Čudesni kismet Džordžija Besta (drugi deo)

Nije bio njihov cvet. Svakako nije bio ni cvećka. Ali Mančester Junajted – sećate ga se, veliki Mančester Junajted – nikada nije imao lepšeg od njega. Velika Britanija – sećate se i nje, velika Velika Britanija – nikada nije imala lepšeg od njega. Ni boljeg, srećnijeg, nesrećnijeg, osramoćenijeg, ponosnijeg, patetičnijeg, žalosnijeg, uzvišenijeg, umešnijeg, grešnijeg, nepokolebljivijeg, voljenijeg...

PRVI DEO

Kada je prvi put video Harija Grega, golmana i preživelog iz Minhena, odjurio je nazad u Belfast. Došao je noćnim brodom, petnaestogodišnjak u svojim prvim pantalonama dugih nogavica, samo 48 sati ranije. Prepao se njegove veličine. Mogao je da oseti kako nestaje pred njim, kao šumeća tableta.

Naposletku se ipak vratio u Mančester, na Old Traford, i sada je čistio njegove kopačke. Bio je posebno dobar u tome. Činio bi da sijaju, da se izdvajaju, što nipošto nije bilo lako. Kopačke tada nisu bile špagerice ili šimike, već glomazne gojzerice sa ojačanim vrhovima. Postojala je škola mišljenja koja je, kao najbolji metod njihovog omekšavanja, preporučivala uriniranje u njih.

„Pogledaj se, ti tragu pišaćke", govorile su devojčice za njim dok je išao niz ulicu u svom kraju u jugoistočnom Belfastu. Bio je jako mršav. Skauti bi dolazili da ga gledaju, ali bi odlazili klimajući glavama u pogrešnom pravcu. Smatrali su da ga nema dovoljno da bi izdržao fudbal na najvišem nivou.

Ali bio je jako dobar. Prve kopačke je dobio kada je imao otprilike 13 godina. Otac Diki, radnik u brodogradilištu, i majka En, koja je imala uposlenje u fabrici duvana, morali su da budu posebno pažljivi sa resursima kako bi mu ih poklonili. Posle svake utakmice Džordži bi na njima upisivao ime protivnika sa kojim je upravo igrao, kao i koliko mu je golova dao.

Bilo je to mnogo protivnika i još više golova i na kraju je Mančester Junajted obratio pažnju. U to vreme, Mančester Junajted je bio klub sa daleko najrazvijenijim putanjama razvitka mladih fudbalera. Štaviše, Met Bazbi, koji je postao trener 1945. godine, prvi put je tražio od kluba da mu dovedu formiranog fudbalera tek šezdesetih godina (Denis Lou je, recimo, stigao 1962. godine iz Italije), kako bi se ispunila, kako-tako, koliko-toliko, bezmerna praznina nastala posle nesreće u Nemačkoj.

Godine 1961. ukinuto je ograničenje maksimalnih plata za fudbalere. Dugo nakon toga Junajted je u ovom segmentu bio slabunjaviji od mnogih klubova i, prirodno, kupovina nije mogla da postane osnovni element njegove angažovanosti. Na sreću, nije ni morala da postane. Leto 1961. godine je trenutak kada je stigao Džordž Best.

Bilo je jasno, potpuno jasno, da je Besti poseban. Tako vidljivo drugačiji od svih. Trenerima na Old Trafordu je od početka rečeno da ne pokušavaju da menjaju njega ili njegov stil. Njegov infantilni, nezreli stil. Njegov božanstveni stil.

„Svaki trener ide kroz život tražeći jednog velikog igrača, moleći se da ga pronađe. Samo jednog. Ja sam bio srećniji. Našao sam dva – Dankana i Džordža", rekao je Met Bazbi.

Junajted je bio popustljiviji i blaži prema njemu nego prema ikome drugom. Fudbaleri nisu mogli da potpišu profesionalne ugovore sa klubom dok ne napune 17 godina. Između 15. i 17. godine bivalo bi im pronađeno nekakvo zaposlenje. Džordž je čistio kopačke koje su mu bile poverene sa revnošću, ali je damarao od jedne službe do druge, od jednog pozvanja do drugog, dureći se i gunđajući. Malo šta mu se u tom kulučenju dopalo. Na kraju ga je klub samo fiktivno uhlebio u jednoj električarskoj radnji blizu Klif trening centra. Dolazio bi u devet, onda bi samo prošetao na trening, a posle svega bi samo svratio da se odjavi. Ovo je samo početak koncesija koje će Mančester Junajted učiniti za njega.

A kako i ne bi? Neverovatan je bio. Kalibriran za čuda.

Prolazio je kroz odbrane rivala kao gladijus kroz sutlijaš. Kontrolisao je loptu kao što to nikada ranije nije činio nijedan potomak Angla, Saksonaca, Juta, Pikta, Normana, Friza, Kelta ili bilo koga drugog na britanskim ili irskim ostrvima. Pobogu, igrao je dupli pas sa cevanicama protivnika iz šege.

Pored lopte, podjednako važno, kontrolisao je i svoje telo. Balans i usklađenost bili su možda i najupadljivije šnite njegovog talenta. Tada, na terenima koji su bili zaleđeni zimi, natopljeni u proleće, tvrdi u leto i klizavi u jesen, on je izgledao kao kapoeira plesač.

Georgie Boy ostaje jedini igrač koji je postigao gol bez dodirivanja lopte. Na Hajberiju, protiv Arsenala, čuvao ga je Piter Stori i to je radio sa herkulijanskom radišnošću. Međutim, kada je primio loptu od svog golmana i počeo sa njom da se kreće unapred, ispred njega se isprečio Best. Stori se lecnuo, uspaničio, okrenuo i pokušao da vrati loptu golmanu – golmanu koji nikako nije očekivao ovo predomišljanje i nije bio u poziciji da je prihvati. Lopta je, naravno, završila u golu. Fudbaleri su davali i Bogu hvala još uvek daju golove risom ili bilo kojim drugim delom stopala, butinama, glavom, pa i grudima, ramenima, rukama ako su dovoljno pritvorni ili umešni. Best je gol dao svojim imenom.

Prvu utakmicu za najjači tim Junajteda odigrao je u septembru 1963. godine protiv Vest Bromvič Albiona, oko četiri meseca posle napunjene 17. godine. Prvi gol dao je Barnliju u pobedi od 5:1. Tog leta klub je osvojio prvi trofej od Minhena, kada je u finalu FA Kupa pobeđen Lester. Postajali su moćni iznova, moglo se to nazreti, a vođ novog tima i amulet novog vremena biće Džordž Best. To je bilo tako jasno, nije imalo šta da se nazire, posle utakmice sa Čelsijem 1964. godine na Stamford Bridžu.

Kao glečer je izgledao Ken Šelito, bek Čelsija, pored Džordža Besta. Njegova izvedba, koja je bila takva da su ga posle meča pozdravile obe sekcije navijača, kao i fudbaleri oba tima, unela je dva nova termina u engleski fudbalski leksikon. Mazy dribbles (lavirintski driblinzi) da opiše šta je to Best činio, toliko često i toliko okrutno, odnosno twisted blood (iskrenuta ili izvrnuta krv), koji se odnosi na ono od čega je Šelito – sam izokrenut i ismejan – bolovao na kraju utakmice.

Junajted je 1965. godine osvojio prvu titulu nakon osam godina. Šampioni su bili i dve godine kasnije.

Mančester Junajted je u martu 1966. godine igrao uzvratni meč četvrtfinala Kupa šampiona protiv Benfike. Pobeda u prvom meču od 3:2 nije bila nikakav sertifikat ukupnog uspeha, posebno uz sećanje na poraz sa pet primljenih golova u Lisabonu u meču sa Sportingom dve godine ranije u Kupu pobednika kupova, kao i uz činjenicu da Benfika nikada nije izgubila od stranog protivnika na svom Stadionu Svetlosti.

Pre utakmice Met Bazbi je izdeklamovao jedine instrukcije koje je ikada i davao pre izlaska na teren – ne komplikujte, tražite druge crvene dresove i izrazite se – ali je ovaj put postojao i mali apendiks. Tražio je da budu oprezni i da se drže čvrsto prvih dvadesetak minuta.

Best, još uvek devetnaestogodišnjak, dao je dva gola u prvoj trećini prvog poluvremena. Ponovo je činio da svi oko njega izgledaju kao nevični i benasti geaci. Do kraja meča, Junajted je postigao još tri gola. Na kraju, navijač je utrčao na teren sa nožem želeći pramen njegove kose. U polufinalu, međutim, beogradski Partizan je bio bolji od Mančester Junajteda.

Kada su Vulverhempton Vonderersi pobedili mađarski Honved u prijateljskoj utakmici 1954. godine, euforiju niko nije mogao da zaustavi. Ne da je neko i pokušao... Jedan list je Vulverhempton nazvao i šampionima sveta. Autistična gordost te objave toliko je iznervirala Gabrijela Anoa, francuskog novinara i nekadašnjeg fudbalera, da je ovaj pokrenuo Kup šampiona samo kako bi je opovrgao.

Onda, 1968. godine, 14 godina nakon toga i deset godina posla užasa na Rim aerodromu u Minhenu, Mančester Junajted je pobedio Benfiku na Vembliju i tako postao prvak Evrope. Ne tobožnji ili krivotvoreni, već pravi prvak Evrope. Prvi engleski prvak Evrope. Džordž Best je postigao prvi gol u produžetku. Na kraju te godine dobiće i Zlatnu loptu kao najbolji fudbaler kontinenta.

Ali posle toga ne bejaše ničega. Froncli možda, tu i onda tamo. Ponekad bi uspeo, kao nekromanser, da u dotrajavanje i nestajanje ubaci obnavljanje i rađanje.

Predivni gol Šefild Junajtedu na Old Trafordu 1971. godine. U Belfastu, iste godine, kada je kao Artful Dodžer oteo loptu Gordonu Benksu gotovo iz ruke, prebacio ga a onda postigao gol čije nepriznavanje od strane sudije i danas sablažnjava. Igrajući za San Hose u Kaliforniji, postigao je gol sumanute lepote protiv Fort Loderdejla. Postigao je šest golova u petoj rundi FA Kupa protiv Nortemptona 1970. godine.

A tu je bio i trenutak iz Roterdama 1976. godine, kada je Severna Irska igrala kvalifikacije za Svetsko prvenstvo protiv Holandije, koja je naravno tada bila između svoja dva učešća u finalima. Uoči meča, a u vreme kada su novinari putovali zajedno sa igračima na mečeve, jedan od njih je razgovarao sa Bestom o Johanu Krojfu. Džordž je rekao da je Holanđanin izvanredan. „Bolji od tebe?", pitao je novinar. Best ga je pogledao i nasmejao se: „Šališ se, zar ne? Znaš šta ću da uradim... Gurnuću mu kroz noge prvom prilikom".

Pet minuta od početka meča primio je loptu na levoj strani. Umesto da krene ka golu uputio se, kroz unutrašnjost terena i barem tri narandžasta fudbalera, ka desnom boku, gde je bio Krojf. Zaista mu je proturio loptu kroz noge, a dok je kompletirao dribling podigao je visoko desnu pesnicu.

Sve su to bili vrlo sporadični užici, kao neobično lenji staccato. Ono pravo trajalo je četiri godine. Počelo je 1964. i skončalo je 1968. godine. Best je tada imao 22 godine. Talenat Paganinija, karijera vilin-konjica. Džordž Best nikada nije propustio priliku da propusti priliku da uradi ispravno i možda se spasi.

Sic transit gloria mundi

Best je bio amnestiran. Miropomazan je možda preciznije. Sve je činjeno da bude miran i uvek spreman da izađe na teren.

Svi neoženjeni fudbaleri Mančester Junajteda bili su obavezni da žive u zajedničkom smeštaju kod posebno određenih matrona. Ove gospođe (Ma Watson, oficijelna majka Bazbijevih Beba, bila bi najpoznatija) su se starale o njima i one su bdele nad njihovim promenljivim željama i prohtevima.

Junajted je ovim stapanjem fudbalera pravio mikroklimu u kojoj su igrači rasli skupa, ali i srastali skupa. Šale i gegovi su leteli unaokolo kao rikošetirani meci, ali to je bilo mnogo više od pravljenja atmosfere. To je bilo pravljenje igrača. Još preciznije, to je bilo pravljenje igrača Mančester Junajteda.

„Mi u Junajtedu nismo tim. Mi smo vrsta", rekao je Čarlton jednom prilikom.

Volter Vinterbotom, nekada selektor Engleske, govorio je da može da prepozna fudbalera Junajteda bez gledanja. Razaznavao ih je samo na osnovu bata. „Imaju neki svoj hod. Svi to imaju – taj neki korak Mančester Junajteda. Možete da čujete sigurnost u njemu", obrazložio je.

Best je napustio dom gospođe Falavej i uselio se u modernističku palatu u Bramholu u južnom Mančesteru. Nazvao ju je Que Sera. Kako prikladno, Que Sera. Šta će biti. Imao je 23 godine u tom trenutku i Junajted mu je opet popustio.

Sve te njegove povlastice su delovale sićušne, verovatno, dok se nad njima nadvijao Bestov talenat i sve ono što on donosi klubu. Bilo je besmisleno ukoriti ga, uopšte ga dirati. Kao kada bi, dok Džoker osvaja Gotam Siti, komesar Gordon vreme provodio brinući o Brusu Vejnu i njegovim neplaćenim kaznama za parkiranje. Pustite ga, samo neka igra.

Naposletku, moguće je da ništa nije ni bilo moguće učiniti. Prošlost se uvek može promeniti, veli Oskar Vajld, kajanjem, poricanjem ili zaboravom. Budućnost je uvek neminovna. Njegova je možda bila najočevidnija odmah nakon osvajanja evropske titule. Klub je organizovao banket posle utakmice – koga se Best nikada nije sećao. Zapravo, nije se sećao ničega nakon što je tim napustio Vembli. Etanol ume to da uradi čoveku.

Met Bazbi, The Boss, bio je pravi patrijarh kluba, ali nije bio mekušan i tankoćutan. Umeo je da bude nemilosrdan. Džoni Gajls, jedan od najvažnijih posleratnih fudbalera Mančester Junajteda, morao je da napusti klub – a posle čak i da ode u mrski Lids – samo zato što je imao drugačije viđenje pozicije koju je trebalo da igra. I to je bio Met Bazbi, ser Met Bazbi nakon 1968. godine. Sa svima osim sa Bestijem.

Sve što bi Bazbi uradio bilo je prekasno ili premalo. Najčešće oba.

„Posebna pravila za Džordža? Pretpostavljam, ali samo u smislu da je on bio poseban igrač. Drugačije je kada kažete da je neko dobar igrač, a čovek pored njega genije. Džordž je genije", rekao je Bazbi kasnije.

Uklonio je Džordža iz prvog tima već 1965. godine, kako bi obuzdao njegove nokturne navike. Efekat je bio identičan onome koje su imale i sesije grdnji u njegovoj kancelariji, kojima bi podvrgavao tog čudesnog mladića.

„Sedeo sam i gledao tapete iza njegove glave. Dok mi je zakerao, brojao sam ukrase na njima. Želeo sam da sve to potraje kako bih dovršio brojanje", pričao je Best.

Uvek je postojala ta tanka crna nit u tkanju njegove psihe, koju Bazbi nije razumeo ponajviše jer je nikada ranije nije video. Sve je bilo drugačije ranije, ljudi nekako pastoralniji.

Mark Džons, talentovani centar half (u W-M formaciji), uzgajao je kanarince i papagaje i pušio je lulu kada je imao 18 godina. Bobi Čarlton je uveliko planirao da se posveti piljarnici nakon fudbala. Kada je postao poznat, Dankan Edvards, koga su saigrači zvali Četka jer je bio opsednut urednošću, išao je iz bioskopa u bioskop, dobrim delom samo da bi nestao u mraku.

I, bebe nisu bili, ali klinci jesu. Pred put na utakmicu sa Crvenom zvezdom, majka Edija Kolmana je svom sinu spakovala paketić sa jabukama i pomorandžama. Bobi Čarlton je uz sebe nosio slatkiše, čokolade i biskvite. Kako je hrana u hotelu bila pristojna, on je svoje zalihe poklonio čistačici.

Svi su bili mirniji i krotkiji tada, pravi produkti svog vremena koje, ni uz sve litote, ne može biti nazvano nikako drugačije nego teškim.

Racionisanje dobara je prestalo u Engleskoj tek 1954. godine. Old Traford je pretrpeo ogromnu štetu tokom rata. Razvaljen, obavljao je funkciju saksije za korov sve dok se fudbal nije vratio 1949. godine. Dečački tim Bobija Čarltona igrao je u šortsevima koji su bili skrojeni od zavesa korišćenih za zamračivanje tokom vazdušnih napada. Džeki Milburn, rođak Bobijeve majke, čuveni napadač Njukasla, sve do kraja četrdesetih je na utakmice išao autobusom. Radio je kao rudar i na mečeve je išao zajedno sa drugim rudarima, koji su takođe završili smenu, a koji su išli da ga gledaju.

Svi su bili mirniji i krotkiji jer nikakvi drugačiji i nisu mogli da budu. Best je takođe počeo kao povučen, mučaljiv i stidljiv. „Nije mi lako da se približim ljudima, ili možda treba da kažem da mi nije lako da im dopustim da mi se približe", pričao je kasnije u životu.

Nije voleo ljude, ali jeste voleo uticaj koji je na njih imao. Voleo je da bude centar njihovih fantazija. Toliko da je priznao da je često prilikom izlaska na teren, omamljen pojem gomile i osećanjem slatkog iščekivanja, imao erekciju pre nego što bi njegovo stopalo ostvarilo kontakt sa terenom.

To čeznuće egzibicionizma – da bude posmatran dok dejstvuje ili dela – nije bilo limitirano samo na fudbal. Tokom okupljanja reprezentacije Severne Irske naplaćivao je saigračima i onda ih puštao da ga, sakriveni, posmatraju dok bi on bio sa raznoraznim devojkama.

Uopšte, bavio se javnim moralom koliko i tardigrada uporednom pravnom tradicijom civilizacija Eufrata i Ganga. Odveo je tek venčanu nevestu u sobu dok su njegovi saigrači zaokupljali pićem njenog supruga. Pronalazili bi ga u klupskom krevetu sa dve prostitutke. Uoči drugog meča polufinala FA Kupa protiv Lidsa u sezoni 1969/1970 – 90 minuta uoči meča – klupski autobus je čekao sa odlaskom na stadion dok Best nije završio to što je imao u sobi sredovečne gospođe koju je upravo upoznao. Utakmicu je odigrao užasno.

Jednom nije ni otputovao sa ekipom u London na meč sa Čelsijem, već je uhvatio kasniji voz i onda proveo tri dana u stanu poznate irske glumice. A jednom, na samom početku 1972. godine, nije se pojavio u Klifu na treningu sedam dana. Pronašli su ga opet u Londonu, kod svoje najnovije devojke, koja je bila i Mis Velike Britanije. Bila je to samo jedna od mnogih lentiranih mu devojaka.

„Bilo je neverovatno. Nikada nisam morao ništa da radim, da izvodim devojke na večeru ili tome slično. Pozvale bi me ili bi se motale po butiku i odlazili bismo pravac na sprat", objasnio je. A da, imao je i butik (kasnije i butike). Kako je rekao, jedini razlog što ga je uopšte otvorio bio je taj što je imao stan iznad.

Plaćao je dolaske žena (talenata, kako bi on rekao) koje je upoznao ili koje su ga kontaktirale tokom njegovih putovanja. Slao bi ih nazad čim bi mu dosadile. Tako, dok je bio u Danskoj na turneji uoči sezone, devojka mu je tražila autogram, ali je otišla pre nego što je doznao pojedinosti o njoj. Zato je napisao pismo koje je posvetio „mojoj danskoj devojci iz snova", koje je dao danskom novinaru. Nekoliko Pepeljuga se javilo, ali je prava bila samo jedna. Best ju je doveo u Englesku, a onda su se i verili. Čitajući novine saznala je da venčanja ipak neće biti.

„Imao je najbožanstvenije oči i šarm stidljivog dečaka. Dugo smo pričali i sve vreme sam maštala o tome da ga zavedem. Odjednom mu je prišla plava devojka. Predstavila se, a onda ga upitala da li je za j....e na brzinu. 'Naravno', rekao je. Okrenuo se ka meni. 'Izvini me', kazao je i otišao sa njom", ispričala je svoj kontakt sa Bestom jedna udata žena.

„Neki ne spavaju sa udatim ženama. Neki ne spavaju sa ženama svojih prijatelja. Neki ne vole crne devojke, ili Jevrejke, ili devojke sa velikim grudima ili krivim nogama. Ne treba se držati previše pravila, jer ako su (žene) voljne onda su i vredne, bez obzira ko su ili šta su", objasnio je Best.

Naravno, ovakva inkluzivnost bi ponekad dovela i do onoga što je zvao „kojotska jutra". Kojoti, pojasnili su drugi umesto njega, kada su uhvaćeni u zamku radije će odgristi sebi nogu nego ostati zarobljeni. „Kojotska jutra" označavaju one trenutke kada će muškarac uraditi sve – sve – samo da ne probudi u odlasku devojku pored koje se probudio.

Uvek je bio u hiperdrajvu. Razuma je imao taman toliko da shvati da greši, ali ne i da prestane.

„Nije dobro za sportistu da provodi svako popodne j....i, svako veče pijući, a onda svako jutro razmišljajući o j....u i napijanju", priznao je uticaj vannastavnih aktivnosti na fudbal.

„Da sam rođen ružan, ne biste ni čuli za Pelea". Sam Pele kao da se složio sa ovim, kada je rekao da je Best najbolji fudbaler na svetu.

     KRAJ DRUGOG DELA

Број коментара 7

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

петак, 29. март 2024.
11° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво