Šta se krije ispod tepiha Svete Sofije

Politički islam deluje kroz simboličnu politiku, komentarišu ovih dana mediji nemačkog govornog područja slučaj Crkve Presvete mudrosti u Istanbulu, po drugi put pretvorene u džamiju. Evropske reakcije na islamizaciju Hagie Sofije su u tonu odmerene, ali pune pasivnog besa, dok su u samoj Turskoj pobedničke. Crkva "s podovima kao more", kako je opisuje engleski arhitekta Letebi u knjizi iz 1891. godine, konačno je otplovila niz more.

"Kao da smo ponovo osvojili Istanbul", preneo je austrijski ORF izjavu jednog od stanovnika Istanbula okupljenih u slavlju ispred Crkve Presvete mudrosti, neposredno nakon što je turski sud objavio odluku 10. jula.

Kada je Ataturk posle Prvog svetskog rata sekularizovao Tursku, istovremeno je sekularizovao Hagiu Sofijui. Sa dva radikalna religiozna pola, hrišćanskog i muslimanskog, Ataturk je tu kasnoantičku građevinu preselio u neutralnu sredinu, najveću moguću s obzirom na okolnosti.

Razlozi za Ataturkovu odluku da od "Majke svih crkava" i "Majke svih džamija" napravi muzej su bili brojni, ali za ovaj tekst je bitan samo jedan – da Istanbul tog trenutka nije imao muslimansku većinu. Oko 1920. godine, Grci i Jevreji su u Istanbulu još bili većinsko stanovništvo.  

Turci se nisu osećali sigurnim u državi gde im čak i glavni grad odriče demografsku poslušnost. 

Od tog trenutka, turska većina u Istanbulu je sistematski stvarana, a grčka redukovana. "Grke" treba shvatiti zbirno, jer je u evropskom sećanju na Vizantiju taj termin sačuvao antičku referencu i u praktičnoj svakodnevici se odnosio na sve hrišćane bez razlike. Nekad i na Jevreje, u smislu nemuslimani = Grci.  

Posle pogroma 1955. godine, broj Grka je spao na ispod 50.000, danas na svega nekoliko hiljada.  

U međuvremenu, islam je pronašao forme moderne funkcionalnosti, turski predsednik Redžep Tajip Erdogan se profilirao kao portparol političkog islama, a Istanbul je konačno demografski osiguran. Sazrelo je vreme za simboličku politiku velikih gesta.

Za početak, Erdogan je Justinijanovu crkvu odvukao pred Vrhovni upravni sud i dobio spor protiv nje. Odmah posle toga, obratio se naciji tačno u 20.53, što je u igri brojeva 1453-2053, priprema za proslavu šest stotina godina od turskog osvajanja Carigrada.

Hagija Sofija je još jednom otplovila niz more i nestala na horizontu izgubljenih kultura.

Citat na citat, kao dve tablete za smirenje

Evropske kulture su se više puta opraštale sa semantikom Svete Sofije. Danas je samo na delu poslednja epizoda.

Narodi koje je Osmanska imperija porobila su se sa Justinijanovom crkvom oprostili odmah, po kratkom postupku. Za razliku od njih, ostatak Evrope je počeo da se oprašta tek početkom devetnaestog veka.

Do tada, Justinijanova crkva je bila više mit nego stvarnost, pre simbol nego ostatak prvobitne činjenice.

Kada se Evropa u devetnaestom veku ponovo setila, medijski termin je "otkrila" Svetu Sofiju, ona je bila monumentalna građevina iza granice koja se teško prelazi, arhitektura o kojoj se priča, ali o kojoj niko ne zna ništa pouzdano – ni konstrukciju, ni unutrašnje uređenje, ni dekor, ni materijale, ni promene tokom popravki i renoviranja.

Nije slučajno da je jedan od dvojice Justinijanovih arhitekata, Isidor Miletski Stariji, dobio istaknuto mesto na balustradi bečkog Umetničko-istorijskog muzeja, upravo u godini kad je Letabi opevao "podove od mora". Tu Isidor Stariji stoji već 130 godina, u desnoj ruci mala Aja Sofija.

Zašto u Beču stoji samo Isidor, zašto ne i drugi arhitekta, Antemije iz Trala? Pa verovatno zato, odgovora komentator austrijskog dnevnika Prese (15.7.) na vlastito retoričko pitanje, što je Isidor gradio kupolu. Hiljadama godina je kupola bila jedinica mere uspešne arhitekture, takve navike ne umiru lako.

Evropski autori devetnaestog veka približavali su se Justinijanovoj crkvi akademski nevino, preko poetskih tekstova i metafora, preko citata nekoga ko poznaje nekoga ko je ustvari bio u Istanbulu i video Svetu Sofiju, pa se sad obraća dubokom kolektivnom sećanju Evropljana na ono što su nekad davno imali i izgubili. 

Svako je birao svoj pristup i svoju tužbalicu toj crkvi osvećenoj 537 i 562, oba puta unutar vladavine imperatora Justinijana Velikog. Između je Isidor Miletski Mlađi popravljao kupolu koja se srušila.

U knjizi "Arhitektura, misticizam i mit" iz 1891. engleskog arhitekte i istoričara Vilijama Letebija nalazi se poglavlje o podovima Hagie Sofije koji stvaraju utisak mora, vode, talasa "samo kad ne bi bili pokriveni tim "prokletim (accursed) tepisima".

Pod, pavimentum, pavimento, petrino patoma, sve valjane reči za ono što se u istoriji umetnosti zove "opus sectile", mermerni podni mozaik.

Opus sectile u Justinijanovoj crkvi San Vitale u Raveni, nastaloj otprilike u isto vreme kada i Hagia Sofija.

Letebi je bio uticajna figura u pokretu Arts and crafts (Umetnost i zanat), stil popularan u Evropi i Americi negde od 1880., pa do kraja Prvog svetskog rata. To znači da je voleo ornament i dekoraciju, pa je jasno da nije mogao da odoli metafori "podova od mora".

Letebi piše o onome što nije video, ali poetski uobličava ono što drugi jesu. Sanja ono što su drugi retki videli.

Citira Džordža Strita, engleskog arhitektu koji je 1854. objavio knjigu "Cigla i mermer u Srednjem veku: Beleške sa putovanja po severnoj Italiji" u kojoj se nalazi epizoda o Justinijanu graditelju. Imperator nije podigao samo Hagiu Sofiju u Konstantinopolju, već i San Vitale u Raveni. 

Letebi citira Jozefa fon Hamera, austrijskog orijentalistu, autora "Istorije Osmanskog carstva" iz 1830., u kojoj se nalazi i opis Kosovske bitke. Takođe i Šarla Bajea francuskog vizantologa svetskog ranga, iz njegovog standardnog dela "Vizantijska umetnost", 1883.

Ali najčešće Letebi citira Georgiosa Kodinosa, vizantijskog hroničara iz četrnaestog veka. Kodinos je bio "kuropalates"/glavni upravitelj vizantijskog dvora. Napisao je "Patriju Konstantinopolja" u kojoj se jedno od pet poglavlja bavi opisom i konstrukcijom Hagie Sofije.

Kulturom citata, Letebi je gledao kako da se dovuče do nekoga ko je zaista video podove crkve u vreme njihovog nastanka. Dok on citira Kodinosa, Kodinos citira hroničare iz Justinijanove vladavine (527-565): Hesihiju Miletskog i njegovu Patriju o Konstantinopolju, istoričara Prokopija koji je pratio Justinijanovog generala Belizara u osvajanju Italije, Paulosa "Silentijarijusa", dvorskog pesnika i glavnog redara koji se brinuo o tišini u Svetoj Sofiji. 

Podovi od mora i valova

Čitavo sledeće poglavlje ovog teksta su direktni citati iz Letebijeve knjige. 

Letebi: "Strit je opisao "divlju lepotu pavimenta" u Crkvi Svetog Marka u Veneciji kao plimu i oseku okamenjenog mora, a onda sugerisao kako je to bila svesna namera graditelja, a ne slučajnost mermera.

Iako veličanstveno kao imaginacija, tehnička ispitivanja konstrukcije ga u tome uglavnom ne podržavaju. Kao paralelu, Strit spominje pod u "Majci svih crkava", Hagiji Sofiji u Konstantinopolju, pa tvrdi da i on na sebi nosi namerni dizajn vode. Ali podovi Hagije Sofije su u potpunosti prekriveni tepisima, tako da o onome ispod ne postoje ni crteži, ni precizni opisi.

Priču o tome kako je pavimentum u Hagiji Sofiji napravljen da liči na more, prvi je preneo fon Hamer. A on je to preuzeo od Kodinosa, visokog službenika imperijalne palate u Konstantinopolju. U crkvi, onako kako je završio Justinijan, različite nijanse mermera su spojene da izgledaju kao okean. Pod je uništen kad se kupola srušila (...) i car se mučio da nadoknadi različite vrste mermera, pa je poslao dvorjanina Marsija na Prokonesos, Mermerno ostrvo u Mermernom moru, da tamo nađe kamen najsličniji starom.

U rezultatu, četiri reke od mermera boje divljeg luka su postavljene u crkvi, kao četiri potoka koji se iz raja ulivaju u more. Vrste mermera koje je Marsije doneo su nam danas poznate kao "pavonaceto" i "verde antiko".

Neki prijatelji koji su uspeli da vide pod, onoliko koliko se on uopšte nazire kroz rupe i razmake tih prokletih tepiha razvučenih po Justinijanovoj crkvi, kažu da je on postavljen u pločama od beličastog mermera zelenkastih vena, ali je nemoguće potvrditi da li je to originalni pavimento.

Samo u pričama nailazimo na idealnu arhitekturu, kao misao bez uticaja novca i funkcije. Autori romantičnih romana su se uvek utrkivali ko će svoje građevine iz snova bolje opremiti fantastičnim podovima – od bronze i dragog kamenja, od jaspera, oniksa i korala, od ploča u zlatu i srebru, postavljenih naizmenično za živi šah koji kraljevi igraju za zabavu.

Ali ni pravi podovi iz stvarnih istorijskih građevina nisu zaostajali u dragocenosti. Neki su bili od crnog mermera ili u pločama belim kao sneg, kako tvrdi Prokopije za pod u Justinijanovoj Hagiji Sofiji. Za razliku od tog, pod u imperatorovoj palati u Konstantinopolju je imitirao cveće na livadi, kaže Prokopije. 

(...) Gradeći palatu i crkvu, Justinijan se u Konstantinopolju definitivno takmičio sa izraelskim kraljem Solomonom (10 vek pre Hrista, prim. V.K.). Presto na kome je Justinijan sedeo nije samo izgledom imitirao Solomonov, već se tako i zvao, "Solomonov tron". A kada je gradio Hagiju Sofiju, najveličanstveniju crkvu koju je čitav hrišćanski svet ikad video, Justinijan je uzviknuo "Slava Bogu koji mi je dopustio da postignem delo tako uzvišeno! O, Solomone, bolji sam od tebe!"  

(...) Ali da se još jednom vratimo u Konstantinopolj, u imperatorovu palatu, onako kako je opisao Baje, pozivajući se na Konstantina Porfirogeneta. Kada je Vasilije I Makedonski (vizantijski car iz 9. veka, prim V.K.) gradio svoj dvorac Cenourigion, jedna soba je imala šesnaest stubova od zelenog mermera i crnog oniksa, a lukovi iznad su bili pokriveni zlatnim mozaicima. Ali ništa nije nije bilo tako raskošno kao imperatova spavaća soba, kaže Baje.

Podovi su bili u mozaiku, u sredini prostorije se širio paun u dvostrukom krugu od kararskog mermera, a između zraci sunca. Iz pauna su izvirali potoci i reke zelenog mermera i tekli ka četiri ugla sobe. Između bujica sedeli su orlovi upleteni u mozaike i izgledali kao da dišu.

Donji deo zidova, neposredno iznad pavimenta, bio je ukrašen staklenim komadićima koji su se prelivali u bojama cveća. Iznad su zidovi bili obloženi zlatom, a na njima mozaici sa carem Vasilijem i caricom Evdokijom kako sede na prestolu okruženi decom. Tavanica je bila kao noćno nebo pod zvezdama sa kog umesto Meseca blista krst od smaragda i zelenog stakla.

Od Kodinusa je Baje preuzeo i priču o tome da je Hagiju Sofiju u vreme popravki namerno bila potopljena vodom. Kodinusov izveštaj je ustvari toliko nepraktičan, da jasno otkriva strukturu mita. Ali očito mita s dobrim razlogom, onog tipa koji se rađa kada pod jedne građevine izgleda kao voda.

Kada je kupola pala, graditelji Antemije i Isidor su već bili mrtvi. Imperator je radove na obnovi Hagije Sofije poverio Isidoru Miletskom Mlađem, koji je kupolu izdužio i podigao, te učvrstio četiri nosača oko sferičnih jedara/pendentifa. Ovog puta su graditelji čekali da vide hoće li konstrukcija izdržati i nisu uklanjali skele. U strahu za podove, poplavili su donji deo crkve, ne bi li amortizovali udarce ako nešto pada s visine i nanosi štetu.

Pod se nigde ne vidi u Hagiji Sofiji, osim na jednoj od galerija, gde su inleji zelenog mermera još nepokriveni tepisima. Po tome, crkveni pavimento bi bio sastavljen od veoma velikih ploča antičkog cipolina, tako da ono što bi bila dva unutrašnja lica jedne presečene ploče, stoje kao otvorena kutija jedno pored drugog. Utisak koji se dobija je pokret simetričnih talasa koji u ritmu podižu i spuštaju pod crkve kad se na njemu stoji."

Toliko od Latebija o moru sa kojim su otplovili podovi Justinijanove crkve.

Rani radovi Frojda u kasnoj antici

Nije slučajno da se prve akademske reakcije na drugu islamizaciju Justinijanove crkve opet svode na podove.

Turski predsednik Erdogan je konsterniranim hrišćanskim crkvama, kulturnim institucijama i zainteresovanoj evropskoj javnosti objasnio da će "crkva" ostati otvorena za turiste. Oni će moći da praktično sa praga, iz uskog prostora iza paravana, bace pogled na unutrašnjost džamije.  

Reagovanja sa strane međutim nabrajaju sve nepovoljne efekte takvog aranžmana. "To će biti kao da slušate Bahovu "Matijinu pasiju" iz dvorišta, dok do vas dopiru istrgnute muzičke krpice iz daleke sobe gde sedi orkestar", komentariše nemački arhitekta Holger Klajn u Frankfurter algemajne catjungu (14.7).

I Klajn i drugi se naravno odmah hvataju podova, jer će oni ostati pokriveni tepisima, ispod "accursed mattting", kako Letebi prenosi i citira svoje prethodnike. Protesti stižu u obliku nemoćne metonimije, u smislu kažeš pod, a misliš na čitavu crkvu. Sve će se videti osim poda, znači neće se videti ništa. 

Dvorski pesnik Paulos, onaj koji je u "Majci svih crkava" bio zadužen za uterivanje tišine, napisao je podužu poemu o Hagiji Sofiji. On je prvi uporedio sa "proplankom koji blista u svim nijansama mermera", i time ostavio svedočanstvo kako je izgledao izvorni opus sektile.  Poemu je naručio sam car Justinijan, i Paulos mu je čitao na osvećenju crkve 537.

"Kako si ono nazvao moju crkvu i moj grad u sedamsto pedesetoj strofi, između trećeg jamba i petog heksametra, ne čuh dobro?", nagnuo se car jednog trenutka i šapatom pitao svog dvorskog poetu i redara tišine.

"Aja Sofija u Istanbulu, Vaše veličanstvo. Ali to je bio samo san", odgovorio je Paulos.

четвртак, 25. април 2024.
10° C

Коментари

Istina
Зашто морамо да славимо Осми март
Re: Ministarka zdravlja????
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Мајка
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
Rad s ljudima
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво
'Ako smo pali, bili smo padu skloni.'
Акушерско насиље – чије је ћутање неопростиво