdesetih godina u jugoslovenskim medijima sve češće počinju da se pojavljuju članci o ljudima iz beogradskog podzemlja.

Tome je doprinelo nekoliko događaja koji su uzdrmali tadašnji prestonički način života. To su pre svega bili brutalno ubistvo Ranka Rubežića i pucnjava u klubu "Nana" koji su počeli da odmotavaju klupko jedne do tada vrhunski čuvanih tajni a to je povezanost ljudi iz podzemlja sa Službom državne bezbednosti.

Uprkos tome što ti slučajevi nisu odmah bili rasvetljeni, ostali su zapamćeni dovoljno dugo da se polako sloj po sloj, iz godine u godinu, raspliću mahom na stranicama novina, poput magazina "Duga".

Tako su u paketu sa demistifikacijom Golog otoka, Tita i rada tajnih službi, o istom trošku u našu javnost dospele i priče o našim kriminalcima, sa posebnim akcentom na njihove podvige po Zapadnoj Evropi gde su bili uključeni u razne vidove kriminala, a potom bi zahvaljujući saradnji sa DB-om u Srbiji dobijali skrovište, mesto za predah i dokumenta za povratak na Zapad.

Od Dobrice do Giške i Arkana 

Vrata koja su bila otvorena za Dobricu Ćosića ili Lazara Stojanovića odjednom su u naš život propustila i Arkana, Ljubu Zemunca, Gišku i Belog.

U određenom smislu, relaksacija u medijima bila je praćena upravo sve slobodnijim prikazivanjem kriminalaca na stranicama novina a potom i na televiziji.

Slično kao što su svoj posao radili na Zapadu a čim bi stigli u Jugoslaviju mogli da poviču "Kućica!" tako su se kriminalci i u medijima ubrzo veoma opustili i počeli da prepričavaju svoje dogodovštine, naravno uz ogromne konfabulacije i preterivanja.

U određenom smislu, ulazak ljudi sa margine koji su danas preplavili medije kroz rijaliti emisije, kod nas upravo vuče korene iz osamdesetih.

Stevica Marković - doba nevinosti 

Prvi fetišizovani kriminalci moderne medijske ere u Jugoslaviji bili su članovi ekipe Stevice Markovića koja je otišla u Francusku i nastradala pod misterioznim okolnostima, sva je prilika od ruke korzikanskog klana, posle izneveravanja velikog poverenja koje im je pružio Alen Delon sa kojim su se upoznali u Beogradu tokom snimanja jednog filma.

Međutim, Marković, Milićević i ekipa su bili ipak predstavljeni kao avanturisti, simpatični sitni kriminalci kojima nije bio stran ni posao žigola ni navodna učešća u razvratnim zabavama supruge tadašnjeg predsednika Francuske Pompidua.

U Savkovićevim knjigama iz serijala "Gorila" nije bilo tako jakih naznaka povezanosti našeg podzemlja sa političkom emigracijom ili tajnim službama.

Međutim, te veze su bile intenzivne, jednim delom zato što su mnogi naši kriminalci poput Ljube Zemunca u Nemačkoj, svoj boravak tamo i formalno rešavali kroz politički azil i učlanjivanje u emigrantske organizacije političkih ekstremista.

Otud, kada su krenule da izlaze u javnost priče o tajnim službama, kriminalcima kao njihovoj produženoj ruci i političkoj emigraciji, to jeste bila tema od vrhunskog društvenog značaja.

Ulazak "garavih lica" u medije

Suđenje Perkoviću zbog slučaja Đureković i razne ispovesti kriminalaca koji su radili za Službu učinili su da zaboravimo kako su sve do kraja osamdesetih ta ubistva u emigraciji zvanično pripisivana unutrašnjim obračunima među političkim ekstremistima.

Ovo što danas smatramo opštim mestom i laganom medijskom pričom za popodnevni televizijski tabloid tada je važilo za vrhunsko otkriće u medijima. Postepeno su se tim putem kriminalci uvukli u medije i pod kožu narodu.

Kada su počeli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, i u njima su značajno učešće uzeli kriminalci tako da ova tema nije izgubila na društvenoj potenciji. Pa ipak, već početkom devedesetih ona je ušla u dekadentnu medijsku obradu i kriminal se estradizovao.

"Vidimo se u čitulji" kao prelomna tačka 

Jedan od najvećih bestselera devedesetih bila je knjiga Aleksandra Kneževića i Vojislava Tufegdžića "Kriminal koji je izmenio Srbiju".

Ona je prikazala tu novu generaciju kriminalaca koja je potpuno odbacila celokupan do tada izgrađen društveni moral i prepoznali nove tranzicione zakonitosti.

Fer borbe pesnicama zamenili su meci, a već veoma mladi momci su ulazili u veoma profitabilne crne kombinacije koje su do tada zvučale nezamislivo. Iz knjige je proistekao i dokumentarni film Janka Baljka "Vidimo se u čitulji".

Do dana današnjeg možemo ostati upitani nad time da li su sadržaji poput "Vidimo se u čitulji" bili potpuno pogrešno shvaćeni i pretvoreni u sredstvo za popularizaciju kriminala i načina života koji je uz to išao.

Isto tako, ostaće pitanje koliko je crna hronika samo izveštavala o kriminalu na beogradskim ulicama a koliko ga je nesvesno afirmisala.

Hteli ne hteli, ipak moramo priznati da je ovaj period pored već pomenutih velikana podzemlja uveo još neka lica u naše domove kao što su Knele, Kristijan, Voja Amerikanac i Majmun.

Igor Spasov i slava "crne hronike"

Pored Srbije, kriminalci su umnogome promenili i srpske medije.

Jedno od najvećih imena u medijima specijalizovano za temu crne hronike i kriminala bio je Igor Spasov.

Na Televiziji Beograd radio je emisiju "Pozovite 92", potom je radio i na televizijama BK i Enter, i tema kojom se bavio donela mu je veliku popularnost.

Primera radi u jednom novogodišnjem programu RTS-a koji je pravilo Indeksovo radio pozorište, novinar koji izveštava sa mesta zločina bio je jasno modeliran kao karikatura Igora Spasova.

Spadao je dakle u red novinara koji su po popularnosti mogli da se mere sa ljudima o kojima su izveštavali.

Dvehiljadite donele su novi pristup kriminalu u medijima. Rodonačelnik pisanja o kriminalcima, ali i jedan od prvih koji ih je doveo na televiziju u svojoj emisiji "Crni biseri" Vanja Bulić je odavno prestao da obrađuje tu temu.

Aleksandar Knežević je u međuvremenu otišao u manastir. Vojislav Tufegdžić se bavio nadalje raznim temama ali je ostao i u svetu izveštavanja o podzemlju potpisavši još jednu značajnu knjigu "Oni su jači od nas", a Igor Spasov se preselio u Češku gde je radio na televiziji, u istom žanru.

Potpuni preokret 

Na neki način, kako je zamrla generacija te prve divlje postkomunističke ere, tako je i Igor Spasov promenio sredinu.

Kriminal je izmenio Srbiju do tačke u kojoj se već početkom dvehiljaditih govorilo o tome da svaka država ima mafiju samo kod nas mafija ima državu.

Tako su i kriminalci od teme novina postali čak i vlasnici pojedinih glasila, stvari su se preokrenule.

Kriminal je postao krupan društveni problem, zaključno sa akcijom "Sablja" i više nije bio samo prostor sa specijalizovane novinare već i za one koji se bave politikom i drugim temama.

To nije više bilo vreme razbojnika koji imaju romantične priče za zamajavanje naroda, pa samim tim ni za novinare specijaliste koji su bili raspoloženi za avanturu upoznavanja sa njima i praćenja njihovog rada.

Reporter naličja života

Kriminal u tom periodu podrazumevao je izveštače novog kova koji umesto gajenja kontakata u podzemlju moraju više da se snalaze u Agenciji za privredne registre kako kod nas tako i na egzotičnim ostrvima.

Stoga ne treba da čudi da možda i poslednji iz te stare garde, Mašan Lekić u svojim emisijama sve više obrađuje stare događaje.

Kao rodonačelnik te ekspanzije praćenja crne hronike iz devedesetih, Igor Spasov je bio jedan od omiljenih novinara moje generacije.

Sa pažnjom smo pratili njegove priloge jer su pokazivali ne samo zanimljiv svet prestoničkih kriminalaca već i jednu supkulturu koja je tada bila u usponu.

Kako su mediji tokom ratova i sankcija sve više bili kontrolisani, njegove emisije bile su retke u televizijskoj ponudi koje su pokazivale naličje života u Srbiji,

Bez rekapitulacije

U odnosu na vrlo vibrantan žargon vrcavih počinilaca krivičinih dela, Spasovljev ujednačen, smiren ton delovao je kao zanimljiv kontrapunkt, a izveštavao je dosta temeljno iako veoma pitko i atraktivno.

Vreme kriminalaca devedesetih i dalje živi, samo ne u podzemlju već u urbanoj podkulturi.

Jedan od ljudi koji su zaslužni za to svakako je i Igor Spasov. Sasvim je sigurno da je u toj oblasti koja ga je proslavila mogao još da pruži.

Devedesete su svakako zaslužile jednu rekapitualciju hladne glave koju je on kao svedok mogao da nam pruži.

Ostali smo bez toga, ali ćemo nad fenomenom novinara crne hronike devdesetih još dugo biti zamišljeni.

Slava mu! 

четвртак, 28. март 2024.
20° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво