петак, 02.10.2026, 13:15 -> 13:18
Извор: РТС
„Djeca Kozare“ otvaraju 53. FEST – Zafranovićevo filmsko suočavanje sa prošlošću
Večeras u Plavoj dvorani Sava Centra, film Lordana Zafranovića „Zlatni rez '42: Djeca Kozare“ otvara 53. FEST. Uoči festivalske premijere, organizovana je novinarska projekcija i razgovor sa rediteljem, glumcima i producentima.
Nastala prema scenariju Lordana Zafranovića i Arsena Diklića, radnja filma Zlatni rez 42 - Djeca Kozare dešava se tokom Drugog svetskog rata, na teritoriji Nezavisne države Hrvatske, gde su činjeni nepojmljivi zločini u ime ideologije, kao maske moći.
Sastavljen od četrnaest slika i epiloga, ovaj epski film koji traje više od četiri sata, u prepoznatljivom, majstorskom rukopisu Zafranovića, donosi veoma potresan prikaz stradanja Srba, Roma i Jevreja u logoru u Jasenovcu.
„Uvek sam smatrao da svaki igrani film mora imati podlogu dokumenta. Tako je bilo i u Padu Italije, Okupaciji u 26 slika, svi ti moj filmovi su bili bazirani na dokumentima“, naglašava Lordan Zafranović.
Srpski i hrvatski glumci su vrlo spretno, razorno snažno i besprekorno uverljivo, prikazali događaje, rastegnute na nekoliko godina, od početka nacističkog pakla, do kraja rata, u umetnički vrednoj, istraživačkoj formi.
Na novinarskoj projekciji filma smo bez daha pratili vešto preplitanje igranog i dokumentarnog izraza, surovi brutalizam i stilizaciju, koja oporu stvarnost prevodi na jedan viši, nadrealni, metafizički nivo.
„Ja sam za ovaj film imala prije samog snimanja, devet mjeseci priprema sa mojim trenerom, gde sam se pripremala fizički za film, jer je već bilo najavljeno da je film fizički jako naporan“, napominje glumica Milica Stanković.
„Bilo je jako naporno staviti se u kožu Baje. Ali tih mesec dana snimanja je bilo jedno veliko iskustvo, jedan veliki rolerkoster emocija“, kaže glumac Vuk Trnavac.
Ovo tragično filmsko sećanje na vreme razjarenog nasilja, na kome je Lordan Zafranović radio decenijama, premijerno će biti prikazano pred publikom Festa.
Ona će moći da se suoči sa prošlošću kojoj nije lako gledati u oči, ali je to neophodno, kao vid društvenog izlečenja, ali i opomene za budućnost, na nepregledne posledice jednog stravičnog zla.