Pravo na sutra- Iskušenja Kolektivnih centara

Posledica dugogodišnjeg života u tesnim sobama kolektivnih centara, u oskudici i siromaštvu jesu apatija i bezvoljnost. Ovi ljudi više ne veruju u mogućnost dostojanstvenijeg života. Stambeno naselje koje niče pred njihovim očima - trebalo bi da ih ohrabri.

Milan Janjić svakodnevno odlazi na gradilište, gde u okviru novog stambenog komplesa niče i njegov novi dom. Njegova porodica i stotinak onih koji u kolektivnim centrima na obroncima Šar- planine provode život tokom poslednjih dvadesetak godina, već na jesen trebalo bi da se, tik ispod padina Brezovice, napokon skuće.

Milan je imao 16 godina te 1999. godine kada je sa majkom tokom bombardovanja iz Uroševca raseljen u odmaralište "Junior". Do danas je njegov dom sobica od devet kvadratnih metara. U međuvremenu je stekao inženjersko zvanje, oženio se, tu su se rodila njegova deca...
Iako je od poslednje kolone izbeglica iz bivših jugoslovenskih republika prošlo više od 20 godina i skoro toliko od kada je veliki broj ljudi privremeno raseljen iz brojnih kosovskometohijskih gradova i mesta, na ovom području još egzistira nekoliko kolektivnih centara u kojima živi nemali broj ljudi bez saznanja kada će pronaći svoj krov nad glavom.
Krov nad glavom ne mora biti garancija srećnog života, ali je najmanje što stvara uslove za dostojanstven život. Uskoro bi to trebalo da imaju i svi raseljeni i oni sa statusom izbeglica na prostoru Kosova i Metohije.

Autorka i urednica: Tatjana Manojlović
Reditelj: Bojan Vorkapić

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво