Predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku

Deklaracija je već podigla veliku prašinu u državama regiona na koje se odnosi – BiH, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Vladimir Arsenijević iz Udruženja "Krokodil" je predstavljajući Deklaraciju izjavio da pažnja koju je izazvala zapravo govori o njenom značaju.

"Želeli smo da pokušamo da rekonstruišemo neprirodno stanje koje živimo u regionu već nekoliko decenija", rekao je Arsenijević, koji je potpisnik Deklaracije.

Hrvatska književnica Ivana Bodrožić, koja je takođe potpisnica Deklaracija, rekla je da je Deklaracija pogrešno interpretirana u medijima i dodala da iza onih koji su je potpisali ne stoji nijedna institucija, stranka niti bilo kakva finansijska podrška.

"Našli smo se oko ove Deklaracije i udružili zbog naših uverenja. U Hrvatskoj je smatraju napadom na Deklaraciju o hrvatskom jeziku iz 1967. godine, iako se i ta dekalaracija bori za jedan jezik koji je glavni, a koji možemo zvati kako želimo", rekla je Bodrožićeva.

Dokaz da govorimo jednim jezikom je i taj što se svi razumemo i ne treba nam prevodilac, rekla je, dodavši da se u hrvatskim medijima o Deklaraciji govori kao da se sada stvara neki nepostojeći jezik, što nije tačno.

Raznolikosti su, dodala je, naše bogatstvo.

"Postoje četiri standardne varijante koje se u svakoj državi mogu imenovati onako kako to te države žele. Ako se 75 odsto međusobno razumemo, znači da se radi o jednoj lingvističkoj osnovici koja je spomenuta u deklaraciji donesenoj pre 50 godina", rekla je Bodrožićeva. 

Književnica Bodrožić je rekla da Deklaracijom žele da upozore na raznolikost koju, kako objašnjava, smatraju bogatstvom. 

"Ne želimo narode čistiti od nečega. Jezici se vrlo često ne podudaraju sa narodima, što je primer sa Nemačkom, Austrijom. U Austriji govore nemački jezik, što ne čini Austrijance manje Austrijancima. Svi znamo šta se dogodilo nakon rata, a meni se na neki način čini da se jezik kojim smo govorili raspao", rekla je.

Osvrnula se na pojavu "Dve škole pod jednim krovom", gde su deca odgajana da žive i odrastaju u zajednici sa "onim drugima".

"Cilj ove Deklaracije nije kršenje Ustava ni čišćenje nečega. Želimo simbolizovati javnost da narod može biti samostalan, država suverena, a da dopustite tom narodu da priča kako želi. Naravno, ne zagovaramo jezičku anarhiju, postoje jezički standardi i neka tako ostane", rekla je Bodrožić.

Ona je ispričala da je šetajući Baščaršijom gledala suvenire i ugledala hemijsku olovku napravljenu od čaure metka na kojoj piše "Sarajevo".

"Mi ne želimo rušiti Ustav ili nešto represivno uvoditi, ne želimo bilo koga primoravati ni na šta." Rekla je kako sastavljači Deklaracije žele da javnost bude svesna toga da postoje i drugi modeli shvatanja jezika, i dodala da su prvih 200 potpisnika mahom ljudi koji su izuzetno obrazovani.

Takođe, kazala je, "mi ne tražimo zajedničko ime jeziku, ne želimo ga nazvati jugoslovenskim, balkanskim, zagovaramo da svaki narod imenuje svoju varijantu jeziku onako kako želi."

Pavićevićeva: U Beogradu nema kafića sa srpskim nazivom 

Direktorka beogradskog Centra za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević objasnila je kako je država jedno, a jezik drugo, i kako umnožavanje nacionalizma pogoduje političkim elitama.

"Mnoge stvari ovde ne podsećaju na devedesete, nego tridesete. Pre nekoliko godina bila sam u srpskoj enklavi Orahovac na Kosovu, gde u jednoj školi sva deca govore francuski. Razgovarala sam s profesorkom srpskog jezika, koja mi je rekla da me mrzi, a na moje pitanje zašto, rekla je da ja pišem hrvatski. Rekla sam joj da sam iz generacije koja je čitala literaturu koja se izdavala u Zagrebu i da mi je to ostalo tako. Onda je rekla da me razume", ispričala je Pavićevićeva.

Istakla je i da je došlo i do identifikacije religije s nacijom i jezikom.

"Otkad imam edukatore edukovanih edukatora, umesto obraza i znanja imamo sve više lažnih doktoranada. Šefovi raznih država prepisali su doktorate. Druga stvar je da je osećaj odgovornosti kod ljudi proizveo to što se zove 'počistiti u svom dvorištu'. Po mom mišljenju, to je omogućilo i Donalda Trampa, a to je provincijalizacija koja na bazi jezika proizvodi populizam koji se time služi i zbog toga je u jezicima došlo do njihove redukcije", rekla je.

"Mislim da je identifikacija nacije i jezika proizvela nešto što mogu nazvati nacionalističkim kičem, a to je gubitak moći svoga jezika", zaključila je Pavićevićeva.

Ona objašnjava kako u Beogradu nemate kafića sa srpskim nazivom, sve je internacionalno, svuda je biznis. "Od granice do granice imate postkolonijalni jezik kojim se danas govori", istakla je Pavićevićeva.

Pisac i novinar Balša Brković osvrnuo se na lažne doktorate, dodajući, uz smeh, da su jezički čisti.

"Čitav spektar reakcija pokazuje da su nacionalisti svih boja znatno iziritirani, što je sjajno", rekao je.

Profesor Enver Kazaz istakao je da ova deklaracija dokazuje očigledno ne samo ono što su znali modernisti slovenskog prostora već i da su deca u BiH danas izložena nacionalističkoj ideološkoj mržnji.

"Deca u BiH su u obrazovnom procesu izložena jezičkom rasizmu do kojeg dovode politički moćnici i nacionalisti koji školu vide kao mentalno obrezivanje ili lobotomiju u svrhu formiranja rigidnog koncepta nacionalnog identiteta iz kojeg izbija mržnja", naveo je Kazaz sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Reagovanja na Deklaraciju o zajedničkom jeziku stižu iz Hrvatske, a Hrvatska akademija nanosti i umjetnosti navela je da je Deklaracija aprurdna.

Inače, Deklaraciju o zajedničkom jeziku dosada je potpisalo više od dve stotine lingvista, književnika, naučnika, aktivista i drugih kredibilnih ličnosti iz javnog i kulturnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. 

Među njima su: Rade Šerbedžija, Igor Štiks, Mirjana Karanović, Boris Dežulović, Nenad Veličković, Marko Tomaš, Rajko Grlić, Borka Pavićević, Filip David, Teofil Pančić, Jasmila Žbanić, Viktor Ivančić, Dragan Markovina, Boris Buden, Biljana Srbljanović, Ranko Bugarski, Snježana Kordić i Balša Brković.