Hronika Trećeg programa

Na početku emisije pročitaćemo osvrt Petra Jončića na film „Ratovi zvezda: Poslednji Džedaji”, u režiji Rajana Džonsona, a potom tekst Darija Grgića „Vrijeme larvi” naipsan povodom romana Mihaele Gašpar „Kuća”

Novi film iz serijala Ratova Zvezda, pod nazivom Povratak Džedaja prikazuje se u bioskopima od sredine decembra. Kako komentariše Petar Jončić, mnogi fanovi popularnog serijala su se još pre premijere pribojavali da će novi deo biti rimejk filma Imperija uzvraća udarac, ali desila se još gora stvar - nova epizoda je pokazala sve slabosti holivudskog preispitivanja klasika u naprednijem produkcijskom miljeu. Reditelj Rajan Džonson je kao glavni scenarista napravio nekoliko grešaka koje je čak svojevremeno izbegao i Džordž Lukas, kada se pre gotovo 20 godina odvažio da snimi trilogiju posvećenu Anakinu Skajvokeru. Zapravo Džonson u ovom filmu nije opravdao postojanje ni jednog od starijih likova, a kod novih nije odmakao od površnih predstava koje je imao Xej-Xej Abrams u filmu Buđenje sile (premijerno prikazanom pre dve godine). Ipak, dok su oni strogi filmski fanovi širom sveta na sve načine pokušavali da ukažu na pomenute nedostatke, film je već postao jedna od najisplativijih u celom serijalu.

* * *

Kao i u svom prethodnom romanu O čajnicima i ženama, hrvatska književnica Mihala Gašpar i u nedavno objavljenom delu Kuća tematizuje zasrašujuću i zabrinjavajuću pojavu, a to je destruktivno porodično jezgro koje rastavlja sve jedinke na nešto što više nisu ljudi, nego pre neizdiferencirana energetska zračenja, bez sposobnosti da se elementarno organizuju. Te jedinke su nalik planktonima koje je Bela Hmvaš opisao kao sablasti u koje se ljudi pretvaraju kada odustanu od slobode.

Junaci romana su prikazani objektivno, kao na isleđivanju, jednostavnim popisivanjem često mehaničkih, rutinskih radnji, a krucijalne stvari, kao kada junakinja zatrudni sa ujakom, ostaju iza zatvorenih vrata. Svest se ovde ne pojavljuje kao oslobađajuća sila, već kao konstatacija stanja stvari, jer se svest i ne može pojaviti tamo gde je na delu samo puka memorija, pamćenje bez refleksije. Šest celina romana je povezano kućom, koja se nasleđuje s kolena na koleno, atmosferom zatvorenosti sveta bez vidika, ali uprkos tome, osećaj za svet Mihalele Gašpar, visoko je poetičan, sav u treptaju koji lovi beznadna stanja, bezizlazje u kojem svi grcamo više nego što smo u stanju da priznamo. Maksima koja glasi da umetnost imamo kako ne bismo umrli od istine, ovde je okrenuta naopako: umetnost imamo jer smo zaboravili što je prava istina o nama, koliko su nepovoljni realni nalazi o našem stanju, o našem padu u svet neodmotanih, nerealizovanih larvi.

Urednica emisije Tanja Mijović.

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво