Читај ми!

Tempirana bomba, miran, dobar, loš – možemo li čoveka da "pročitamo" za pet minuta

Poznavanjem samog sebe znaćete kako vas ljudi vide i koje su vaše snage i slabosti. Bliži se kraj 2021. godine, svi svode bilanse, evo prilike da "skenirate" i svoju ličnost – ko ste zapravo, zašto ste baš takvi, možete li se promeniti i kako možete da budete srećni u predstojećoj godini, ako vam odlazeća nije bila po meri. Saznajte kako se stiče samopouzdanje i oslobađa od stresa i besa. Odgovore daje psiholog Anđela Čeliković.

Brojna istraživanja tokom poslednjih nekoliko decenija u oblasti psihologije individualnih razlika dovela su do nalaza da se ličnost može opisati sa pet velikih crta ili bazičnih dimenzija. Te dimenzije su: neuroticizam, ekstraverzija, otvorenost, saradljivost i savesnost. 

Za razumevanje ponašanja čoveka veliku važnost ima poznavanje ciljeva kojima teži, kaže američki psiholog Abrahram Maslov.  

Kakvim ciljevima težite, gazite li sve pred sobom, pitate li se ponekad zašto ste baš takvi, možete li biti još bolji, da li vreme leči sve tuge.

Saznajte i o vašim crtama ličnosti. Psiholog Anđela Čeliković otkriva kako se formira ličnost, ali i savetuje kako prevazići neke naizgled nerešive situacije – i razgovor uz šolju kafe može da pomogne. 

Da li sve "vuče" iz detinjstva i da li se naša ličnost formira zaista do pete godine života?

Rekla bih da je formiranje ličnosti proces koji traje celog života, kako rastemo i razvijamo se, tako sazrevamo i menjamo se. Na tu promenu utiču razni faktori iz spoljašnje sredine, poput društva i okoline, partneri, kao i situacija koje ne možemo da predvidimo unapred. Pored toga, utiču i naše unutrašnje odlike kao što su karakter i temperament ličnosti, koji zapravo i određuju samu ličnost.

Tačno je to što kažete da je period detinjstva do pet-šest godina jako značajan za razvoj ličnosti, u tom periodu roditelji imaju najznačajniji uticaj na decu i često za decu kažemo da su zapravo odraz svojih roditelja jer ona uče po modelu, na osnovu onoga što vide.

Šta najviše utiče na to da neko bude dobra osoba, a neko loša, neko pun razumevanja, drugi bez trunke empatije?

Teško je jednom rečju odgovoriti šta sve utiče na formiranje ličnosti i svih osobina koje je opisuju. Na to kakva će osoba biti mogu uticati mnogi faktori kojih smo svesni i mnogi kojih nismo.

Spomenula sam već uticaj spoljašnjih faktora, koji je podjednako važan kao i uticaj unutrašnjih. Sigurno ste se mnogo puta sreli sa nekom od ovakvih izjava: "Upao je u loše društvo, društvo ga je pokvarilo..." Društvo zaista može imati jak uticaj na to kakav će neko biti, a još jači kako će se taj neko ponašati, posebno kada govorimo o adolescentima koji se nalaze između želje da udovolje roditeljima i potrebe da se uklope u društvo.

Sigurno ste, takođe, čuli i ovakve reči: "Ma on je jednostavno toliko dobar da bi ti sve dao." I zaista postoje ljudi koji su jednostavno, tako dobri: Dakle, podjednako utiču svi faktori.

Koje osobe imaju samopouzdanje, kada ono može biti poljuljano i šta da rade osobe koje imaju negativnu sliku o sebi?

Tema o samopouzdanju je jako široka i drago mi je da se o tome priča. Pre svega, treba raditi na podizanju svesti o ličnim kapacitetima, o onome u čemu smo dobri, o onome u čemu uživamo.

Kod ljudi koji imaju nisko samopouzdanje, lako ga je poljuljati baš zbog toga što ne veruju dovoljno u sebe i svoje kvalitete. Može ga poljuljati bilo kakva situacija, bilo kakva kritika, a čak i nedobijanje pohvale i pozitivnih komentara za uložen trud. U momentima kada se njihovo samopoudanje smanji još više nego što je inače, treba poraditi na kapacitetima i potencijalima koje osoba zasigurno ima. Svako od nas ih ima, samo ih treba otkriti i osvestiti.

Ljudi sa visokim samopouzdanjem lakše podnose kritiku, više ulažu u sebe i svoj napredak kako bi uvek bili još bolji i kako bi nadmašili sebe, a time sebi odali priznanje da je samopouzdanje s razlogom toliko. Oni su naučili kako da prepoznaju svoje jače strane i da ne zavise od nečije pohvale.

Dostojevski i psihološko poniranje u čoveka – da li neko rođenjem postaje zao, ili ga okolina učini takvim, ili jedno i drugo?

Ja volim da verujem da ljudi u osnovi svog postojanja i osnovi svoje ličnosti nisu zli. Kada bih pošla od pretpostavke da jesu, nikada ne bih mogla da uživam u dobrim stranama ljudskog postojanja.

Okolina i situacije iz spoljašnje sredine mogu uticati negativno na čoveka i njegovo ponašanje, ali ja se držim verovanja da u njihovoj osnovi ne leži zlo, već da su loše postupili u datom trenutku ili da nisu imali od koga da nauče drugačije.

Bio je miran komšija, ni mrava ne bi zgazio, a onda je postao ubica, kako se to objašnjava, pozivamo li se na Frojda?

Ne možemo da znamo šta se dešava u nečijem životu i u nečijim mislima, čak i kada to pitamo jer samo ta osoba bira koliko će nam otkriti. Zato ne možemo da sudimo o tome zašto je neko uradio nešto dobro, nešto loše ili nešto strašno. S druge strane, istu situaciju će svako videti na različit način, nećemo je ni doživeti na isti.

Imam potrebu da naglasim da ovime ne opravdavam ubistva, bilo kakav vid zlostavljanja i maltretiranja. Samo govorim o tome da nikada ne možemo znati "šta se dešava iza zatvorenih vrata".

Jedna jako važna stvar vezana za ovu temu jeste slušanje onoga što drugi pričaju, bez podrazumevanja i osude. Dakle, uvek treba saslušati kada neko želi nešto da nam kaže. Ne znamo šta možemo da saznamo i kako ta osoba doživljava stvari koje se dešavaju. Možda je nešto muči, a nema kome da se obrati. Možda ima problem, a ne ume s time da se nosi sama. Možda želi pomoć, ali ne zna kako da je potraži.

Čovek je sklon nabrajanju svojih nevolja, ali nikada ne nabraja svoje radosti, zašto?

Naviknuti da se okrećemo bolu i teškim trenucima, često zaboravljamo lepe momente, ljude koji nam čine život lepim ili lepšim.

Kada se okrenemo svojim nevoljama i problemima, verujemo da će nas neko čuti više nego kada pričamo o lepim stvarima i uspesima, tada zalazimo na teren gde možda postoji neko ko će biti ljubomoran, neko ko se neće radovati s nama ili zbog nas, neko ko neće umeti da podeli taj momenat sa nama.

Ljudska priroda je takva da nam je potrebno društvo, da nam je potrebno da budemo deo grupe, da pripadamo toj grupi i zbog toga pre biramo da pričamo o nevoljama, jer verujemo da će nas to zbližiti.

Misterija ljudskog života je da stare tuge vremenom, postepeno, prerastu u mirne radosti. Kako to ocenjuje psihologija?

Iako mi se ovaj izraz veoma dopada i baš deluje umirujuće, htela bih da ukažem na to da vreme samo po sebi ne leči ništa. Vreme nam samo daje prostora da prihvatimo činjenice kakve jesu i da naučimo da živimo s njima takvima.

Tuga je osećanje koje volimo da izbegnemo ili maskiramo kako bismo se lakše nosili s njim. Treba dati sebi vremena da se tuga prihvati i oseti. Kada naučimo i budemo spremni da je prihvatimo u obliku u kome ona dolazi, biće nam dosta bliže da se nosimo s tim osećanjem i potrudićemo se da je ublažimo uz lični ili stručni sistem podrške, uz pomoć bliskih ljudi ili ljudi koji se bave time, poput psihologa i psihoterapeuta. Važno je da prepoznamo tugu i damo joj vremena da bude deo nas.

Koje su tehnike prevladavanja stresa i besa?

O tehnikama prevladavanja stresa i besa moglo bi se govoriti čitav dan, to je tema o kojoj uvek ima mnogo toga da se kaže. Pre svega, tehnike prevladavanja zavise od same ličnosti, od toga šta osobi odgovara u datom momentu. Iako se navode kao zajedničke za sve, u stvari su individualne i svako od nas se treba prilagoditi svojim potrebama.

Ono što je sigurno zajedničko svim tehnikama, jeste način ventiliranja. Stanje stresa i stanje besa traži da se pronađe način na koji ćemo to ventilirati. Da li će to biti šetnja, odlazak u prirodu, pecanje, bavljenje sportom ili nekom umetnošću, slušanje muzike, da li će to biti razgovor uz kafu s dragim ljudima ili će to biti sedenje u tišini, ili možda zapisivanje misli koje nam prolaze kroz glavu, zavisi od toga šta je osobi potrebno i šta je ono što njoj najviše godi.

Važno je da svako od nas oslušne svoje potrebe i pronađe način ili aktivnost koji nam pomažu u prevladavanju takvih stanja.

Ceo svet mi se raspada, ima li mi spasa, koliko je važna stručna pomoć i socijalna podrška?

Izuzetno važna! I izuzetno potrebna. Jako je važno da ljudi znaju kome da se obrate kada naiđu na problem i još važnije da se oslobodimo predrasude o psihoterapiji i odlasku kod psihoterapeuta. To ne treba da bude tabu tema ili nešto zbog čega se stidimo, naprotiv – to je nešto što je jako pohvalno i jako poželjno, posebno kada se čovek nađe u situaciji, kako ste naveli, da mu se život raspada.

Na psihoterapiji će, pre svega, dobiti podršku, sigurno mesto gde može da priča o čemu god mu je potrebno, dobiće razgovor sa stručnjakom koji ima iskustvo u radu sa takvim i sličnim stvarima i zajedno sa terapeutom, doći do potencijalnog rešenja koje njemu najviše odgovara. Terapeut ne daje gotova rešenja, on ne živi naš život, već samo pomaže u nalaženju najboljeg rešenja za datu situaciju i osobu.

Važna je i mreža socijalne podrške, porodica, prijatelji, partneri. Bilo bi sjajno da nikad ne izostaje, ali desiće se da u tim mrežama ne dobijamo dovoljno podrške ili barem ne onoliko koliko smatramo da nam je potrebno. Zato postoji psihoterapija.

Da li se i kako naša ličnost menja protokom vremena, postajemo li mekši i da li određena kritična situacija u životu može biti okidač?

Kao što sam navela na početku izlaganja, ličnost se razvija i menja tokom celog našeg života. Svako od nas ima određenu strukturu ličnosti koju čine karakter, temperament, naše osobine. Ta struktura se formira relativno rano, u ranim godinama, ali se tokom života menja i uči da se prilagođava, zbog spoljašnjih faktora, zbog ličnog sazrevanja, zbog toga što se naše potrebe menjaju.

Kada govorimo o kritičnoj situaciji, može biti bilo šta. Kritična situacija je za svakoga potpuno individualna.

Počela bih sa divnim situacijama, poput rođenja deteta i dobijanja nove uloge roditelja, ljudi se često promene kada postanu roditelji i kada su potrebe deteta na prvom mestu. Može biti ulazak u brak, otpočinjanje života u zajednici, prihvatanje partnera i svih njegovih navika, osobina. Zatim, promena mesta boravka, odlazak u državu koja nije naša, druga kultura, drugačija očekivanja.

Postoje, nažalost, i kritične situacije koje nisu nimalo lepe, a koje mogu biti okidači, poput smrti nekog člana porodice, gubitak posla, nepravde...

Vreme kolektivne traume, kakvo je vreme pandemije, posebno je izazovno, borimo se ali kako da se izborimo do kraja.

Vreme pandemije, koje već traje jako dugo, za sve nas je nepoznata i potpuno neizvesna situacija. Potvrđuje da su mnoge stvari izvan naše kontrole i da je život nepredvidiv. Iako je deo naših života duži vremenski period, i dalje se učimo kako da se izborimo s tim i da sačuvamo sebe koliko je moguće. Ne samo da sačuvamo sebe od virusa, već mislim na to da sačuvamo svoje psihičko zdravlje.

Još se traga za odgovorom kako se izboriti sa situacijom koja je krajnje neizvesna (a nije doba korone), ali znam da je razgovor, zagrljaj i prisustvo bliske osobe uvek najbolji odgovor za sve: volite svoje najbliže, grlite ih dok možete, taj susret je lekovit u svakoj situaciji.

четвртак, 28. март 2024.
17° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво