Kada ćemo naučiti da volimo šume

Istražujući prirodne lepote Srbije, planinari su u prilici da stalno uočavaju promene šumskog bogatstva koji krasi Srbiju.

„Kao i ljudi, i šume imaju dušu i na onim terenima”, naglašava Miodrag Radovanović (PPD Maljen, Požega), „gde žive ljudi, gde postoji domaćin koji šumu obilazi, neguje, čuva i brani, ta šuma i napreduje.”

Bespravnom sečom i šumskim požarima svake godine nestaju ogromna šumska prostranstva, za čije su obnavljanje potrebne decenije.

Prema rečima dipl. inž. šumarstva Dušana Jevđovića, samostalnog referenta za negu i zaštitu šuma u ŠG „Srbijašume”, potrebno je 50-70 godina da bismo dobili šume koje će nam ponovo dati kiseonik i koje će omogućiti da prorade izvori, „koji su direktna posledica postojanja šume zbog korenovih sistema”.

Uprava za šume preduzima mere za stalno obnavljanje šumskih površina, posebno proizvodnju sadnica u semenskim centrima „Srbijašuma”. Tu su i druge preventivne mere.

„Prema našim procenama mi godišnje imamo povećanje oko tri do pet hiljada hektara i nije uvek svesno indukovano”, naglašava Saša Stamatović, direktor Uprave za šume Ministarstva poljoprivrede.

Priroda osvaja puste prostore, ali se i zamiranje sela, kažu planinari, odražava na prirodu.

„Priroda bez ljudi nema smisla, tako da ako mislimo da očuvamo prirodu moramo očuvati i stanovništvo koje će živeti na toj teritoriji i uživati u blagodetima Srbije”, naglašava Miodrag Radovanović.

A kako se odnosimo prema bogatstvu koje privlači i sve veći broj stranaca govori i otpad, koji predstavlja i potencijalno izvorište požara.

Brojne divlje deponije u šumama širom Srbije svedočanstvo su ljudske nemarnosti prema najvećoj fabrici za proizvodnju kiseonika. Šume su i najbolji prirodni filteri za prečišćavanje vazduha i vode i najvažniji segement eko sistema bez koga nema života.