Hrvatski lingvisti u hajci na Vuka

(Građu za ovaj mini-rečnik našao sam u člancima i studijama srpskih lingvista Pavla Ivića, Branislava Brborića, Slobodana Remetića, Egona Feketea, Milorada Telebaka i Draga Ćupića.)

BEČKI KNjIŽEVNI DOGOVOR. – Postignut sa Hrvatima, bio je Vukova lična pobeda, ali ne i uspeh za Srbe, koji su time bili uvučeni u spregu s narodom drukčije kulture i tradicije i drukčijih političkih interesa. (P. Ivić)

BRBORIĆ, BRANISLAV. – „U potonjih sto godina (...) bilo je i saradnje, i zajedništva, i sloge, i sporazumevanja.

Ali je mnogo više bivalo razlika, sporova i razlaza motivisanih okolnostima izvan logike samog jezika...“ (Branislav Brborić (1940–2005), srpski lingvista)

BROZ, IVAN. – Istakao da je za Hrvate najbolje da se priklone Vuk–Daničićevim jezičkim načelima.

Svoj pravopis je ipak nazvao (samo) hrvatskim. (Ivan Broz (1852– 1893), hrvatski lingvista)

VUKOVA REFORMA. – Odnosila se na srpski jezik, ali su nju prihvatili i Hrvati, tako da je u osnovu i njihovog književnog jezika ušlo štokavsko narečje.

Čakavsko i kajkavsko narečje ostala su na nivou dijalekta, premda se manjina Hrvata služila štokavskim narečjem. (D. Ćupić)

GODINA 1836. – Ljudevit Gaj (1809–1872) u svojoj Danici je prešao na štokavski, što je bio definitivni raskid sa čakavsko-kajkavskom tradicijom. (P. Ivić)

GODINA 1861. – Hrvati svoj jezik zovu „jugoslavenski“.

GODINA 1867. – U vreme opiranja Mađarima, jezik kod Hrvata je „hrvatski ili srpski“.

GODINA 1868. – U tekstu Nagodbe s Mađarskom stoji da je jezik „hrvatski“.

GODINA 1899. – Odlukom Hrvatskog sabora, zvanični Zagreb se opredeljuje za Vukov književno-jezički model.

Najjači politički potez koji je zvanični Zagreb ikada povukao odlučujuće je podupro integrisanje gotovo svih katolika između Bugarske i Slovenije u jednu, hrvatsku naciju.

Taj potez je otvorio put širenju hrvatskog opredeljenja među katolicima štokavcima. (P. Ivić)

DANIČIĆ, ĐURA. – U Glasniku Društva srbske slovesnosti objavio članak „Razlike između jezika srbskoga i hrvatskoga“ 1857. godine.

U članku se iznosi teza da je u osnovi hrvatskog jezika čakavski dijalekat, a u osnovi srpskog štokavski. (Đura Daničić (1825–1882), srpski lingvista)

IVEKOVIĆ, FRANjO. – Pristalica Vukove jezičke reforme, autor velikog dvotomnog rečnika.

Ali u predgovoru je istakao da je to rečnik hrvatskog jezika „jer su ga spisali i na svijet izdali Hrvati“. (Franjo Iveković (1834–1914), hrvatski lingvista)

IVIĆ, PAVLE. – „Književni jezik u prostoru između slovenačke i bugarske granice je jedan, razume se, s teritorijalnim varijantama.“ (Pavle Ivić (1924–1999), srpski lingvista)

MARETIĆ, TOMISLAV. – U naslovu njegove gramatike stoji „hrvatski ili srpski jezik“ sa rastavnim veznikom ili.

Redosled daje prednost Hrvatima, u Austrougarskoj većinskom južnoslovenskom narodu. (Tomislav Maretić (1854–1938), hrvatski lingvista)

NOVOŠTOKAVSKI STANDARD. – U osnovi i srpskog i tzv. hrvatskog jezika. Podrazumeva sve osobine celovitog i razvijenog jezičkog sistema: sedam padeža i sistem od četiri akcenta.

PEDERIN, IVAN. – „Pitanje je dugujemo li mi Hrvati uopće još nešto Karadžiću (...)

Oni koji su kod nas prihvatili to neumjereno divljenje Karadžiću učinili su to, kako se čini, najviše stoga što nisu poznavali nego su, dapače, omalovažavali književnu tradiciju vlastitog naroda.“ (Ivan Pederin (1934), hrvatski germanista)

REMETIĆ, SLOBODAN. – „Lično bih bio srećan da su hrvatski filolozi i centri odlučivanja krajem devetnaestog stoleća svoga Cicerona našli u nekome drugom a ne u Vuku Stefanoviću Karadžiću.“ (Slobodan Remetić (1945), srpski lingvista)

SRBI U HRVATSKOJ. – Godine 1945, Srba u Hrvatskoj bilo je više nego „matičnog naroda“ u Crnoj Gori i znatno više nego Arbanasa u Srbiji.

Ipak, ustavna odredba o srpskom jeziku u Hrvatskoj, 18 godina u kontinuitetu glasila je „hrvatski književni jezik“.

SRPSKA LATINICA. – Srbi su latinicu kao drugo pismo prihvatili početkom prošlog veka, zajedno sa idejom jugoslovenstva. Srpska prestonica postala je gotovo sasvim latinička.

SRPSKA ĆIRILICA. – Srpsko nacionalno pismo. Njome su Srbi duže od osam vekova stvarali svoju kulturu evropskog nivoa.

Uvrežilo se i mišljenje da su Srbi dvoazbučan narod, što nije tačno – nema dvoazbučnih naroda. (M. Telebak)

SRPSKOHRVATSKI JEZIK. – Uspostavljen i kao pojam i kao naziv izvan Srbije i mimo Srba, prvenstveno voljom stratega hrvatskoga nacionalnog pokreta. (B. Brborić)

TELEBAK, MILORAD. – „Srbi imaju grešnu zabludu da je njihovo pismo primitivno, da s njim ne mogu u Evropu.

A u Evropu su Srbi davno ušli upravo sa ćirilicom.

Srbin treba da piše samo svojim nacionalnim pismom – ćirilicom, kao što svaki Hrvat i Slovenac pišu samo latinicom.“ (Milorad Telebak (1942), srpski lingvista)

ĆUPIĆ, DRAGO. – „Ime jezika ne znači da je on nezavisan od drugih jezika, naročito ne od jezika od kojega se 'otcepio', tj. od kojega želi da postane nov i samostalan.“ (Drago Ćupić (1932–2010), srpski lingvista)

UNESKO. – Po Međunarodnom informacionom sistemu za kulturu i naučni razvoj, koga se pridržavaju sve članice Uneska, sve knjige štampane latinicom – makar one bile srpskih autora – svrstavaju se u neku drugu kulturu.

Nisu deo srpske kulture jer od 1994. godine ne postoji odrednica „srpski jezik – latinica“. (M. Telebak)

FEKETE, EGON. – Drugo je pitanje kako taj jezik (hrvatski) treba imenovati, pri čemu je osnovno pitanje: kakav je taj jezik, tj. razlikuje li se on sistemski u odnosu na druge ili ne. (Egon Fekete (1931–2009), srpski lingvista)

HAULIK, JURAJ. – U pismu banu Jelačiću 9. 2. 1849, zagrebački biskup Haulik (1788–1869) naglašava da je zaštita od srpskog pravoslavlja jedini motiv zadržavanja latinskog, umesto uvođenja narodnog jezika.

HRVATSKI JEZIK (ČAKAVSKI I KAJKAVSKI). – Da bi Hrvati formirali hrvatski jezik koji ne bi bio isto što i srpski, morali bi da nađu drugu jezičku osnovu.

Umesto štokavske osnove, morali bi da pređu na čakavsku ili kajkavsku, i tek onda da grade poseban jezik. (D. Ćupić)

HRVATSKI JEZIK (ŠTOKAVSKI). – Na hrvatskoj strani odvajkada od jedinstva sa jezikom Srba postojale su težnje da izdvoje svoj jezik i da ga kodifikuju kao samostalan.

To su zvanično uspeli jednom za vreme Drugog svetskog rata, a zatim uoči raspada i po raspadu nove jugoslovenske države.

Izdvojili su ga kao poseban jezik, ali budući da mu je osnova ostala ista kao i u jeziku Srba, tj. tom jeziku je ostala štokavska osnova, samo su ga preimenovali. (D. Ćupić)