Vudstok je bio raj i pakao na jednom mestu

Nije bio na festivalu u Vudstoku jer je mesec dana ranije u londonskom Hajd parku slušao Rolingstonse, ali rok kritičar, novinar i publicista Peca Popović ispričao je za RTS sve zanimljivosti o događaju koji je, kako kaže, bio poziv na stvaranje pravednijeg sveta i dokaz da nekada i utopija može biti funkcionalna.

Zašto je baš Vudstok odabran kao mesto za festival? Kažu da ima veze sa Dilanom?

Naivno je reći da odabir mesta ima veze samo sa Dilanom. Majkl Lang, čovek koji je došao na ideju da napravi koncert kakav do tada nije održan, izbaro je Vudstok iz nekoliko razloga.

Njegova ideja je bila da mesto bude blizu aerodroma i blizu velikog grada. Veliki grad je Njujork, a u njemu imate četiri velika aerodroma.

Tražili su i pastorlano mesto koje bi ličilo na hipi kulturu koja je 1969. godine bila na svom vrhuncu. Pronašli su originalno mesto u gradiću Vudstoku, ali kada su meštani videli da postoji veliko interesovanje za njihovo selo i okolinu, uplašili su se, pa su četiri nedelje pre festivala otkazali Langu i njegovim partnerima.

Zato su oni bili prinuđeni da traže zgodno mesto u blizini i našli su farmu Maksa Jazgara koja je zapravo 100 kilometara udaljena od Vudstoka. To je farma od 240 hektara i on je pristao da je stavi na raspolaganje.

Činilo se da to nije loša lokacija zato što je više puteva vodilo ka njoj. Ipak, kada je počela gužva, ispostavilo se da lokacija nije dovoljno dobra jer su svi putevi bili zakrčeni već dva dana pre početka festivala.

Jedini mogući saobraćaj ostao je helikopterski za organizatore i učesnike, a pešački za publiku. Sve ostalo je bilo nemoguće. Kada su videli na šta lokacija liči nekoliko dana pre festivala, doneta je odluka da ulaz bude besplatan.

Prethodno su se karte prodavale po ceni od 18 dolara za sva tri dana i pojedinačno za sedam dolara. Ideja je bila da na dan koncerta karta bude skuplja za jedan dolar, ali se već u sredu, dva dana pred početak, znalo da će festival biti besplatan.

Planirano je da dođe 50.000 ljudi, a ispostavilo se da je došlo 400.000 i više. Zašto se to dogodilo? Da li su tome kumovali i mediji i okolina koja nije prihvatila da se festival održi na prvobitno zamišljenom mestu?

Ne treba zaboraviti da je hipi kultura imala uporište na zapadnoj obali (SAD), da je prvi festival održan u Montereju dve godine ranije. Kalifornija je navikla na hipike i na sve ono što prati hipi kulturu.

Konzervativna istočna obala, bez obzira na iskustvo koje je imala sa festivalom Njuport koji je oko 200 kilometara udaljen od mesta Vudstok, navikla je na manje festivale. Niko nije znao u šta će se poziv na tri dana muzike, ljubavi i mira pretvoriti.

Niti je festival bio u Vudstoku, niti ga pamtimo po miru i ljubavi, pa ni po muzici, ali ga pamtimo kao nešto što je promenilo svest ljudi o samoj muzici i o američkoj generaciji koja je tada stasala i koja je smatrana hipicima.

Sve su ih podveli pod hipike, ali nisu tamo bili samo hipici, već mladi ljudi koji su želeli na skupu da pokažu da zamišljaju jedan bolji svet, svet bez rata u Vijetnamu.

Ne zaboravite, 1969. godine, 543.000 američkih vojnika je bilo u Vijetnamu, nedelju dana ranije Mensonova banda je ubila glumicu Šeron Tejt i celu jednu porodicu, Jan Palah se palio u januaru i ne zaboravite događaj koji je obeležio istu godinu – tri nedelje ranije su se prvi ljudi spustili na Mesec.

Bilo je potrebno pokazati da Amerika nije za rat, da postoji razumevanje za ljude drugih polnih sklonosti, druge boje kože, za studente kojima se ne dopada situacija u državi.

Sve se dešava i neposredno posle ubistva Kenedija mlađeg i Martina Lutera Kinga. Dakle, postojali su i umetnički i sociološki pa i ljudski razlozi da se sakupimo i pokažemo da se ne slažemo sa tom Amerikom, sa tim svetom, da želimo malo bolji, tolerantniji i pravedniji svet.

Zašto onda kažete da ne pamtimo Vudstok po miru i ljubavi?

Kada danas pričate o Vudstoku, to su posledice, ali ne zaboravite tri ogromna pljuska, nedostatak hrane...

Kada se danas seća o Vudstoka, neko govori o raju ili o paklu. Može da priča o najboljim ili o najgorim uspomenama.

Rezultat toga je mogućnost da se sakupi 400 ili 500.000 ljudi i da se dogode samo dve slučajne smrti, da se tri bebe rode. A danas kada napravite najobičnije ulične demonstracije u bilo kom gradu sveta, imate mrtvih i ranjenih.

Kada je Vudstok zapravo postao legenda?

Vudstok je postao legenda onog momenta kada se videlo da je niotkuda napravljen najveći grad u saveznoj državi Njujork i kada se videlo da u takvim bezuslovnim uslovima može da se živi.

Mogu da se trpe različiti od vas, možete da delite ono što imate u torbi, na kraju krajeva, možete da se skinete goli, da se ponašate kako vam nije dozvoljeno ni na fakultetu, ni u školi, kući ili na ulici i da pritom vaša boja kože i vaše ponašanje ne vređaju nikoga.

E to je poruka – daj da živimo u svetu u kom imamo prava da budemo mi. To jeste možda utopija, ali se pokazalo da nekada i utopija funkcioniše.

Zbog čega koncerti koji su kasnije organizovani u čast Vudstoka ne mogu da se porede sa originalom?

Repriza nikada nije ista kao premijera. Repriza može biti i bolja, ali to čudo premijere se nikada ne može ponoviti, to čudo da prisustvujete nečemu čemu niko pre vas nije prisustvovao, da imate dvodnevno, trodnevno iskustvo putovanja, odiseje ili kako američki mediji kažu, veliki hod kornjača ka plaži.

Idete ka nekoj nedođiji verujući da će tu biti nešto. To nešto kroz vreme dobija druge dimenzije, uvećava se i ulepšava i stvara se druga slika.

Vi bez te slike ste siromašniji. To vam ja pričam pošto znam svoje lično iskustvo sa raznih festivala po Evropi krajem šezdesetih godina.

Od prvog Vudstoka, preko tih koncerata pa do danas, čini se da svi kubure sa organizacijom?

Ne! Ne zaboravite da je Vudstok prvi festival koji su klinci organizovali za klince.

Monterej festival, dve godine ranije, organizovali su stariji, finansirali su stariji. Florida festival, u čijoj je organizaciji Majkl Lang, organizator Vudstoka, prvi put učestvovao, zavisio je od prethodne generacije.

Vudstok su organizovali ljudi stari između 23 i 25 godina. Prvi put su hipici organizovali nešto za hipike, ali se i prvi put ispostavilo da su hipici sa ambicijom kapitalista ušli u taj posao jer je organizacija Vudstoka bila zasnovana na dva miliona dolara.

Pre toga se nikada nije pričalo o parama, a tada se znalo da veliki događaj traži veliku investiciju. Oni su izgubili pare na samom festivalu, ali film i ploča su doneli ogroman novac.

Zbog čega neka od najvećih muzičkih imena tog doba nisu učestvovala na Vudstoku?

Nisu došla četiri najveća imena tog momenta u svetu iz objektivnih razloga.

Bitlsi su poslednji koncert odsvirali 1966. dodine u Kaliforniji. Jesu kasnije na krovu u Londonu svirali onih nekoliko pesama, ali to je bilo iznenađenje za prolaznike, pa i za kompaniju "Epl", jer nisu praktično ni postojali.

Stonsi su nekoliko nedelja ranije izgubili Brajana Džonsa, svirali su 5. jula te godine na koncertu u Hajd parku, na kojem sam bio. To nije bila uvežbana grupa sa novim gitaristom Mikom Tejlorom, a već su imali turneju zakazanu za jesen po Americi koja je kulminirala zapadnim Vudstokom odnosno tragedijom u Altamontu.

Niste imali Dilana, koji je već zakazao nastup na ostrvu Vajt poslednje nedelje avgusta, a to je bio njegov povratak na binu posle četiri godine.

Nisu bili ni Dorsi. Nisu mogli jer je Morison imao problema sa svlačenjem na sceni i imao je sudsku proceduru. Prvi put posle toga je nastupio na ostrvu Vajt godinu dana kasnije. Imao je dozvolu samo da sleti na binu, održi koncert i vrati se.

Dakle, četiri različita objektivna problema. Ali onaj ko je prešao preko bine Vudstoka, on je napravio karijeru za ceo život. Kada imate 400 ili 500.000 ljudi, svako ponese neku emociju, svako u nekakvim klimatskim, emotivnim i zdravstvenim okolnostima prepozna u nekom nastupu neku vrednost koju drugi ne prepoznaju.

Svaki od 31 učesnika je profitirao od sviranja tamo, iako je svaki od njih dobio najmanji honorar u karijeri. Zahvaljujući nastupu na toj velikoj bini, svi su kasnije dobijali mnogo veći novac.

Majkl Lang, organizator, imao je budžet od 250.000 dolara da plati sve učesnike. Danas ko god dođe u Beograd ne dobije ispod 200.000 dolara.

Ne zaboravite, 13 godina posle Vudstoka, Lang je u Beograd doveo Džoa Kokera. Hotelski računi u Beogradu su mu bili skuplji od nastupa na Vudstoku.

Poslednja dva koncerta u karijeri grupe "Džeferson staršip", naslednika grupe „Džeferson erplejn" bila su u Užicu. Njihovi avionski troškovi do Beograda su bili veći nego honorari na Vudstoku.

Koje biste izvođače sa Vudstoka izdvojili?

Nikada niko nije imao hrabrosti da izađe na binu i zatvori veliki festival himnom svoje zemlje. Meni je to veliki gest. Ja se sećam koliko sam bio uzbuđen kada sam gledao film Vudstok.

Isto tako sam bio uzbuđen 20 godina kasnije na jednom mirovnom koncertu u Domu omladine, kada je Koja iz Discipline kičme izašao i odsvirao "Hej, sloveni" dok se zemlja raspadala. To je bila poruka. Svirati himnu sa gitarom umesto stajati mirno sa puškom dok se intonira himna, to je nešto drugačije. Poruka je dobra – volimo našu zemlju na naš način.

Džimi Hendriks i to sviranje himne jeste događaj, međutim, nemojte da gubite iz vida Kokera. On je jedan instalator hlađenja iz Šefilda koji je zahvaljujući svojoj verziji pesme Bitlsa napravio svetsku karijeru. Izneo je na binu energiju i beo glas koji je smeo da peva pred crnom publikom. On je belac koji je pevao na crnački način i to izaziva čudan koloplet emocija.

Ne zaboravite „Ten jirs after". Voleli smo tu grupu, mi koji smo znali. Ja sam tada živeo u Engleskoj, pa sam znao o čemu se radi. Džef Bek je imao saobraćajnu nesreću, a trebalo je da on bude zvezda. Polomio se tri nedelje pred Vudstok, pa je pozvana grupa "Ten jirs after". I oni su napravili neverovatnu karijeru.

Jedno je kad pevate u malom klubu, a drugo kad izađete pred 500.000 ljudi. Postojali su mitovi o Dženis Džoplin, ali ona izađe pa vi vidite da je to ozbiljna stvar. Kada izađu duvači, puno ljudi na bini, vidite da to nije izmotavanje, da tu ima neke muzike, nekih aranžmana. U tom ambijentu to zvuči neverovatno.

U filmu i na ploči nema mnogih imena zbog izdavačkih ugovora i prava. Nema „Kridensa", a imali su fenomenalan nastup. Svaki od učesnika je imao razlog da bude tu. Honorari nisu bili važni. Kada se stvara istorija, niko ne pita za pare. Kada prođe vojska onda se otima, ali kada pravite istoriju, važno je da je pravite, a posle naplaćujete svoje usluge.

Kakav je bio uticaj Vudstoka na našu kulturu?

Godina 1969. je i za našu kulturu jako važna. Dana 15. maja je održana premijera mjuzikla „Kosa", koja je podrazumevala celu generaciju koju danas prepoznajemo po njenom uticaju i značaju, ne samo kao hipi nego kao veliku generaciju kulture Jugoslavije s kraja šezdesetih.

Kao svedok, kada je video odjek Vudstoka i šta se dešava sa hipi kulturom, naš veliki pisac Bora Ćosić je u svojoj knjizi „Miksd medija" dao formulaciju na srpskom jeziku.

On je rekao da „festival nije samo smotra, svečanost sa muzikom, već događajno naročito konstruisan rezervat, specifičan rezultat s posebnim tehnološkim i psihološkim ishodima, nukleus besklasne države čuda s moralom idelanog društva koji se ovde igra, kutijica s različitim stvarima koje pripadaju nekoj drugačijoj civilizaciji".

Mislim da je jako važno što je neko prvi put na našem jeziku formulisao događaje koje smo imali priliku da vidimo u „Kosi" i koje su razumeli Mira Trailović, Jovan Ćirilov, Dragoslav Andrić, koji je prevodio, i ta cela generacija koja se uključila u „Kosu" i koja je kasnije videla izazov za pripadanje toj kulturi.

Reperkusije Vudstoka smo videli tek na Hajdučkoj česmi, osam godina kasnije, jer niko nije mogao da pretpostavi kako će biti kod nas kada se mnogo ljudi sakupi.

Kada pravite političke mitinge, oni se organizuju, ali ova čuda u kulturi se ne organizuju, ona se događaju na neki blesav i nelogičan način. Ako se setite „Zaljubljenog Šekspira“, filma, i vidite kako se pravi pozorišna premijera, tako se pravi i festival. Verujete i sanjate da vredi nešto uraditi, negde biti i nešto podržati.

Број коментара 2

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

четвртак, 28. март 2024.
19° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво