Da li je onlajn novinarstvo novi prostor slobode ili manipulacije

Mogućnost manipulacije medija uvek ostaje otvorena, ne samo od političara. Ako je kroz noviju istoriju bilo teško garantovati slobodu štampanih, a još teže elektronskih medija, kako stoji sa novim onlajn medijima? Da li je onlajn novinarstvo novi prostor manipulacije ili slobode, kulture ili nekulture, informacije ili dezinformacije? Sve su to i inače validna pitanja, momentalno zaoštrena u uslovima pandemije koronavirusa.

Krajem sedamdesetih je na svetskim top-listama vladao hit "Video Killed the Radio Star" britanske pop-grupe The Buggles. Pesmica je nadrasla samu sebe i postala kôd za duh vremena u kome je televizija "ubila" radio, ili samo što nije, ili već jeste, ali radio tvrdoglavo odbija da prizna poraz i nastavlja kao kad je bio živ.

Kao što se zna na osnovu iskustva iz poslednje četiri decenije, televizija nije ubila radio. Oba medija su paralelno ušla u novi vek, iako u jasnoj hijerarhiji.

Ali hijerarhija je bila politički konstruisana, jer su sa televizijom vlasti svuda u svetu sad mogle da dobace više, dalje i bolje.

U svemu ostalom, radio nije postao "prevaziđeni" medij, već je samo kao pametniji popustio, reklo bi se po staroj narodnoj.

Od tada se isti mehanizam ponovio u više varijanti. Da će televizija pobediti bioskop, a nije.

Da će kompjuteri uništiti knjižare i biblioteke kao habitate štampane knjige, sve ono što se zajedničkim imenom zove Gutenbergovom galaksijom, a nisu.

Ili nova dilema, da će onlajn mediji uništiti štampane medije, a ne ide ka tome.

Ili najnovija dilema, da će blogovi, društvene mreže i privatni "influenseri" uništiti profesionalno vođene onlajn medije i sajtove.

To bi bio znak da se javnost raspala na kružoke agresivnih istomišljenika i da je društvo kao polje legitimnih suprotstavljenih stavova prestalo da postoji.

Jedan superiorni tehnički pronalazak kao što je World Wide Web bi u paradoksalnom obrtu vratio civilizaciju u medijsko kameno doba – a ne ide ka tome.

Sve rečeno svodi se na takozvani Riplov zakon iz 1913: Novi masovni mediji ne supstituiraju starije.

Nijedan društveno etablirani masovni medij neće nestati zato što se pojavio novi, tehnički savršeniji – ostaće paralelno da postoje, u koegzistenciji koja nije ni mir, ali ni rat do istrebljenja.

Volfgang Ripl (W. Riepl), tada glavni urednik Nirnberških novina, postavio je sebi spomenik u svetskim komunikacijskim naukama doktorskom disertacijom o "Informativnom sistemu Antike".

Ripl, 1913: "U izvesnom smislu može se govoriti o temeljnom zakonu u razvoju javnih informativnih sistema: i najjednostavnija sredstva, forme i metode, kad su se jednom etablirale i doživljene kao korisne, nikad neće biti potpuno i trajno potisnute od savršenijih i tehnički razvijenijih, nego će se održati pored njih, jedino što će biti primorane da se preorijentišu na neke druge zadatke i teme."

Riplov zakon: Novi medij ne ubija stari

Jeste, Riplov zakon je važio dok se nije pojavilo onlajn novinarstvo, pisao je nemački teoretičar mas-medija Peter Gloc u knjizi "Onlajn protiv printa".

Onlajn je nokautirao štampu, tako je barem izgledalo početkom ovog veka, 2004. godine, kad je izlazila knjiga Gloca i grupe autora.

U međuvremenu, štampani mas-mediji su se prestrukturirali i oporavili, iako na skromnijem nivou. Sa danima njihove dominacije je gotovo, ali su dokazali Riplov zakon.

Nije ni čudo, Ripl je masovne medije posmatrao u kontinuitetu od starog Rima.

Nije ih tako zvao, njegov termin je bio "sektor vesti", ali je dalekovido postavio sistemski okvir kasnije evolucije masovnih medija.

Pravo pitanje danas se i ne odnosi na darvinističku bitku za opstanak među tehničkim nosačima sektora vesti. Ne radi se o tome šta je sve postalo tehnički moguće, već kako se stariji mediji menjaju pod uticajem novih.

Kako onlajn novinarstvo utiče na novinarstvo u celini? Da li je kvalitet novinarstva – pismenosti, prezentacije, informacije, analize, poštenja – postao bolji ili gori?

Da li onlajn mediji podižu generacije brzih, poluobrazovanih korisnika sklonih agresiji, ili aktuelno, panici?

Da li su štampani mediji spomenici kulture koje država treba da subvencioniše kad im tehnološki napredak ugrozi egzistenciju?

Doktorska disertacija Danijele Urih (Daniela B. Uhrich), odbranjena pre pet godina, na Univerzitetu Vircburg upravo se bavi tom temom, delovanjem onlajn medija na štampu.

Urihova je za analizu uzela tri štampana medija – lokalne novine Majnpost (Mainpost), regionalni Zidojče cajtung (Süddeutsche Zeitung) i nedeljnik Špigl u periodima od juna do avgusta 1999, i onda ponovo od juna do avgusta 2009. Svaki put tri meseca, između deset godina pauze.

Već taj skromni fokus pokazuje teorijsku neuhvatljivost teme.

Generalizovana istraživanja ne postoje, zato što imaju relevantnost samo unutar jednog jezika, a i u njemu samo za dva-tri izabrana medija.

Opšti zaključci su nepouzdani, jer je istraživački uzorak mali.

Uzorak je nužno mali, jer ne postoje kvalitativne metode za paralelnu obradu materijala iz desetina i stotina štampanih novina poslednjih trideset godina.

Postoje, naravno, kvantitativne statističke metode, ali one nisu pokazatelj kvaliteta novinarstva, samo finansijskog opstanka.

"Klikonične klike"

Urihovu zanima upotreba jezika, konkretno da li je nemački štampani jezik "oglupaveo" pod uticajem "onlajn nemačkog".

Njeni zaključci: U poslednjih sto godina, nemački jezik je izgubio pet reči po rečenici. Čitaoci znaju više i dosađuju se brže. Sa onlajn medijima je taj proces dobio novu dimenziju, zato što koncentracija korisnika još dramatičnije pada, ali to je opšta kulturna tendencija, a ne posledica onlajn novinarstva.

Ljudi su nervozni jer žive u nervoznom vremenu, a ne zato što love informacije po World Wide Web-u.

Karakteristika onlajn novinarstva je dramatizacija teme preko njenih stvarnih okvira.

Za otvaranje se biraju pojmovi koji draže i golicaju, kao: Sramota! Skandal! Seks! Užas! Krvoproliće! Ludilo! Ovo još niste videli! Monumentalno! Mega! Gigantično!

Kratki novinski naslovi su mahom proterani sa sajtova. Zamenjeni su ili onim što su nekad bili podnaslovi, ili se sastoje od dve-tri proširene proste rečenice koje nekad imaju veze sa tekstom, nekad ne.

Na primer, neće se reći "Odmor na tamnoj strani Meseca", već "Kinezi rade neviđeno, na tamnoj strani Meseca podižu hotel od trideset pet soba i dva svadbena apartmana. Neki već bukirali, ali je epidemija koronavirusa usporila radove!".

Ali pošteno, da li je tu praksu u medije donelo onlajn novinarstvo, ili su je sajtovi samo preuzeli iz bulevarskih listova?

Sve su to još osamdesetih perfekcionisali Englezi, list San i ostali, pre nego što se ta praksa raširila po čitavoj Evropi.

"Bulevarizacija" medija je počela u štampi, ne u onlajnu, kaže Urihova.

Nije onlajn osiromašio novinarstvo, nego je novinarstvo proizvelo onlajn kao produženje vlastite vrste.

Urih uvodi korisni termin "klikonično", što je kovanica od reči "klik" plus "ikonično".

Korisnici na sajtu otvaraju "klikonične" sadržaje, puštaju da ih vlastiti nos vodi preko hiperlinkova kao psa tragača miris lovine.

Lažna vest o smrti Ratka Mladića pre nekoliko sedmica bila bi domaći primer "klikonične" informacije.

Onlajn mediji pod sumnjom dezintegracije društva?

Gloc, Urih, niz novijih nemačkih autora, svi se oni uglavnom pojavljuju kao advokati štampanog novinarstva.

Onlajn je za njih referencijalna veličina prema kojoj se meri ostatak starijih medija, u krajnjem efektu proverava valjanost Riplove teoreme.

Onlajn se u tim studijama tretira kao na brzinu opismenjeni vuk koga treba držati sitim i zadovoljnim, ne bi li finiji ostatak novinarske profesije uspeo da preživi u biotopu mas-medija.

Njihova briga ide štampi, hoće li novine, koje su globalno ležale na samrti na prelazu vekova pre dve decenije i posle toga se skromno oporavile, uspeti da sačuvaju kvalitet novinarske profesije koji su sajtovi spustili.

Malo je teoretičara koji nastupaju obrnuto, kao advokati onlajn medija.

Švajcarci imaju po pravilu drugačiji, funkcionalni pristup, bliži su sistemskoj teoriji nemačkog sociologa Niklasa Lumana nego nemačkom herojskom pogledu na novinarstvo.

Koji problem u društvu rešava novinarstvo koji ne mogu da reše drugi funkcionalni sistemi kao politika, ekonomija, obrazovanje, religija, nauka ili umetnost, pita se Vincenc Vis, profesor komunikacijskih nauka sa Univerziteta u Vinterturu.

Deduktivno, koji društveni problem rešava onlajn novinarstvo koji ne mogu da reše drugi mas-mediji?

Vis na fakultetu predaje novinarstvo, pa njegov istraživački fokus na funkcionalizam ne znači da je kvalitet žurnalizma sporedna stvar.

Barem teoretski, kvalitet se podrazumeva u svakoj tehničkoj transformaciji mas-medija, ili se oporavlja nakon prvog udara. Ali šta je sa drugim karakteristikama?

Mirko Mar, po obrazovanju doktor filozofije, po profesiji direktor marketinške firme Medijapuls iz Ciriha, autor je studije "Kraj zajedništva?" iz 2002. Rezultati studije su tri godine kasnije integrisani u njegovu knjigu o digitalnom raskoraku (digital gap/digital divide).

Funkcija mas-medija je održavanje osećaja zajedništva i kohezije društva, kaže Mar. Pod društvom svi do sada spomenuti autori podrazumevaju prostor nacionalne države.

Ono što se zove "globalnim auto-putem World Wide Web-a" je kod svih njih nepobitna pozadina i okvir, ali ne i suština.

Svet jeste informativno globalizovan, ali se u pojedina društva spušta kao – izlazak sa auto-puta! Nacije ne žive na auto-putu već ispod njega.

Shodno tome svi oni, Švajcarci više od drugih, posmatraju onlajn novinarstvo i profesionalno vođene sajtove u paradoksu fragmentacije kao nepredviđene posledice globalizacije.

"Globalno" se u praksi raspada na "seosko". Gore šiba svetski auto-put, dole cveta insularni mentalitet dobro informisanog sela.

To što onlajn kao specifična vrsta novinarstva u paradoksu razara doživljaj globalnog sveta, Mara ne zanima. Njegovo interesovanje u spomenutoj studiji je – da li onlajn mediji i profesionalni sajtovi razaraju osećaj zajedništva kod Švajcaraca?

Švajcarska je ionako sastavljena od insularnih identiteta, kaže Mar.

Osim istorijske želje i zakonske obaveze da se bude nacija, ne postoji jasna državna ideja.

Kulturne zajednice su jezičke zajednice, jezičke zajednice se otimaju nacionalnoj koheziji.

"Švajcarce je neophodno stalno uveravati da su nacija, uvek iz početka", zaključuje Mar. Šta se događa kad na takav insularni identitet nakalemi onlajn kao insularna novinarska forma?

Sanstajn: Dnevni ja, dnevni mi, dnevni bes

Sistem hiperlinkova osigurava medijskim korisnicima radikalnu mogućnost izbora.

Kao posledica, kod dobrog dela čitalaca pada motivacija da budu "iznenađeni" ponudom sajta.

Ne žele nove poglede, ne drže mnogo do neočekivanih analiza, samo traže potvrdu vlastitog mišljenja i znanja.

Opšti komentar je: "Ko je taj, ja za njega nisam nikad čula." A ako "ja" nisam, znači da "taj" nije ni bitan.

Štampane novine su su "iznenađivale", jer su čitaoca prisiljavale da pročita i ono što ga ne zanima, ili sa čime se ne slaže, samim tim što nije bilo hiperlinkova sa kojima je mogao da elegantno premosti njemu/njoj nepotrebni informativni balast.

Američki komunikolog Kes Sanstajn taj fenomen opisuje u svojoj (štampanoj!) knjizi "republic.com" iz 2001.

Sanstajn – jeste, ko je pomislio, muž Samante Pauers - naziva to razmenom između "daily we" i "daily me" identifikacije; "dnevni mi" i "dnevni ja".

Stariji mas-mediji, kao što je školski objasnio Mar, u nacionalnom prostoru stvaraju identifikaciju "dnevni mi". Onlajn mediji, naprotiv, stvaraju suprotnu, "dnevni ja".

To je, međutim, bila teorija pre jedne decenije. Danas svaki korisnik sajtova zna da funkcije komentara ispod tekstova ponovo skupljaju fragmentirane "daily me" identitete i integrišu ih u nove "daily we" kolektivne, u onlajn grupe ponekad agresivno ljutih, jezički grubih istomišljenika koji ne trpe repliku.

Evo primera kako u praksi funkcioniše brzo sklapanje i rasklapanje "dnevni ja – dnevni mi" identiteta. Primer je uzet sa bivših jugoslavenskih prostora.

Petnaestog decembra prošle godine je hrvatski N1 objavio TV-razgovor sa Antom Nobilom i sadržaj preneo na svom sajtu.

Između ostalog, Nobilo je spomenuo "čudno ponašanje predsednice" i izrazio uverenje da "tajne službe znaju o čemu se radi". Eufemizam za: Kolinda pije.

Za osvetu, neko je na Jutjub četiri dana kasnije stavio tajno snimljeni video pod nazivom "Rade Šerbedžija, Anto Nobilo i Danko Končar uživaju uz partizanske budnice".

Na snimku se vide trojica spomenutih u širem društvu, kako uz tamburaški orkestar veselo pevaju "Po šumama i gorama naše zemlje ponosne".

Događaj se zbio u nekoj istarskoj konobi, verovatno oko Barbarige, tamo Šerbedžija ima kuću.

Nekoliko portala je prenelo tu vest, ispod otvorilo funkciju komentara, oni su svi isti, pa za temu nezanimljivi.

Prava priča je kad je korisnik A. B. preneo vest o partizanskom lumperaju Nobila na svoju Fejsbuk stranicu.

Šerbedžija mu nije bio sporan, on je Srbin, od njega se tako nešto i očekuje.

Vest je A. B. propratio komentarom: "Hrvatski narode, mi Znamo, a on neka objasni svojim jugovićima karate svjecko prvenstvo u Americi 1978 kad ga je Miro Barešić pribio da mu još zvoni u ušima. Miro je osvojio medalju uz povijesnu Hrvatsku zastavu i svirana je hrvatska himna. Jugović mu je opsova hrvatsku majku i pobiga."

Nepozvani komentator se uključio i dodao: "A. B, nije bilo karate takmičenje nego taekwondo; nije bilo u Americi nego u Montrealu, to vam je Kanada. Medalju je osvojio i to zlatnu u razbijanju dasaka šakom Toni Nobilo. Barešić se borio za Paragvaj i nije ništa osvojio, a i da jeste ne bi se sviralo hrvatsko. To su činjenice, ostalo je mitologija."

Odgovor vlasnika Fejsbuk stranice: Kakve to veze ima?

Nikakve. Svako misli svoje. Koje je to novinarstvo koje se može izboriti sa silom privatnog uverenja?

среда, 24. април 2024.
10° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво