Kakvo društvo, takva i literatura – 25 najuticajnijih knjiga za sedam decenija

Svidelo se nekom to ili ne: naše društvo i dalje živi u, ako ne u prošlosti, a onda u živoj korelaciji s njom. Andrić je, kao i obično, to definisao na najbolji način tvrdnjom da prošlost, sadašnjost i budućnost za njega – a valjda pomalo i za sve nas – predstavljaju jedno beskrajno vreme.

Lingvisti bi kazali da je to stoga što slovenski jezici predstavljaju indo-evropske jezike najbliže originalnom uzorku koji stoji u osnovi većine evropskih jezika, sa i dalje najrazvijenijim konjugacionim sistemom i leksici koja se u osnovnim rečima jednog jezika (brojevi, lične zamenice i slično) najmanje udaljila od početnih uzora.

Ovo znači da smo možda tvrđi na promene i s jasnijim osećajem za povest, ali ostavimo sad po strani lingvistiku.

O književnosti bih ovom prilikom, i to onoj koja je na srpskom jeziku pisana u poslednjih sedamdeset godina. Kakvo društvo, takva i literatura.

Za ovu priliku treba se setiti dvadeset pet knjiga koje su ostavile najdublji utisak u istoriji naše književnosti za poslednjih sedam decenija.

I premda priznajem da je ovaj izbor neku knjigu verovatno nepravedno zaboravio, a drugu bez prava u taj krug možda stavio - mora se doći do nedvosmislenog zaključka, do kojeg može lako doći svaki obrazovaniji proučavalac naše književnosti - da su istorijski roman ili priča okosnica pisanja na srpskom jeziku.

Bili. Ostali. I po svemu biće, šta god se o tome pisalo ili kako god se proskribovalo.

Dakle pogledajmo samo taj niz.

Najpre istorijske knjige - među kojima dakako dominiraju romani - koji nemaju nikakvu ili gotovo nikakvu sponu sa sadašnjošću koju je u to vreme živeo njihov pisac (razmak između piščeve stvarnosti i događaja u knjizi od najmanje trideset godina, pa do nekoliko vekova) -
Andrićeva "Prokleta Avlija", Selimovićev "Derviš i smrt", Kišova: "Grobnica za Borisa Davidoviča", Andrićev "Omerpaša Latas", Pavićev "Hazarski rečnik", "Lagum" i "Dorćol" Svetlane Velmar-Janković, Petkovićev roman "Sudbina i komentari" i Pištalov roman "Tesla, portret među maskama".

Tu smo već na devet ključnih knjiga za srpsku književnost.

Hajdemo dalje: još deset nezaobilaznih knjiga koje su samo uvodom ili nekom, u osnovi motivskom reperkusijom vezani za stvarnost, a ustvari su istorijske knjige.

Ćosićevi "Koreni", Davičova "Pesma", Selimovićeva "Tvrđava", Tišmina "Upotreba čoveka", Kišova "Enciklopedija mrtvih" (samo uvodna priča ima vezu sa piščevom stvarnošću), "Roman o Londonu" Miloša Crnjanskog, Pekićevo "Zlatno runo", Selenićevi "Očevi i oci", Konstantinovićeva "Dekartova smrt" i Petrovićeva "Opsada crkve Svetog spasa".

Sada smo na devetnaest od dvadeset pet naslova. Slede one knjige koje pretežnije "žive" u realnosti, iako ni one nisu bez reperkusija ka prošlosti.

To je "svega" šest romana koji bi se smatrali nezaobilaznim za srpsku literaturu.

Selimovićev "Krug", Selenićevi "Prijatelji sa Kosančićevog venca 7", Tišmina "Knjiga o Blamu", Albaharijev "Cink", Basarina "Fama o biciklistima", i Velikićev "Ruski prozor".

Ukratko rečeno, u poslednjih sedamdeset godina devetnaest od dvadeset pet najuticajnijih knjiga na srpskom jeziku u vezi su sa prošlošću. Ovo čini 76 odsto svih najuticajnijih srpskih knjiga.

Ko onda da kaže da pretežno ne živimo ili snažno ne negujemo veze sa prošlošću? Sviđa vam se ovo ili ne? Želeli biste to da promenite?

Odmah sedite i pišite roman inspirisan sadašnjošću. Možda njime promenite sledećih 70 godina, ali prošlih sedamdeset sigurno nećete.