Srpsko-hrvatsko naoružavanje

Haubice, topovi i rakete zemlja–zemlja po vojnoj terminologiji svrstavaju se u rod artiljerije. U miru dalekometni artiljerijsko-raketni sistemi služe za odvraćanje od potencijalnog napada, a u ratu za uništenje važnijih grupnih ili pojedinačnih ciljeva.

Iako se još ne koristi u Vojsci Srbije, srpska odbrambena industrija ima u ponudi rakete R-267 dometa 60 kilometara, sa bojevom glavom od 115 kilograma, a radi se na povećanju dometa ove rakete na 95 kilometara.

Nezvanični podaci govore da postoji projekat rakete dometa 200 kilometara.

Vojska Srbije je 2015. godine završila razvoj sistema "morava", koji ispaljuje rakete dometa od osam do 40 kilometara i ima inercioni sistem navođenja, inače otporan na elektronsko ometanje.

"Moravu" su dizajnirali inženjeri Vojnotehničkog instituta na osnovu zahteva Vojske Srbija i u skladu sa ratnim iskustvima, a osim delova elektronike, sve ostalo ili čak 98 odsto sistema prave firme iz Srbije.

Razvoj "morave" koštao je milion evra, u šta su uključeni proizvodnja nekoliko desetina raketa različitog kalibra, jednog kompletnog sistema i usluge inženjera i tehničara.
"Morava" je montirana na kamion FAP, i napravljena je za borbu "udari i beži" – što je karakteristična taktika za vojske manjih zemalja kao što je Srbija. U slučaju kvara, posada "morave" može ručno da nišani i ispaljuje rakete.

Domet koji košta

Sistem MLRS M-270, koji planira da nabavi Hrvatska, ispaljuje rakete dometa 32 do 60 kilometara ili taktičke balističke rakete dometa do 300 kilometara.

Ovaj sistem, za sada koriste SAD i zemlje koje imaju mnogo novca ili moćne susede, kao što su Finska, Grčka, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati ili Tajvan. M-270 ispaljuje rakete sa jedinačnim i kasetnim bojevim glavama, kao i nosače protivtenkovskih mina.

Ukoliko želi precizno oružje, Hrvatska će morati da plati njihovu modernizaciju više od dva miliona dolara po sistemu za ispaljivanje raketa sa satelitskim GPS navođenjem i još 240 miliona dolara za 150 raketa, koliko je platila Finska.

Inače, taktičke balističke rakete dometa 300 kilometara sa bojevom glavom od 230 kilograma, koštaju oko dva miliona dolara po komadu.

Nije poznato kada će i u kojoj konfiguraciji ovaj sistem ući u operativnu upotrebu hrvatske vojske, kao i kako će se nabavljati rezervni delovi. Planira se nabavka jednog bataljona MLRS M-270 sa ukupno 16 lansera.

"Nora" i "pancer" – gusenice protiv točkova

Iako manjeg dometa, mnogo racionalnije i jeftinije za upotrebu su samohodne haubice. Hrvatska je potpisala ugovor o kupovini nemačkih haubica PzH-2000, dok Srbija pravi "nore B-52" i obe u kalibru 155 milimetara.

Prema najavama premijera Aleksandra Vučića iz jula 2015. godine, Vojska Srbije će ove godine dobiti šest "nora", a 2017. još 12, tako da će do 2018. godine imati ukupno 18 haubica – ili, po vojnoj kvalifikaciji, jedan bataljon.

"Nora" je montirana na kamione marke "kamaz" sa osam točkova, veoma je mobilna i oklopljena. Težina "nore" je 35 tona, što je u ravni sa sličnim rešenjima u svetu.

Granate za "noru" kalibra 155 milimetara jesu srpske proizvodnje i one su dometa od 42 kilometra do 56,2 kilometra za granatu sa raketnim motorom. Naravno, Srbija može i da kupi granate na svetskom tržištu.

S druge strane, hrvatska, odnosno nemačka haubica PzH-2000 teži 56 tona. Montirana je na oklopno vozilo na gusenicama što je prednost za kretanje van asfalta, ali je velika težina problematična za močvarno i raskvašeno zemljište, kao i za mostove i transport železnicom.

Planira se nabavka dve čete "pancera" sa ukupno polovnih 12 haubica, a puna operativnost se, prema najavama hrvatske vojske, očekuje do 2019. godine.

Granate za PzH-2000 Hrvatska će moći da kupi na svetskom tržištu, a najveći domet granata koje trenutno postoje na tržištu je oko 56 kilometara. Zanimljivo je što hrvatska vojska tvrdi da je domet PzH-2000 čak 80 kilometara, dok nemačka vojska na zvaničnom sajtu navodi 40 kilometara.

Inače, rekordnu daljinu pogotka u borbenim dejstvima za haubice kalibra 155 milimetara postavili su američki marinci granatom "ekskalibur" 2012. godine u Avganistanu i on iznosi 36 kilometara.

Inače cena jednog "ekskalibura" koji ima satelitsko GPS navođenje jeste od 100.000 do 258.000 dolara, u zavisnosti od količine koja se poručuje.

Hrvatska bez odgovora

I Srbija i Hrvatska u brigadama kopnene vojske imaju zastarele sovjetske samohodne haubice 2-S1 "gvozdika" (rus. karanfil) kalibra 122 milimetra.

Hrvatska za sada ne planira zamenu za "gvozdike" dok Srbija uveliko radi na razvoju samohodne haubice SORA u kalibru 122 milimetra.

Projekat radi Vojnotehnički insitut i suština sistema je da se haubica D-30J, koju vojska drži kao ratnu rezervu, montira na kamiona sa brojnim savremenim elektronskim sistemima.

Haubice manjeg kalibra su jeftinije i mobilnije i zato ih vojske velikog broja zemalja. Imaju maksimalni domet oko 20 kilometara, što se u praksi pokazalo kao dovoljno za većinu borbenih zadataka.

Od svih sistema u igri srpsko-hrvatskog naoružavanja, jedino se srpski raketni sistem "orkan" zaista koristi – na vežbama.

Vojska Srbija ima obučene ljude koji taj sistem znaju i da koriste, sa svim njegovim manama – jer je zastareo i nije automatizovan.

Domet "orkana" je 50 kilometara, a najveća prednost je što iz svojih cevi može da ispali četiri rakete sa ukupno 96 protivtenkovskih mina na tako veliku daljinu i zaustavi prodor oklopnih ili motornih vozila.

Uobičajeno je da se združeno gađa iz četiri lansera "orkan" što broj mina povećava na 384, a šanse neprijatelja da prođe zamišljenim pravcem postaju sve manje. Mine se aktiviraju na prekid sopstvenog magnetnog polja, odnosno na blizinu metala.

Rečju, Hrvatska puca na veliki domet i potrošiće mnogo novca na svetskom tržištu, dok će Srbija, bez obzira na to o kom dometu je reč, novac ostaviti unutar svojih granica.