Tri generacije pekara iz Stalaća

Stalać više nije važno železničko čvorište kao nekad. Peroni su prazni, prodavnice i kafane u centru mesta zatvorene, i sve je više napuštenih kuća i stanova. O boljem i bogatijem životu, ali i receptu za opstanak, svedoči pekara kraj stanice koja je jedan od simbola Stalaća.

Nekada se na burek iz Kruševca posle večernjeg izlaska išlo u Stalać. U pekari kraj železničke stanice prodavalo se i po 100 tepsija, jer je bilo mnogo putnika koji su čekali svoj vozni red.

"U Stalać sam došo 1978. godine. Prvi hleb ovde sam umesio 13. maja onda je bio Dan milicije, pa sve do dan danas. Bilo je i lepo vreme i lepih dana, pa je bilo i teško, jer naš posao je dosta težak", kaže Fejza Demiraj.

"Kada je došao Fejza je sa ženom i troje dece živeo kao podstanar. U iznajmljenoj baraci radili su zajedno po celu noć. Ložili, mesili, prodavali. Ništa nismo imali. Onda smo radom sve ovo stekli. Trudili smo se za decu".

Stekli su kažu dovoljno, a rado su i delili sa drugima.Pomagali su školu, fudbalski klub.

"Jako su fini ljudi i dobronamerni su svakom da pomognu i u dobrovoljne svrhe za manastir", kaže Bosiljka Ignjatović, komšinica.

Stopama svojih roditelja krenuli su i naslednici.

"Učio sam od oca, otac je osnovao firmu 1978. godine i ja sam sa svoje 23 počeo da radim i znao sam da ću da budem pekar i nisam se pokajao. Mi porodično to radimo pa zato i uspevamo", kaže Safet Demiraj, sin.

U porodični posao koji se razvio, unapredio i proširio u susednom Ćićevcu i Varvarinu uključene su i sestre Silvana i Nađa kao i njihova deca.

"Jeste bilo teško, roditelji su se dosta mučili stvarno, sad je to sve modernizovano i mnogo lakše. Nisu plate male, ali ljudi lakše im je da sede nego da rade i da se žale na uslove", kaže Silvana Maksimović, ćerka.

"Rano je u tri sata ustaje, mana je što ne mogu da izlazim non - stop, ali prednost je što imam obavezu neku i bitno je da ima posla", kaže Emir Demiraj, unuk.

U svemu što radi Emir ima podršku dede koji je ponosan na svoje naslednike.

"Iza mene imam tri generacije, a ispred mene još dve, tako da oni produžavaju. Srećan sam. Uspeo sam u nečemu, bar da imaju podlogu da krenu da rade, da se ne muče kao ja kad sam došao ovde", kaže Fejza Demiraj.

A od tada su već prošle četiri decenije. Mala zantaska radnja prerasla je u ozbiljnu porodičnu firmu sa dvadesetak zaposlenih čije je sedište i dalje u Stalaću.

rts.krusevac@rts.rs
+381 37 438 707



Број коментара 0

Пошаљи коментар

Упутство

Коментари који садрже вређање, непристојан говор, непроверене оптужбе, расну и националну мржњу као и нетолеранцију било какве врсте неће бити објављени. Говор мржње је забрањен на овом порталу. Коментари се морају односити на тему чланка. Предност ће имати коментари граматички и правописно исправно написани. Коментаре писане великим словима нећемо објављивати. Задржавамо право избора и краћења коментара који ће бити објављени. Коментаре који се односе на уређивачку политику можете послати на адресу webdesk@rts.rs. Поља обележена звездицом обавезно попуните.

уторак, 23. април 2024.
10° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво